A onda, ima i “evromana”. To su oni koji ne mogu da žive bez evra, Evropske unije i Centralne banke. U današnjem scenariju finansijskog genocida i bankarske zelenašokratije, evromani nastavlaju da ponavljaju mantru: “potrebno je više Evrope” što je isto kao ono “hoću još”, tipično za zavisnike od droge. Ako jeste zlo – teško je to poreći – Evropa evra i banaka (to jest jedina Evropa koja danas postoji), reći “potrebno je više Evrope” je u stvari isto kao reći, suočen sa tragedijom droge, “potrebno je još droge”.
Pojam “evromani” dugujem jednom pravom prijatelju, hrabrom novinaru Alesandru Montanariju. Raspravljati sa evromanima je nemoguće: ne toliko rukovodeći se školskom izrekom po kojoj ”contra negantem principia non est disputandum” (“ne može se raspravljati sa onim koji negira princip”- prim.prev.), koliko više zbog činjenice da zbog svoje zavisnosti oni nisu u stanju da zamisle svet bez evra i Centralne banke. Tome sledi paradoks koji je svima očigledan: tragedije koje evromani najavljuju kao neizbežne ukoliko se izađe iz evra (beda, osiromašenje, sukobi, nasilja itd.) se upravo ostvaruju u okviru evrokratskog sistema. Grčka je primer za to, jedan vrlo tragičan primer.
Takva kakva je, Evropa postoji jedino kao porobljavanje naroda i kao diktatura finansija: a to je u okviru jednog izopačenog sistema u kome odluke ne donose parlamenti i suvereni narodi nego bankari i finansije, u jednoj sramnoj oligarhiji koja ne misli nego samo računa, na štetu planete i naroda. Kantov san je zamenjen noćnom morom evrokratije: misliti da se može dosegnuti prvo bez da se izađe iz drugog predstavlja veliku grešku, na žalost naširoko vladajuću u današnjoj kulturnoj i političkoj panorami.
Da bi se namenulo ropstvo, savremeni sistem – pisao je pesnik Ezra Pound – koristi dug: dužnik završava kao sluga poverioca, u skladu sa jednom čisto ekonomsko-finansijskom vezom ropstva. Zelenaštvo “vređa božansku dobrotu” , piše Dante u Komediji (“Pakao”. XI, vv. 95-96). A Grčka se buni protiv zelenaštva finansijskog kapitala. Protiv zelenaštva su bili Dante i Aristotel, Tomazo i Marks, Platon i Pound. A mi moramo da prihvatimo zelenaštvo jer “to od nas traži Evropa” i to želi gospođa Merkel.
Vraćajući se na metaforu droge i na evromane, radi se o tome da treba ukloniti drogu (ne pojačavajući dozu sa “potrebno je više Evrope”!), u nešem slučaju izaći iz ludog evrokratskog projekta, vratiti se nacionalnom demokratskom suverenitetu (Ciprasova Grčka tamo stiže?) i odatle se zalagati za alternativne oblike zajednica, uvek zasnovanih na uzajamnom priznavanju jednakih i slobodnih. Istinski ostvarena Evropa bila bi ona u kojoj bi Grčka i Nemačka međusobno bile slobodni i jednaki subjekti, a ne kako se danas dešava, kao jedan sluga (Grčka) i jedan gospodar (Nemačka), u skladu sa jednom asimetrijom zasnovanom na ekonomskim vezama.
Prava Evropa – čija je ova današnja, izopačena negacija – je jedna pluralistička Evropa slobodnih i suverenih naroda, sa njihovim jezicima i njihovim tradicijama, u kojoj su narodi ti koji odlučuju a ne ekonomija, ljudi od krvi i mesa a ne “osetno preosetljivi” entiteti –rekao bi Mrks – tržišta i finansija.
Evro, uostalom, nije bio “greška”: bio je završetak jednog fatalnog procesa depolitizacije ekonomije započetog 1989. Kao što sam pokušao da objasnim u mojoj knjizi “Budućnost je naša” (Bompiani, 2014), evro i Evropska unija su u stvari ostvarenje “apsolutnog kapitalizma” u kom su suvereni jedino tržište i one strkture “pune teoloških hirova” (Marks) kao što je Centralna banka, koje niko nije demokratski izabrao a koje, ništa manje, odlučuju o životu naroda.
Zbog toga borba protiv kapitala i za odbranu rada i svih naroda danas treba da bude, pre svaga, borba protiv evra i finansijske diktature, smerno nazvane "Evropska unija". Evrokratskim državnim udarom uspostavljen je pravi pravcati finansijske carizam pred čijom silom su nadležnosti demokratski izabranih vlada prenete na instance lišene reprezentativnosti, koje nisu podvrgnute bilo kakvoj kontroli naroda. Uspostavljen je apsolutni suverenitet finansijskih tržišta i došlo je do pravog udaljavanja oligarhije od demokratije. Vreme je da se detoksikujemo pre nego što neumitno dođe “overdose”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
09.07.2015.
http://www.ilfattoquotidiano.it/2015/07/09/gli-euroinomani-del-ci-vuole-piu-europa/1856858/