Četvrti svetski rat. Sjedinjene Američke Države protiv ostatka sveta
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Novinar
Novinar
Često koristiš izraz četvrti svetski rat, šta po tebi to znači?
Diego Fuzaro
Izraz "četvrti svetski rat" je formula koju sam pozajmio od Kostanca Preve-a koji je posebno napisao knjigu pod nazivom "Četvrti svetski rat". Svi znaju da su dvadesetim vekom prohujala dva velika svetska rata koja su ga potresla, Prvi i Drugi. Manje znaju da se dogodio i treći svetski rat, takozvani hladni rat, u kom su se sučelila dva velika bloka podeljena po principu cuius regio eius economia (čija je vlast, njegova je ekonomija), a malo njih, ili niko, ne zna da smo sada ušli u jednu fazu koju ja nazivam četvrti svetski rat. Ukratko, šta je suština ovog četvrtog svetskog rata u kom se danas nalazimo?
U suštini radi se o ovom: sila koja je pobedila u trećem svetskom ratu, a to su Sjedinjene Američke Države koje bismo još mogli nazvati, koristeći Kantovu formulu, “univerzalna monarhija”, čim su pobedile u trećem svetskom ratu, započele su četvrti svetski rat. Najsažetije, četvrti svetski rat je rat koji su Sjedinjene države, počev od 1989. godine, a zatim i '91 sa iračkim ratom, objavile celom svetu koji neće da se povinuje njihovoj vlasti. Eto kako smo od 1989. godine i čuvenog panamskog rata, pa zatim preko iračkog rata i ratova koji su zatim usledili, ušli u novu fazu rata, sukobe koji su svi unutar četvrtog svetskog rata, tojest rata koji su Sjedinjene Američke Države objavile svim državama sveta koje neće da se povinuju njihovoj vlasti.
Logika ovog svetskog rata je neobična ali, ako se njome jednom ovlada, omogućava nam da shvatimo sve te ratne događaje koji su karakterisali scenario poslednjih dvadeset godina. Logika je otprilike uvek ista a potka zapleta bi bila smešna da nije za plakanje, jer je tu uvek dežurni brkati diktator koji biva poređen sa novim Hitlerom, prema formuli koju je Leo Štraus nazivao “reductio ad Hitlerum” (svođenje na Hitlera). Prema tome, tu je Sadam novi Hitler, Milošević novi Hitler, Gadafi novi Hitler, Asad novi Hitler, a onda je tu narod koji mu se opire i koji medijski biva ujedinjen kao jedina sila koja se bori protiv diktatora ali nije u stanju da ga svrgne i onda dolazi najlepše, američka intervencija u ime ljudskih prava, veliki smokvin list koji uvek služi za pokrivanje najgorih izopačenosti američke imperije koja interveniše da zbaci diktatora i da u te zemlje izveze demokratiju, tojest neoliberalni kapitalizam američkog tipa.
To je komedija koja se ponavlja uvek na isti način i koja omogućava da se razumeju sve te epizode koje naizgled liče na epizode a koje su deo jednog projekta izvoza demokratije, uvek u okviru tog neoliberalnog rečnika u kom sve postaje roba pa je čak i demokratija roba koja se izvozi, baš kao što se u školama uči o dugovima i kreditima i kao što u vozovima nema više putnika nego su to klijenti i iznad svega sve ove epizode čine deo jednog svetskog rata imperijalističkog tipa sa kojim kapital, Marks bi rekao, ponovo cedi kapi prljavštine i krvi od glave do pora kada se sukobi sa snagama koje mu se opiru.
Sve ove zemlje su zemlje koje su u dobru i u zlu pružile otpor američkoj imeriji i zato kao takave ona mora da ih stalno nadvladava, mora da ih ruši uvek koristeći plemenite razloge kao što su ljudska prava, slobode i demokratija. Suštinska stvar je da je od 1989, ali onda sa odlučujućim zaokretom u 2001. sa kulama bliznakinjama, zamenjena stara retorika o komunizmu kao zlu koje se mora poraziti, sa novom retorikom o terorizmu. Terorista je neko sa kim nema kompromisa, terorista mora da bude uništen.To je Carl Smit u svojoj teoriji političara jasno preuzeo kao ideologiju ljudskih prava, neprestano mašući sa samim simbolom humanosti da bi opravdao ove ratove.Tamo gde je humanost protiv nečega što nije humano, tamo gde su ljudska prava protiv nekoga ko ne poštuje ljudska prava, uvek postoji osnovna strateška funkcija, tada rat postaje rat totalnog neprijateljstva, govorio je Karl Smit. Tamo gde moraš da neutrališeš drugog tu nema mogućnosti priznavanja ili pregovora. Moraš da ga uništiš, po malo kao konkvistadori kada su se na drugoj strani okeana našli pred bićima koja su naizgled bila ista kao oni. Morali su da im negiraju svojstvo ljudskih bića da bi ih mogli varvarski uništavati. Slično tome, danas se negira svojstvo čoveka onima koji bi trebalo da zauzmu pozicije u zemljama koje nazivaju "razbojničkim", što nije iznenađujuće, kako bi se opravdalo imperijalističko bombardovanje, bombardovanje iz etičkih razloga, a ne zbog ljudskih prava.
Sve ovo je sramno. Mogu se navesti mnogi slučajevi. Citiram slučaj filozofa, grobara Frankfurtske škole, Junger Habermasa koji je 1999. o slučaju Milošević napisao jedan sramni članak "Bestijalnost i čovečnost" u kome suprotstavlja humanost onih koji bombarduju bestijalnosti onih koji su bombardovani, tj. Miloševića i njegovih. To je scenario u kom se danas nalazimo, u kom, ne slučajno, dominantna retorika organizovane manipulacije uvek koristi rečnik uslovljen retorikom. Od Buša pa nadalje, da bi se označile zemlje koje se nazivaju "razbojničke države", postoji, ne slučajno, neka vrsta globalne crne liste sa kojom se te države identifikuju i time im se, a priori, osporava pravo na legitimni otpor. Počev od Buša stvorena je retorika o “osovini zla”. Sve ove zemlje svrstavane su u ono što je nazvano “axis of evil” pri čemu se i ovde, kada je reč o retorikama i istorijskim analogijama, uzajamno ukrštaju primeri stare imperije komunističkog zla iz retorike 70-ih godina, sa osovinom Rim-Berlin–Tokio. Nacizam i komunizam, dva Mefistovska lica koja se ponovo javljaju u danas vladajućoj američkoj propagandi.
Sve ovo je, rekoh, jedna užasna predstava, a najsramnija stvar u tome je potpuna potčinjenost zapadnih intelektualaca toj sramnoj logici. Ovome bi se trebalo usprotiviti, kao i ovim ratovima koji su imperijalistički ratovi, a sigurno nisu u cilju odbrane ljudskih prava ili slobode i potpuno ih osuditi jer su to ratovi koji uvek imaju za cilj jedan odlučujući ekonomski ili geopolitički momenat. Na primer, rat u Iraku 1991. godine i zatim 2003, 2004 sigurno nije bio u funkciji izvoza ljudskih prava, već zbog geopolitičkog zauzimanja područja koja se pružaju prema Srednjem istoku i tako i u Avganistanu, tako i u Siriji, iako rat tamo još faktički nije izbio, uvek je cilj taj da se geopolitički dominira i da se nametne politika imperijalističke agresije.
Po tom pitanju moramo biti jasni, nalazimo se u četvrtom svetskom ratu, pa prema tome šta bi trebalo činitii? Verujem da se rešenje ove dileme nalazi, više nego kod Marksa ili Lenjina, kod Imanuela Kanta u njegovom tekstu "Za večni mir" 1795. Doslovce je pisao da “razum nalaže da je uvek bolje da postoji više država, makar i u međusobnom sukobu nego da ih uništi jedna univerzalna monarhija”, universal monarchie na nemačkom, “koja nadomešćuje i jednostrano vlada svetom”. Ovaj Kantov program je jedan program akcije koji bi trebalo da podstakne podršku svim državama koje se danas opiru američkom imerijalizmu, uključujući i Evropu, koja je potčinjena jednom, možemo reći, novom obliku imperijalizma. Evropu su okupirale američke vojne baze, pedeset godina od nestanka fašizma i dvadeset godina od pada komunizma. A ove američke baze u suštini služe da spreče Evropu da se konstituiše kao konfederacija bratskih, suverenih, slobodnih i jednakih država i da je spreče da se oslobodi jadne američke ideologije o specijalnoj misiji.
Danas možemo reći da se Evropa nalazi u stanju u kom je bila Nemačka u Fihteovo vreme, sa Napoleonovim trupama koje su je okupirale. Potreban je danas jedan novi Fihte koji bi znao da održi slovo Evropi, zagovarajući oslobađanje od ugnjetavanja koje je u ovom slučaju dvostruko, jer je kako vojno, američko, tako i ekonomsko, evro, kao osnova jednog istinskog imerijalističkog apsurda ekonomsko-finansijskog tipa.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
09.05.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=h9l1FSo7OJk
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Novinar
Novinar
Često koristiš izraz četvrti svetski rat, šta po tebi to znači?
Diego Fuzaro
Izraz "četvrti svetski rat" je formula koju sam pozajmio od Kostanca Preve-a koji je posebno napisao knjigu pod nazivom "Četvrti svetski rat". Svi znaju da su dvadesetim vekom prohujala dva velika svetska rata koja su ga potresla, Prvi i Drugi. Manje znaju da se dogodio i treći svetski rat, takozvani hladni rat, u kom su se sučelila dva velika bloka podeljena po principu cuius regio eius economia (čija je vlast, njegova je ekonomija), a malo njih, ili niko, ne zna da smo sada ušli u jednu fazu koju ja nazivam četvrti svetski rat. Ukratko, šta je suština ovog četvrtog svetskog rata u kom se danas nalazimo?
U suštini radi se o ovom: sila koja je pobedila u trećem svetskom ratu, a to su Sjedinjene Američke Države koje bismo još mogli nazvati, koristeći Kantovu formulu, “univerzalna monarhija”, čim su pobedile u trećem svetskom ratu, započele su četvrti svetski rat. Najsažetije, četvrti svetski rat je rat koji su Sjedinjene države, počev od 1989. godine, a zatim i '91 sa iračkim ratom, objavile celom svetu koji neće da se povinuje njihovoj vlasti. Eto kako smo od 1989. godine i čuvenog panamskog rata, pa zatim preko iračkog rata i ratova koji su zatim usledili, ušli u novu fazu rata, sukobe koji su svi unutar četvrtog svetskog rata, tojest rata koji su Sjedinjene Američke Države objavile svim državama sveta koje neće da se povinuju njihovoj vlasti.
Logika ovog svetskog rata je neobična ali, ako se njome jednom ovlada, omogućava nam da shvatimo sve te ratne događaje koji su karakterisali scenario poslednjih dvadeset godina. Logika je otprilike uvek ista a potka zapleta bi bila smešna da nije za plakanje, jer je tu uvek dežurni brkati diktator koji biva poređen sa novim Hitlerom, prema formuli koju je Leo Štraus nazivao “reductio ad Hitlerum” (svođenje na Hitlera). Prema tome, tu je Sadam novi Hitler, Milošević novi Hitler, Gadafi novi Hitler, Asad novi Hitler, a onda je tu narod koji mu se opire i koji medijski biva ujedinjen kao jedina sila koja se bori protiv diktatora ali nije u stanju da ga svrgne i onda dolazi najlepše, američka intervencija u ime ljudskih prava, veliki smokvin list koji uvek služi za pokrivanje najgorih izopačenosti američke imperije koja interveniše da zbaci diktatora i da u te zemlje izveze demokratiju, tojest neoliberalni kapitalizam američkog tipa.
To je komedija koja se ponavlja uvek na isti način i koja omogućava da se razumeju sve te epizode koje naizgled liče na epizode a koje su deo jednog projekta izvoza demokratije, uvek u okviru tog neoliberalnog rečnika u kom sve postaje roba pa je čak i demokratija roba koja se izvozi, baš kao što se u školama uči o dugovima i kreditima i kao što u vozovima nema više putnika nego su to klijenti i iznad svega sve ove epizode čine deo jednog svetskog rata imperijalističkog tipa sa kojim kapital, Marks bi rekao, ponovo cedi kapi prljavštine i krvi od glave do pora kada se sukobi sa snagama koje mu se opiru.
Sve ove zemlje su zemlje koje su u dobru i u zlu pružile otpor američkoj imeriji i zato kao takave ona mora da ih stalno nadvladava, mora da ih ruši uvek koristeći plemenite razloge kao što su ljudska prava, slobode i demokratija. Suštinska stvar je da je od 1989, ali onda sa odlučujućim zaokretom u 2001. sa kulama bliznakinjama, zamenjena stara retorika o komunizmu kao zlu koje se mora poraziti, sa novom retorikom o terorizmu. Terorista je neko sa kim nema kompromisa, terorista mora da bude uništen.To je Carl Smit u svojoj teoriji političara jasno preuzeo kao ideologiju ljudskih prava, neprestano mašući sa samim simbolom humanosti da bi opravdao ove ratove.Tamo gde je humanost protiv nečega što nije humano, tamo gde su ljudska prava protiv nekoga ko ne poštuje ljudska prava, uvek postoji osnovna strateška funkcija, tada rat postaje rat totalnog neprijateljstva, govorio je Karl Smit. Tamo gde moraš da neutrališeš drugog tu nema mogućnosti priznavanja ili pregovora. Moraš da ga uništiš, po malo kao konkvistadori kada su se na drugoj strani okeana našli pred bićima koja su naizgled bila ista kao oni. Morali su da im negiraju svojstvo ljudskih bića da bi ih mogli varvarski uništavati. Slično tome, danas se negira svojstvo čoveka onima koji bi trebalo da zauzmu pozicije u zemljama koje nazivaju "razbojničkim", što nije iznenađujuće, kako bi se opravdalo imperijalističko bombardovanje, bombardovanje iz etičkih razloga, a ne zbog ljudskih prava.
Sve ovo je sramno. Mogu se navesti mnogi slučajevi. Citiram slučaj filozofa, grobara Frankfurtske škole, Junger Habermasa koji je 1999. o slučaju Milošević napisao jedan sramni članak "Bestijalnost i čovečnost" u kome suprotstavlja humanost onih koji bombarduju bestijalnosti onih koji su bombardovani, tj. Miloševića i njegovih. To je scenario u kom se danas nalazimo, u kom, ne slučajno, dominantna retorika organizovane manipulacije uvek koristi rečnik uslovljen retorikom. Od Buša pa nadalje, da bi se označile zemlje koje se nazivaju "razbojničke države", postoji, ne slučajno, neka vrsta globalne crne liste sa kojom se te države identifikuju i time im se, a priori, osporava pravo na legitimni otpor. Počev od Buša stvorena je retorika o “osovini zla”. Sve ove zemlje svrstavane su u ono što je nazvano “axis of evil” pri čemu se i ovde, kada je reč o retorikama i istorijskim analogijama, uzajamno ukrštaju primeri stare imperije komunističkog zla iz retorike 70-ih godina, sa osovinom Rim-Berlin–Tokio. Nacizam i komunizam, dva Mefistovska lica koja se ponovo javljaju u danas vladajućoj američkoj propagandi.
Sve ovo je, rekoh, jedna užasna predstava, a najsramnija stvar u tome je potpuna potčinjenost zapadnih intelektualaca toj sramnoj logici. Ovome bi se trebalo usprotiviti, kao i ovim ratovima koji su imperijalistički ratovi, a sigurno nisu u cilju odbrane ljudskih prava ili slobode i potpuno ih osuditi jer su to ratovi koji uvek imaju za cilj jedan odlučujući ekonomski ili geopolitički momenat. Na primer, rat u Iraku 1991. godine i zatim 2003, 2004 sigurno nije bio u funkciji izvoza ljudskih prava, već zbog geopolitičkog zauzimanja područja koja se pružaju prema Srednjem istoku i tako i u Avganistanu, tako i u Siriji, iako rat tamo još faktički nije izbio, uvek je cilj taj da se geopolitički dominira i da se nametne politika imperijalističke agresije.
Po tom pitanju moramo biti jasni, nalazimo se u četvrtom svetskom ratu, pa prema tome šta bi trebalo činitii? Verujem da se rešenje ove dileme nalazi, više nego kod Marksa ili Lenjina, kod Imanuela Kanta u njegovom tekstu "Za večni mir" 1795. Doslovce je pisao da “razum nalaže da je uvek bolje da postoji više država, makar i u međusobnom sukobu nego da ih uništi jedna univerzalna monarhija”, universal monarchie na nemačkom, “koja nadomešćuje i jednostrano vlada svetom”. Ovaj Kantov program je jedan program akcije koji bi trebalo da podstakne podršku svim državama koje se danas opiru američkom imerijalizmu, uključujući i Evropu, koja je potčinjena jednom, možemo reći, novom obliku imperijalizma. Evropu su okupirale američke vojne baze, pedeset godina od nestanka fašizma i dvadeset godina od pada komunizma. A ove američke baze u suštini služe da spreče Evropu da se konstituiše kao konfederacija bratskih, suverenih, slobodnih i jednakih država i da je spreče da se oslobodi jadne američke ideologije o specijalnoj misiji.
Danas možemo reći da se Evropa nalazi u stanju u kom je bila Nemačka u Fihteovo vreme, sa Napoleonovim trupama koje su je okupirale. Potreban je danas jedan novi Fihte koji bi znao da održi slovo Evropi, zagovarajući oslobađanje od ugnjetavanja koje je u ovom slučaju dvostruko, jer je kako vojno, američko, tako i ekonomsko, evro, kao osnova jednog istinskog imerijalističkog apsurda ekonomsko-finansijskog tipa.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
09.05.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=h9l1FSo7OJk