Antonio Gramši. Hegemonija i amerikanizam
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Đani Vatimo, filizof
Dijego Fuzaro
Đani Vatimo pitam te šta smatraš da predstavlja baštinu Antonija Gramšija od značaja za borbe koje sa danas vode, na koji način bi mogla i trebalo da se baštini njegova poruka?
Đani Vatimo
Moram da kažem jednu stvar zbog koje sam uvek mislio na Gramšija. Još od kada sam bio mali, uvek sam imao njegove knjige, one u starom sivkastom izdanju, koje sam malo po malo premeštao na gornje police, ne kao ovo sadašnje izdanje koje sam kupio koje je mnogo formalnije. Dakle ono što sam oduvek imao na umu je bila ideja hegemonije, jer mi se činilo da je mogla biti, a i postala je i Toljatijeva ideologija, tj. da se ne može graditi komunisticka drzava sa 50.1% glasova, već je potrebno izgradio društveno, kulturno tkivo itd, koje bi pripremilo, a zatim eventualno i dovelo do pobede na izborima.
Moram da kažem da ima nešto što mi se još više dopada, a ono što se tiče hegemonije, budući da se radi o Gramšiju, neću zaboraviti. Ono što mi se sada najviše dopada kod Gramšija je međutim, njegov voluntarizam, onaj koji se toliko dopadao i Gobetiju. Stav po kome se sovjetska revolucija konačno mogla izvesti iako do nje nije došlo na vrhuncu industrijskog razvoja, a to je ujedno značilo mnogo toga.
Danas me zanima njegovo viđenje unije, ujedinjenja Italije kao tendencije kolonizacije juga od strane severa, jer ona predstavlja model onoga što je Evropa. Verujem da je Evropska unija danas u osnovi jedan oblik kolonijalizma jakih evropskih država, recimo država srednje i severne Evrope u odnosu na države juga, a koje nas zaista tretiraju, iz mnogih razloga, kao kolonije.
Dijego Fuzaro
Postoji “južno pitanje” koje je opisao Gramši a koje se danas ponovo aktuelizuje kao pitanje mediteranskih zemalja Evropske unije, potčinjenih dominaciji.
Đani Vatimo
Moram da kažem da sam o tome uvek paralelno mislio. Bolje rečeno nešto što sam proteklih godina imao na srcu, više nego šta drugo, ali i izlagao na konferencijama, debatama itd. bilo je da su se istinske, da kažemo realne šanse post moderne, političke post moderne, pojavile u latinskim zemljama. Pre više godiina sam čitao jednu stvar.
Dijego Fuzaro
Između ostalog, smatram da je Gramši danas veoma čitan.
Đani Vatimo
Sigurno, očigledno. Pre više godina pročitao sam jednu knjigu koja je, bojim se bila desničarska, ali nikad nisam shvatio kako da je klasifikujem. Bila je to knjiga izvesnog Racionero-a, sociologa. Ali ima i drugih “racionera”, jedna savremena španska kultura. Ne znam, možda se taj zvao Kventin Racionero, a naslov knjige je bio "Mediteran i Varvari sa severa" u kojoj je tvrdio da je latinska civilizacija, a pogotovo, mislim španska, superiornija od anglosaksonske, jer ona nije pretrpela sve one štete od čeličnog kaveza anglosaksonske industrije.
Moram reći da mi se dopala ideja da bi iz Evropskog latinskog sveta poput Španije ili iz Latinske Amerike mogao poteći drugačiji model života. Na primer kada razgovaram sa ličnostima poput Dussell-a ili drugim Latinoamerikancima, koji su vrlo latinoamerikanisti, odnosno koji su vrlo zabrinuti, kažu mi: ovo je naše, trebalo bi da prihvatiš način života u Andima. Sad, ja ne znam šta bi mogao biti način života u Andima, pitam Dussell-a, postoji li kakva knjiga koja bi mi to objasnila? Onda kažem, hvala, za sada od toga nema ništa. Ali imam utisak da model progresivnih latinoameričkih demokratija, kao što je onaj bolivijski i bolivarianski, onaj venecuelanski itd. imaju zapravo šta da nas nauče: na primer, manje krut način na koji se predviđa društveno predstavljanje, koje je manje formalno, ukratko, manje je onog: idem svakih pet godina, ubacim glasački listić i idem kući.
Čavez je u Venecueli uradio stvari koje su modeli demokratskog života. Mislim da isto važi i za Kastrovu Kubu, jer na Kubi, kada su pravili izborne liste, dok se ovde sastaje sa sekretarom partije i njegova se intuicija smatra odlučujućom, tamo se, međutim, sastajao okrug ili grupa građana koji su odlučivali da predlože tog i tog, javno, bez velikih priča. Ovo mi je izgledalo kao način razumevanja zajednice prema kome, na neki način, osećam nostalgiju.
Dijego Fuzaro
Veoma se slažem sa ovim tvojim analizama u vezi sa kojima bih dodao i temu kulture. Gramši je veoma cenio činjenicu kulture kao suštinskog momenta klasne borbe, odnosno stvaranje jedne kulturne hegemonije koja predstavlja alternativu u odnosu na jednoumlje. Gramši je mislio na Kroćea u vezi sa liberalnom hegemonijom. Možemo reći da jednoumlje danas zaista ispunjava svaki prostor i realnog i simboličnog. Gramši nas uči da počevši od revolucije u kulturi postaje moguće da se stvori ono što je on nazivao “moralnom i intelektualnom reformom Italijana”.
Upravo ovde, u vezi sa onim što si govorio o “južnom pitanju” koje u današnjoj slici Evropske unije postaje pitanje mediteranskih naroda, potlačenih, prisećam se da nam je Gramši ukazivao možda na nacionalni put ka komunizmu, odnosno o promišljanju o komunizmu polazeći od jednog naroda, od, kako je govorio, nacionalne kulture naroda. Ovo je važno sredstvo protiv lažne univerzalizacije koja se danas naziva globalizacija. Smatram da je to zanimljivo pitanje. Postoji još jedan aspekt koji volim da citiram u društvu sa tobom koji si ubeđeni hajdegerijanac, da upotrebim ovaj izraz, a to je da Gramši, baš kao i Hajdeger, takođe radikalno kritikuje amerikanizam, naime amerikanizam kao fenomen koji je proizvela Evropa, evropska metafizika, po Hajdegeru, upravo kapitalizam i moderni evropski način proizvodnje, amerikanizam kao tačka na kojoj se ispunjava ono što je rođeno u Evropi. Kako ti ovo tumačiš?
Đani Vatimo
Pa i ja to vidim u stvari tako. I upravo zato mi se toliko dopada Latinska Amerika jer u Latinskoj Americi postoji nešto od evropskog nasleđa što se nije konkretizovalo u amerikanizmu, u severnoameričkom amerikanizmu. Zato je to naša Amerika. Ovaj momenat mi se čini suštinskim, kao i kod Gramšija.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
09.05 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=m0hQH57rfFE
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Đani Vatimo, filizof
Dijego Fuzaro
Đani Vatimo pitam te šta smatraš da predstavlja baštinu Antonija Gramšija od značaja za borbe koje sa danas vode, na koji način bi mogla i trebalo da se baštini njegova poruka?
Đani Vatimo
Moram da kažem jednu stvar zbog koje sam uvek mislio na Gramšija. Još od kada sam bio mali, uvek sam imao njegove knjige, one u starom sivkastom izdanju, koje sam malo po malo premeštao na gornje police, ne kao ovo sadašnje izdanje koje sam kupio koje je mnogo formalnije. Dakle ono što sam oduvek imao na umu je bila ideja hegemonije, jer mi se činilo da je mogla biti, a i postala je i Toljatijeva ideologija, tj. da se ne može graditi komunisticka drzava sa 50.1% glasova, već je potrebno izgradio društveno, kulturno tkivo itd, koje bi pripremilo, a zatim eventualno i dovelo do pobede na izborima.
Moram da kažem da ima nešto što mi se još više dopada, a ono što se tiče hegemonije, budući da se radi o Gramšiju, neću zaboraviti. Ono što mi se sada najviše dopada kod Gramšija je međutim, njegov voluntarizam, onaj koji se toliko dopadao i Gobetiju. Stav po kome se sovjetska revolucija konačno mogla izvesti iako do nje nije došlo na vrhuncu industrijskog razvoja, a to je ujedno značilo mnogo toga.
Danas me zanima njegovo viđenje unije, ujedinjenja Italije kao tendencije kolonizacije juga od strane severa, jer ona predstavlja model onoga što je Evropa. Verujem da je Evropska unija danas u osnovi jedan oblik kolonijalizma jakih evropskih država, recimo država srednje i severne Evrope u odnosu na države juga, a koje nas zaista tretiraju, iz mnogih razloga, kao kolonije.
Dijego Fuzaro
Postoji “južno pitanje” koje je opisao Gramši a koje se danas ponovo aktuelizuje kao pitanje mediteranskih zemalja Evropske unije, potčinjenih dominaciji.
Đani Vatimo
Moram da kažem da sam o tome uvek paralelno mislio. Bolje rečeno nešto što sam proteklih godina imao na srcu, više nego šta drugo, ali i izlagao na konferencijama, debatama itd. bilo je da su se istinske, da kažemo realne šanse post moderne, političke post moderne, pojavile u latinskim zemljama. Pre više godiina sam čitao jednu stvar.
Dijego Fuzaro
Između ostalog, smatram da je Gramši danas veoma čitan.
Đani Vatimo
Sigurno, očigledno. Pre više godina pročitao sam jednu knjigu koja je, bojim se bila desničarska, ali nikad nisam shvatio kako da je klasifikujem. Bila je to knjiga izvesnog Racionero-a, sociologa. Ali ima i drugih “racionera”, jedna savremena španska kultura. Ne znam, možda se taj zvao Kventin Racionero, a naslov knjige je bio "Mediteran i Varvari sa severa" u kojoj je tvrdio da je latinska civilizacija, a pogotovo, mislim španska, superiornija od anglosaksonske, jer ona nije pretrpela sve one štete od čeličnog kaveza anglosaksonske industrije.
Moram reći da mi se dopala ideja da bi iz Evropskog latinskog sveta poput Španije ili iz Latinske Amerike mogao poteći drugačiji model života. Na primer kada razgovaram sa ličnostima poput Dussell-a ili drugim Latinoamerikancima, koji su vrlo latinoamerikanisti, odnosno koji su vrlo zabrinuti, kažu mi: ovo je naše, trebalo bi da prihvatiš način života u Andima. Sad, ja ne znam šta bi mogao biti način života u Andima, pitam Dussell-a, postoji li kakva knjiga koja bi mi to objasnila? Onda kažem, hvala, za sada od toga nema ništa. Ali imam utisak da model progresivnih latinoameričkih demokratija, kao što je onaj bolivijski i bolivarianski, onaj venecuelanski itd. imaju zapravo šta da nas nauče: na primer, manje krut način na koji se predviđa društveno predstavljanje, koje je manje formalno, ukratko, manje je onog: idem svakih pet godina, ubacim glasački listić i idem kući.
Čavez je u Venecueli uradio stvari koje su modeli demokratskog života. Mislim da isto važi i za Kastrovu Kubu, jer na Kubi, kada su pravili izborne liste, dok se ovde sastaje sa sekretarom partije i njegova se intuicija smatra odlučujućom, tamo se, međutim, sastajao okrug ili grupa građana koji su odlučivali da predlože tog i tog, javno, bez velikih priča. Ovo mi je izgledalo kao način razumevanja zajednice prema kome, na neki način, osećam nostalgiju.
Dijego Fuzaro
Veoma se slažem sa ovim tvojim analizama u vezi sa kojima bih dodao i temu kulture. Gramši je veoma cenio činjenicu kulture kao suštinskog momenta klasne borbe, odnosno stvaranje jedne kulturne hegemonije koja predstavlja alternativu u odnosu na jednoumlje. Gramši je mislio na Kroćea u vezi sa liberalnom hegemonijom. Možemo reći da jednoumlje danas zaista ispunjava svaki prostor i realnog i simboličnog. Gramši nas uči da počevši od revolucije u kulturi postaje moguće da se stvori ono što je on nazivao “moralnom i intelektualnom reformom Italijana”.
Upravo ovde, u vezi sa onim što si govorio o “južnom pitanju” koje u današnjoj slici Evropske unije postaje pitanje mediteranskih naroda, potlačenih, prisećam se da nam je Gramši ukazivao možda na nacionalni put ka komunizmu, odnosno o promišljanju o komunizmu polazeći od jednog naroda, od, kako je govorio, nacionalne kulture naroda. Ovo je važno sredstvo protiv lažne univerzalizacije koja se danas naziva globalizacija. Smatram da je to zanimljivo pitanje. Postoji još jedan aspekt koji volim da citiram u društvu sa tobom koji si ubeđeni hajdegerijanac, da upotrebim ovaj izraz, a to je da Gramši, baš kao i Hajdeger, takođe radikalno kritikuje amerikanizam, naime amerikanizam kao fenomen koji je proizvela Evropa, evropska metafizika, po Hajdegeru, upravo kapitalizam i moderni evropski način proizvodnje, amerikanizam kao tačka na kojoj se ispunjava ono što je rođeno u Evropi. Kako ti ovo tumačiš?
Đani Vatimo
Pa i ja to vidim u stvari tako. I upravo zato mi se toliko dopada Latinska Amerika jer u Latinskoj Americi postoji nešto od evropskog nasleđa što se nije konkretizovalo u amerikanizmu, u severnoameričkom amerikanizmu. Zato je to naša Amerika. Ovaj momenat mi se čini suštinskim, kao i kod Gramšija.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
09.05 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=m0hQH57rfFE