1989, Kapitalizam kao priroda
Diego Fuzaro
Nema sumnje da je 1989 epohalan datum. Verujem da bi trebalo shvatiti duboke razloge zbog kojih se jedan datum smatra epohalnim, a sa mog stanovišta ti razlozi se ne podudaraju sa onim koje vladajuće jednoumlje neoliberalnog tipa uobičajeno navodi. Ono nastavlja da 1989. smatra “godinom oslobođenja”, godinom “kraja socijalističkog kolektivizma” koje se uprljalo najgorim tragedijama dvadesetog veka, godinom “kraja istorije” sa kojom se završava sukob i nastaje kraljevstvo mira, to jest slobode shvaćene na kapitalistički način.
Verujem da su ove ideološke formacije one koje su u funkciji vladajućeg mišljenja, pa se radi o tome da bi one trebalo da budu radikalno izmenjene kako bi se izložio pogled koji je drugačiji od onog vladajućeg. Ukratko, sa mog stanovišta, 1989. je prava pravcata, kako geopolitička tako i društvena tragedija. Iz kojih razloga? Neka bude jasno, to su razlozi koji su uzajamo isprepleteni. Na prvom mestu zato što je 1989. godina u kojoj se ruši sovjetski džin, u kom se 1989. urušava “Weltdualismus” (svetski dualizam) koji je u velikom delu kratkog veka video uzajamno suprotstavljanje dve velike sile, dva velika društvena modela, onog sovjetskog i onog američkog. Komunistički san ostaje sahranjen pod ruševinama berlinskog zida, a kao posledica toga se nametnuo jedan kapitalizam koji sada nema ograničenja, koga sukobljavanje više ne sputava.
Da se razumemo, Sovjetski savez, sa svim svojim ograničenjima koja ja i ne sanjam da umanjujem, a još manje da negiram, imao je, iako u protivurečnim oblicima, funkciju “kathèkon”-a, suprotstavljajuće sile, kao što nam govori politička teologija, jer je u dobrom delu dvadesetog veka držao prikočenim kapitalizam u njegovoj logici razvoja, koji bi pod drugim uslovima bio neograničen. Dokaz za to je da, kada je nestao komunizam dvadesetog veka, na ipak neslavan i sraman način, nametnuo se kapitalizam koji sada više nije bio sputavan niti ograničavan; kapitalizam koji je na geopolitičkom planu ušao u četvrti svetski rat, a to je rat koji je sila koja je izašla kao pobednica iz hladnog rata objavila svim državama sveta koje neće da se povinuju njenoj vlasti: Irak, Libija, Avganistan i tako dalje.
A na društvenom planu, s tim povezano, od 1989. imamo pravu pravcatu “socijalnu Gerniku”, jer pobedonosni kapitalizam konačno može da nametne celom svetu svoju logiku sveopšteg pretvaranja svega u robu, a posebno društvima koja su unutar kapitalističkog sistema, u kojima su socijalne politike države blagostanja bile iznuđeni odgovor na sovjetskog džina. Kada je on nestao, sada pobedonosni kapitalizam može da ukloni ove socijalne zahteve i upravo se to događa: “deregulation”, minimalna država, uklanjanje države blagostanja, mere štednje, sve te mere koje se tumače kao sastavni deo sada pobedonosnog kapitala koji više nema ograničenja. Pava pravcata “socijalna Gernika”; nemam druge slike kojom bih opisao stanje post 1989. Zato 1989. ne može da bude pozdravljana kao pobeda ili datum koji je po sebi pozitivan.
Ja, međutim, verujem da bi se moglo reći ono što je nedavno rekao D’Orsi, odnosno, kako se od 1989. istorija promenila na gore, kako je upravo objašnjeno, odnosno kao neka vrsta pobede kapitalizma nad snagama koje su, na bolje ili na gore, pokušavale da ga zaustave. Sa mog stanoviša, šta više, kapitalizam u dvadesetom veku ima dva odlučujuća konstitutivna momenta: 1968. i 1989. Na drugom mestu sam već rekao, ukratko, šezdeset osma je godina u kojoj kapitalizam prelazi iz svoje dijalektičke u apsolutnu fazu, to jest, oslobađa se sukoba unutar dijalektičke suprotnosti koja je u njemu, a proizilazi iz jedinstva nezadovoljne svesti buržoazije i borbe za priznanje ropskog rada proletarijata, ono što je udahnulo život velikom dobu klasnih borbi. Toga se oslobađa šezdeset osme, iz razloga koji su na drugim mestima objašnjeni, a onda je 1989. godina u kojoj se kapitalizam konstituiše kao već apsolutni, uklonivši, osim dve prethodne klase u sukobu, takođe i geopolitičku silu, Sovjetski savez, koji mu se suprotstavlajo u dvadesetom veku, namećući se sada kao“end of history”, kao kraj istorije, to jest sprečavajući, na nivou simboličkog i sposbnost predviđanja, mogućnost osmišljavanja budućih alternativa koje nisu samo društvo tržišta i ekonomskog integralizma.
Nije slučajno da smo od 1989. ušli u ono što sam ja, varirajući Spinozinu formulu, označio kao epohu “Capitalismus sive natura”. Zapravo, počev od 1989. kapitalizam se nameće kao jedini način razmišljanja, proizvodnje i postojanja, ideološki se nameće kao jedini mogući oblik življenja na svetu; u određenoj meri postaje kao vazduh koji dišemo, kao nešto što ne sme da bude prikazano, ne sme da bude nazvano svojim imenom, a dokaz toga je da se od 1989. na ovamo o kapitalizmu čak i ne govori; postaje neprimetan kao vazduh koji dišemo, postaje kao nešto prirodno; da upotrebimo sliku koju Aristotel koristi u “O duši”, kada se dve ribe sretnu i stupe međusobno u kontakt one nemaju svest o vodi jer su u njoj oduvek. Slično tome, mi danas nemamo svest o kapitalizmu jer smo već oduvek u njemu;
kaptalizam postaje kao priroda, preuzima status prirode koja je oduvek data. Upravo je dokaz toga to što danas, kao što se zna, krize kapitala, nagli skokovi razlika između ponude i potražnje, pad berze, se ne doživljavaju kao da se radi o društvenoj realnosti, već kao da se radi o prirodnoj realnosti, kao o cunamiju koji se obrušava na naše živote, kao o prirodnim zemljotresima u odnosu na koje smo mi nemoćni, nismo ih izazvali i ne možemo primeniti protivmeru. Kapitalizam po prirodnom modelu.
Zašto kapitalizam posle 1989. mora da postane kao priroda? To je pitanje na koje je odgovor uistinu vrlo jednostavan. Zato što ideološki, kapitalizam mora sam sebe da odvede iz društvenog i istorijskog stanja, u prirodno stanje. U kom smislu? U smislu što ideologija, Marks nas uči, ima kao svoju intimnu i tajnu logiku to da svodi na prirodno ono što je istorijsko i društveno, da ono što je u stvari istorijsko i društveno svodi u stanje prirodnog i u dimenziju nečega večitog. Pripisivati nečemu što je istorijskog i društvenog karaktera svojstvo prirodnog znači ozakoniti ga, učiniti ga svetim.
Prirodu ne treba ni kritikovati ni pretvarati, traba je konstatovati i očuvati kao takvu, a u najboljem slučaju o njoj razmišljati. Prema tome, prebaciti kapitalizam, to jest jednu istorijsku formu proizvodnje i života u dimenziju prirodnog, znači veličati ga kao da se radi o nekoj večitoj formi koja ne dozvoljava alternative. To je taj proces koji se nametnuo posle 1989, jedan dvostruki sinergijski proces, pretvaranje nečega što je istorijskog karaktera u neizbežnu sudbinu i pretvaranje u prirodno nešto što je društvenog karaktera, na nači da eto, društvo kapitalističkog tipa koje ima tačan datum svog nastanka i zasigurno će imati svoj datun smrti, biva, međutim, predstavljano kao večito, kao da je oduvek postojalo pa će, prema tome, zauvek i postojati i da ono nema alternative.
To je scenarijo u kome se danas nalazimo. Ovaj scenario ima visoki ideološki stepen tog “Capitalismus sive natura”, a svoju užasnu stvarnost nalazi ne samo u današnjoj brzo rasprostirućoj nesposobnosti razmišljanja o alternativama, nesposobnosti koja odjekuje u omiljenim izrekama političara: “ne postoje alternative, nema alternativa”. Gubitak vizije se savršeno uklapa u pobedu ideologije kapitala.
Ideologija koja nasilno propoveda smrt ideologije, kraj ideologija, upravo usled činjenice da ona preživljava, kao jedina ideologija, živomo u vremenu koje se proglašava kao post-ideološko i anti ideološko a u celini to je najideološkija epoha čitave ljudske istorije, epoha u kojoj preživljava jedna jedina ideologija: kapitalizam, neoliberalno mišljenje kao jedino globalno mišljenje, to s jedne strane. A s druge strane, prisustvujemo onome što je Alen Badju, u svojoj vrlo lepoj knjizi “Vek” nazvao drugom restauraciijom. Od 1989. smo ušli u epohu druge restauracija, zašto? Zato što je 1989. godina kraja Sovjetskog saveza, godina završetka sukoba, godina apsolutizacije kapitala. I baš kao što se posle prve restauracije, one koja je usledila posle francuske revolucije, one započete Bečkim kongresom, prisustvovalo jednom oblik izopačujućeg obesmišljavanja revolucionarnih, prosvećenih i jakobinskih ideala, kako bi se novouspostavljeni poredak mogao prikazati kao pravičan i nepromenljiv, zaštićen od novih revolucionarnih potresa, tako danas, u epohi post 1989. prisustvujemo jednoj drugoj restauraciji koja obesmišljava svaki revolucionarni ideal, svaku strast za promenom, koja se odmah odbacuje kao nedemokratska, kao nasilna, u skladu sa sve pomodnijim shvatanjem o jedinstvu nasilja i utopije. Na taj način dolazi do određene vrste prinudnog prilagođavanja na svet u kom se živi, ili kao na onaj jedino mogući ( gubitak alternativa), ili kao na najbolji mogući, uz dodatno obesmišljavanje svih drugih mogućnosti koje se doživljavaju kao totalitarističke, antidemokratske a time opasne.
To je scenario “hic Rhodus, hic saltus!”, kako bi rekao Hegel i odatle treba ponovo krenuti sa oružjem kritike koja mora da bude pre svega uperena ka razgradnji vladajućeg ideološkog aparata i učiniti da ponovo sija ideja o snu o jednoj stvari i o jednoj alternativi, većoj od ove sadašnje koja osuđuje čovečanstvo na dnevno preživljavanje.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
25.07.2015.
Diego Fuzaro
Nema sumnje da je 1989 epohalan datum. Verujem da bi trebalo shvatiti duboke razloge zbog kojih se jedan datum smatra epohalnim, a sa mog stanovišta ti razlozi se ne podudaraju sa onim koje vladajuće jednoumlje neoliberalnog tipa uobičajeno navodi. Ono nastavlja da 1989. smatra “godinom oslobođenja”, godinom “kraja socijalističkog kolektivizma” koje se uprljalo najgorim tragedijama dvadesetog veka, godinom “kraja istorije” sa kojom se završava sukob i nastaje kraljevstvo mira, to jest slobode shvaćene na kapitalistički način.
Verujem da su ove ideološke formacije one koje su u funkciji vladajućeg mišljenja, pa se radi o tome da bi one trebalo da budu radikalno izmenjene kako bi se izložio pogled koji je drugačiji od onog vladajućeg. Ukratko, sa mog stanovišta, 1989. je prava pravcata, kako geopolitička tako i društvena tragedija. Iz kojih razloga? Neka bude jasno, to su razlozi koji su uzajamo isprepleteni. Na prvom mestu zato što je 1989. godina u kojoj se ruši sovjetski džin, u kom se 1989. urušava “Weltdualismus” (svetski dualizam) koji je u velikom delu kratkog veka video uzajamno suprotstavljanje dve velike sile, dva velika društvena modela, onog sovjetskog i onog američkog. Komunistički san ostaje sahranjen pod ruševinama berlinskog zida, a kao posledica toga se nametnuo jedan kapitalizam koji sada nema ograničenja, koga sukobljavanje više ne sputava.
Da se razumemo, Sovjetski savez, sa svim svojim ograničenjima koja ja i ne sanjam da umanjujem, a još manje da negiram, imao je, iako u protivurečnim oblicima, funkciju “kathèkon”-a, suprotstavljajuće sile, kao što nam govori politička teologija, jer je u dobrom delu dvadesetog veka držao prikočenim kapitalizam u njegovoj logici razvoja, koji bi pod drugim uslovima bio neograničen. Dokaz za to je da, kada je nestao komunizam dvadesetog veka, na ipak neslavan i sraman način, nametnuo se kapitalizam koji sada više nije bio sputavan niti ograničavan; kapitalizam koji je na geopolitičkom planu ušao u četvrti svetski rat, a to je rat koji je sila koja je izašla kao pobednica iz hladnog rata objavila svim državama sveta koje neće da se povinuju njenoj vlasti: Irak, Libija, Avganistan i tako dalje.
A na društvenom planu, s tim povezano, od 1989. imamo pravu pravcatu “socijalnu Gerniku”, jer pobedonosni kapitalizam konačno može da nametne celom svetu svoju logiku sveopšteg pretvaranja svega u robu, a posebno društvima koja su unutar kapitalističkog sistema, u kojima su socijalne politike države blagostanja bile iznuđeni odgovor na sovjetskog džina. Kada je on nestao, sada pobedonosni kapitalizam može da ukloni ove socijalne zahteve i upravo se to događa: “deregulation”, minimalna država, uklanjanje države blagostanja, mere štednje, sve te mere koje se tumače kao sastavni deo sada pobedonosnog kapitala koji više nema ograničenja. Pava pravcata “socijalna Gernika”; nemam druge slike kojom bih opisao stanje post 1989. Zato 1989. ne može da bude pozdravljana kao pobeda ili datum koji je po sebi pozitivan.
Ja, međutim, verujem da bi se moglo reći ono što je nedavno rekao D’Orsi, odnosno, kako se od 1989. istorija promenila na gore, kako je upravo objašnjeno, odnosno kao neka vrsta pobede kapitalizma nad snagama koje su, na bolje ili na gore, pokušavale da ga zaustave. Sa mog stanoviša, šta više, kapitalizam u dvadesetom veku ima dva odlučujuća konstitutivna momenta: 1968. i 1989. Na drugom mestu sam već rekao, ukratko, šezdeset osma je godina u kojoj kapitalizam prelazi iz svoje dijalektičke u apsolutnu fazu, to jest, oslobađa se sukoba unutar dijalektičke suprotnosti koja je u njemu, a proizilazi iz jedinstva nezadovoljne svesti buržoazije i borbe za priznanje ropskog rada proletarijata, ono što je udahnulo život velikom dobu klasnih borbi. Toga se oslobađa šezdeset osme, iz razloga koji su na drugim mestima objašnjeni, a onda je 1989. godina u kojoj se kapitalizam konstituiše kao već apsolutni, uklonivši, osim dve prethodne klase u sukobu, takođe i geopolitičku silu, Sovjetski savez, koji mu se suprotstavlajo u dvadesetom veku, namećući se sada kao“end of history”, kao kraj istorije, to jest sprečavajući, na nivou simboličkog i sposbnost predviđanja, mogućnost osmišljavanja budućih alternativa koje nisu samo društvo tržišta i ekonomskog integralizma.
Nije slučajno da smo od 1989. ušli u ono što sam ja, varirajući Spinozinu formulu, označio kao epohu “Capitalismus sive natura”. Zapravo, počev od 1989. kapitalizam se nameće kao jedini način razmišljanja, proizvodnje i postojanja, ideološki se nameće kao jedini mogući oblik življenja na svetu; u određenoj meri postaje kao vazduh koji dišemo, kao nešto što ne sme da bude prikazano, ne sme da bude nazvano svojim imenom, a dokaz toga je da se od 1989. na ovamo o kapitalizmu čak i ne govori; postaje neprimetan kao vazduh koji dišemo, postaje kao nešto prirodno; da upotrebimo sliku koju Aristotel koristi u “O duši”, kada se dve ribe sretnu i stupe međusobno u kontakt one nemaju svest o vodi jer su u njoj oduvek. Slično tome, mi danas nemamo svest o kapitalizmu jer smo već oduvek u njemu;
kaptalizam postaje kao priroda, preuzima status prirode koja je oduvek data. Upravo je dokaz toga to što danas, kao što se zna, krize kapitala, nagli skokovi razlika između ponude i potražnje, pad berze, se ne doživljavaju kao da se radi o društvenoj realnosti, već kao da se radi o prirodnoj realnosti, kao o cunamiju koji se obrušava na naše živote, kao o prirodnim zemljotresima u odnosu na koje smo mi nemoćni, nismo ih izazvali i ne možemo primeniti protivmeru. Kapitalizam po prirodnom modelu.
Zašto kapitalizam posle 1989. mora da postane kao priroda? To je pitanje na koje je odgovor uistinu vrlo jednostavan. Zato što ideološki, kapitalizam mora sam sebe da odvede iz društvenog i istorijskog stanja, u prirodno stanje. U kom smislu? U smislu što ideologija, Marks nas uči, ima kao svoju intimnu i tajnu logiku to da svodi na prirodno ono što je istorijsko i društveno, da ono što je u stvari istorijsko i društveno svodi u stanje prirodnog i u dimenziju nečega večitog. Pripisivati nečemu što je istorijskog i društvenog karaktera svojstvo prirodnog znači ozakoniti ga, učiniti ga svetim.
Prirodu ne treba ni kritikovati ni pretvarati, traba je konstatovati i očuvati kao takvu, a u najboljem slučaju o njoj razmišljati. Prema tome, prebaciti kapitalizam, to jest jednu istorijsku formu proizvodnje i života u dimenziju prirodnog, znači veličati ga kao da se radi o nekoj večitoj formi koja ne dozvoljava alternative. To je taj proces koji se nametnuo posle 1989, jedan dvostruki sinergijski proces, pretvaranje nečega što je istorijskog karaktera u neizbežnu sudbinu i pretvaranje u prirodno nešto što je društvenog karaktera, na nači da eto, društvo kapitalističkog tipa koje ima tačan datum svog nastanka i zasigurno će imati svoj datun smrti, biva, međutim, predstavljano kao večito, kao da je oduvek postojalo pa će, prema tome, zauvek i postojati i da ono nema alternative.
To je scenarijo u kome se danas nalazimo. Ovaj scenario ima visoki ideološki stepen tog “Capitalismus sive natura”, a svoju užasnu stvarnost nalazi ne samo u današnjoj brzo rasprostirućoj nesposobnosti razmišljanja o alternativama, nesposobnosti koja odjekuje u omiljenim izrekama političara: “ne postoje alternative, nema alternativa”. Gubitak vizije se savršeno uklapa u pobedu ideologije kapitala.
Ideologija koja nasilno propoveda smrt ideologije, kraj ideologija, upravo usled činjenice da ona preživljava, kao jedina ideologija, živomo u vremenu koje se proglašava kao post-ideološko i anti ideološko a u celini to je najideološkija epoha čitave ljudske istorije, epoha u kojoj preživljava jedna jedina ideologija: kapitalizam, neoliberalno mišljenje kao jedino globalno mišljenje, to s jedne strane. A s druge strane, prisustvujemo onome što je Alen Badju, u svojoj vrlo lepoj knjizi “Vek” nazvao drugom restauraciijom. Od 1989. smo ušli u epohu druge restauracija, zašto? Zato što je 1989. godina kraja Sovjetskog saveza, godina završetka sukoba, godina apsolutizacije kapitala. I baš kao što se posle prve restauracije, one koja je usledila posle francuske revolucije, one započete Bečkim kongresom, prisustvovalo jednom oblik izopačujućeg obesmišljavanja revolucionarnih, prosvećenih i jakobinskih ideala, kako bi se novouspostavljeni poredak mogao prikazati kao pravičan i nepromenljiv, zaštićen od novih revolucionarnih potresa, tako danas, u epohi post 1989. prisustvujemo jednoj drugoj restauraciji koja obesmišljava svaki revolucionarni ideal, svaku strast za promenom, koja se odmah odbacuje kao nedemokratska, kao nasilna, u skladu sa sve pomodnijim shvatanjem o jedinstvu nasilja i utopije. Na taj način dolazi do određene vrste prinudnog prilagođavanja na svet u kom se živi, ili kao na onaj jedino mogući ( gubitak alternativa), ili kao na najbolji mogući, uz dodatno obesmišljavanje svih drugih mogućnosti koje se doživljavaju kao totalitarističke, antidemokratske a time opasne.
To je scenario “hic Rhodus, hic saltus!”, kako bi rekao Hegel i odatle treba ponovo krenuti sa oružjem kritike koja mora da bude pre svega uperena ka razgradnji vladajućeg ideološkog aparata i učiniti da ponovo sija ideja o snu o jednoj stvari i o jednoj alternativi, većoj od ove sadašnje koja osuđuje čovečanstvo na dnevno preživljavanje.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
25.07.2015.