Čovek bez kvaliteta, identiteta i kulture
Danas, u noći sveta ekonomskog fanatizma koji se nezaustavljivo širi, prisustvujemo nastanku onoga što bih, kao i Pazolini, nazvao pravom pravcatom antropološkom mutacijom pod kojom se, pod nebesima uobličava jedan novi profil bića, a toje onaj čoveka bez kvaliteta i bez identiteta. Dve stvari idu zajedno, jer danas je vladajući antropološki profil onaj čoveka bez kvaliteta, strukturalno nesigurnog i fleksibilnog, bez naročite intelektualne vrednosti i samim tim, bez identiteta, bez simboličke i kulturne baštine, bez istorijske ukorenjenosti, dakle bez sposobnosti za perspektivu i utopiju; ukratko, čovek bez kulture, bez korena, bez kritičke dubine, bez budućnosti, sav okrenut ka sadašnjosti hic et nunc nestabilnoj zbog modernog monoteizma tržišta, tipičnog za sadašnje društveno stanje post-1989.
Moderni pojedinac, lišen svakog kulturnog značaja, sveden je na običan atom koji u sebi nosi svoje potrebe privatne svojine, kao jedini prostali kvalitet pojedinca i, možemo reići, onaj bogati asortiman slojeva koje proizvodi reklama, propaganda i manipulacija. Pojedinac danas nije naprosto prazan, kao što se često kaže; on zaista jeste prazan jer je lišen kulture, simboličke dimenzije, korena svoje kulture i ukorenjenog identiteta, ali je takođe ugrožen hiljadama čulnih predstava koje proizvodi i ad hoc stvara industrija kulture i fabrike podrške. U tom smislu pojedinac postaje vrlo sličan onom Glauku, bogu mora, o kom nam govori Platon u “Državi”, koji je neprepoznatljiv, izgubio je sopstveni identitet, jer su se na njegov lik, zbog toga što je dugo vremena boravio na morskom dnu, nataložile naslage, alge, so, zbog čega je postao neprepoznatljiv.
Na metaforičkom planu mogli bismo reći da samu našu koncepciju ljudske prirode, marksistički shvaćenu kao sposobnost da se ostvaruje u najrazličitijim oblastima (istorijskim, umetničkim itd.) negira ne samo priroda simboličkog koju nameće oblik robe (koja se nameće kao jedina moguća simbolična forma, pa prema tome kao negacija simbolične dimenzije kao takve), ali i zbog činjenice da desimbolizacija na delu, koju proizvodi forma robe, teži da nametne čitav jedan niz vrednosti simboličkih dimenzija koje u stvari ne čine ništa drugo do da šire i reprodukuju istu viziju bez simbola iz sveta oblika robe. Potrošnja, kitnjaste marke, ali uvek usmerene na merkantilističku dimenziju do ut des.
Danas je pojedinac bez kvaliteta, njegova odlučujuća forma je ona koju bi po Hajdegeru mogli nazvati “iskorenjivanje”: čovek nema svoje korene, nije više ukorenjen u svom istorijskom svetu, pa je prema tome ostavljen na milost i nemilost promena kojima je neprekidno izložen u kapitalističkom svetu, koji je sve drugo ali ne konzervativan, kao što se često kaže, svet podvrgnut heraklitovskoj promeni, koji mora stalno samog sebe da menja, kako bi proizvodnja, potrošnja i promet robe tekli bez zastoja. Eto onda zašto su razaranje kulturnog profila čoveka, simboličke dimenzije i same ideje o ljudskoj prirodi koja nije u potpunosti slična merkantilističkom „do ut des“, pokreti koji su suštinski isti sa logikom i nametljivim ritmom današnjeg apsolutnog kapitalizma koji upravo mora da poništi simboličku dimenziju, kako bi ostao prazan prostor bez visine i dna, bez vrednosti i bez simbola što stvara ideal za protok forme kao jedine preostale vrednosti. S jedne druge strane, ideološki monoteizam tržišta danas mora da uništi sve preostale forme simbola, vrednosti i da nametne iskorenjivanje. Danas je vladajući profil usamljenog pojedinca, večito mladog, bez kulurnog identiteta, bez korena, po mogućnosti koji se premešta, to jest takvog koji nema stalno boravište i ukorenjenost na svojoj teritoriji, nego je prinuđen da se kreće svuda po svetu, prateći nepredvidljivosti kapitala i premeštanje radne snage To je pojedinac koji je stalno na putu, stalno u pokretu prateći tok kapitala, koji se otiskuje na more u potrazi za srećom, večito prema drugom mestu.
Postoji prikaz jednog vajara, ako se dobro sećam portugalskog, koji predstavlja miganta. To je statua na kojoj se vidi jedan kofer i telo tog putnika koje je prazno, kroz njega se providi, upravo da bi se podvukla činjenica da čovek migrant nema sopstveni kvalitet i svoju fizionomiju, upravo je prepušten svetskom toku, na zahtev spoljnog sveta on je na putovanju na kom je prinuđen da stalno bude.
To nema ništa zajedničkog sa plemenitom figurom putnika, od Odiseja do romantičara, koji ispunjava egzotično iskustvo putovanja, ili sa povratkom u otadžbinu, jer se Odisejevo putovanje ipak karakteriše i nostalgijom, bolom povratka ka sopstvenoj kulturi i svojoj otadžbini. Današnji putnik, migrant, prinuđen je da se pokrene zbog sve nelogičnijih logika merkantilističkog mondijalizma koji čini da kapital iznenada nestaje i premešta proizvodnju, proizvodeći istovremeno profil čoveka bez identiteta i bez kulture, bez kritičkog značaja, to jest da više nije u stanju da se suprotstavi besmislu koji vlada pod nebesima.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
13.01.2016.
Video zapis https://www.youtube.com/watch?v=tUqgMIsShJU
Danas, u noći sveta ekonomskog fanatizma koji se nezaustavljivo širi, prisustvujemo nastanku onoga što bih, kao i Pazolini, nazvao pravom pravcatom antropološkom mutacijom pod kojom se, pod nebesima uobličava jedan novi profil bića, a toje onaj čoveka bez kvaliteta i bez identiteta. Dve stvari idu zajedno, jer danas je vladajući antropološki profil onaj čoveka bez kvaliteta, strukturalno nesigurnog i fleksibilnog, bez naročite intelektualne vrednosti i samim tim, bez identiteta, bez simboličke i kulturne baštine, bez istorijske ukorenjenosti, dakle bez sposobnosti za perspektivu i utopiju; ukratko, čovek bez kulture, bez korena, bez kritičke dubine, bez budućnosti, sav okrenut ka sadašnjosti hic et nunc nestabilnoj zbog modernog monoteizma tržišta, tipičnog za sadašnje društveno stanje post-1989.
Moderni pojedinac, lišen svakog kulturnog značaja, sveden je na običan atom koji u sebi nosi svoje potrebe privatne svojine, kao jedini prostali kvalitet pojedinca i, možemo reići, onaj bogati asortiman slojeva koje proizvodi reklama, propaganda i manipulacija. Pojedinac danas nije naprosto prazan, kao što se često kaže; on zaista jeste prazan jer je lišen kulture, simboličke dimenzije, korena svoje kulture i ukorenjenog identiteta, ali je takođe ugrožen hiljadama čulnih predstava koje proizvodi i ad hoc stvara industrija kulture i fabrike podrške. U tom smislu pojedinac postaje vrlo sličan onom Glauku, bogu mora, o kom nam govori Platon u “Državi”, koji je neprepoznatljiv, izgubio je sopstveni identitet, jer su se na njegov lik, zbog toga što je dugo vremena boravio na morskom dnu, nataložile naslage, alge, so, zbog čega je postao neprepoznatljiv.
Na metaforičkom planu mogli bismo reći da samu našu koncepciju ljudske prirode, marksistički shvaćenu kao sposobnost da se ostvaruje u najrazličitijim oblastima (istorijskim, umetničkim itd.) negira ne samo priroda simboličkog koju nameće oblik robe (koja se nameće kao jedina moguća simbolična forma, pa prema tome kao negacija simbolične dimenzije kao takve), ali i zbog činjenice da desimbolizacija na delu, koju proizvodi forma robe, teži da nametne čitav jedan niz vrednosti simboličkih dimenzija koje u stvari ne čine ništa drugo do da šire i reprodukuju istu viziju bez simbola iz sveta oblika robe. Potrošnja, kitnjaste marke, ali uvek usmerene na merkantilističku dimenziju do ut des.
Danas je pojedinac bez kvaliteta, njegova odlučujuća forma je ona koju bi po Hajdegeru mogli nazvati “iskorenjivanje”: čovek nema svoje korene, nije više ukorenjen u svom istorijskom svetu, pa je prema tome ostavljen na milost i nemilost promena kojima je neprekidno izložen u kapitalističkom svetu, koji je sve drugo ali ne konzervativan, kao što se često kaže, svet podvrgnut heraklitovskoj promeni, koji mora stalno samog sebe da menja, kako bi proizvodnja, potrošnja i promet robe tekli bez zastoja. Eto onda zašto su razaranje kulturnog profila čoveka, simboličke dimenzije i same ideje o ljudskoj prirodi koja nije u potpunosti slična merkantilističkom „do ut des“, pokreti koji su suštinski isti sa logikom i nametljivim ritmom današnjeg apsolutnog kapitalizma koji upravo mora da poništi simboličku dimenziju, kako bi ostao prazan prostor bez visine i dna, bez vrednosti i bez simbola što stvara ideal za protok forme kao jedine preostale vrednosti. S jedne druge strane, ideološki monoteizam tržišta danas mora da uništi sve preostale forme simbola, vrednosti i da nametne iskorenjivanje. Danas je vladajući profil usamljenog pojedinca, večito mladog, bez kulurnog identiteta, bez korena, po mogućnosti koji se premešta, to jest takvog koji nema stalno boravište i ukorenjenost na svojoj teritoriji, nego je prinuđen da se kreće svuda po svetu, prateći nepredvidljivosti kapitala i premeštanje radne snage To je pojedinac koji je stalno na putu, stalno u pokretu prateći tok kapitala, koji se otiskuje na more u potrazi za srećom, večito prema drugom mestu.
Postoji prikaz jednog vajara, ako se dobro sećam portugalskog, koji predstavlja miganta. To je statua na kojoj se vidi jedan kofer i telo tog putnika koje je prazno, kroz njega se providi, upravo da bi se podvukla činjenica da čovek migrant nema sopstveni kvalitet i svoju fizionomiju, upravo je prepušten svetskom toku, na zahtev spoljnog sveta on je na putovanju na kom je prinuđen da stalno bude.
To nema ništa zajedničkog sa plemenitom figurom putnika, od Odiseja do romantičara, koji ispunjava egzotično iskustvo putovanja, ili sa povratkom u otadžbinu, jer se Odisejevo putovanje ipak karakteriše i nostalgijom, bolom povratka ka sopstvenoj kulturi i svojoj otadžbini. Današnji putnik, migrant, prinuđen je da se pokrene zbog sve nelogičnijih logika merkantilističkog mondijalizma koji čini da kapital iznenada nestaje i premešta proizvodnju, proizvodeći istovremeno profil čoveka bez identiteta i bez kulture, bez kritičkog značaja, to jest da više nije u stanju da se suprotstavi besmislu koji vlada pod nebesima.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
13.01.2016.
Video zapis https://www.youtube.com/watch?v=tUqgMIsShJU