Diktatura engleskog jezika
Diego Fuzaro, filozof
Živimo u jednom, iz mnogih razloga, paradoksalnom vremenu. Jedan od njih leži sigurno u činjenici da se našoj italijanskoj kulturi nameće sve grublje i hitnije potreba da se koristi engleski jezik. Sve nam se češće nameće korišćenje engleskog jezika, pri čemu se potpuno zaboravlja naš nacionalni identitet i naš nacionalni jezik. Sve se češće engleske reči uvlače u italijanski rečnik, potiskujući ga, sve češće smo prinuđeni na upotrebu engleskog jezika.
S obzirom da ja apsolutno nemam ništa protiv engleskog jezika, a prema engleskom jeziku Šekspira i Vajlda gajim najveće poštovanje i duboko interesovanje, problem međutim, leži negde drugde, na prvom mestu u tome što engleski jezik koji nam se nameće nije jezik Šekspira i Vajlda nego operativni engleski jezik tržišta i finansija, engleski koji koristi izraze “austerity”, “fiscal compact”, “spread” i “global governance”, tj. engleski koji je namerno napravljen kako bi se prihvatio opšteprožimajući rečnik ekonomije i da bismo postali sve više i više potčinjeni onome što je još Gramši zvao ekonomski kretenizam.
Engleski danas upravo nije jezik Šekspira i Vajlda nego je engleski ekonomiste, teološki govor ekonomiste, koji se nameće sve radikalnije i prodornije. A onda, iznad svega, servilnost u upotrebi engleskog jezika. Upotreba engleskog jezika se sve više prihvata kao da je prirodno odreći se svog nacionalnog jezika i okrenuti se upotrebi engleskog. U ranijim vremenima bi se reklo da je to čin kulturnog imperijalizma, i to je, naravno, velika istina, i jeste oblik kulturnog imperijalizma. Zbog čega bismo mi, naslednici jezika Dantea, Điambatista Viko-a, Petrarke i Makijavelija morali da napustimo naš maternji jezik da bi govorili izveštačeni engleski ekonomista i “global governance”- a. Ono što stoji iza odustajanja od sopstvenog nacionalnog jezika ima jasnu ideološku pozadinu.
Trebalo bi jasno reći da globalizacija danas nije ništa drugo do licemerni naziv za invaziju sveta koju je izvršila forma robe, tačnije, invaziju sveta koju je izvršila engleski govoreća forma robe. Mislim na danas dominantni anglofonski govor ekonomista. Govori se engleski i nameće jedna jedina kultura, što je u stvari potiskivanje kulture, jer da bi kultura postojala moraju da postoje najmanje dve različite kulture u međusobnom dijalogu, umesto monokulture globalizacije, koju ja volim da zovem globalitarizam, kako bih upravo označio ideju totalitarnog karaktera takozvane globalizacije, globalitarizam, odnosno taj pokret koji ne ostavlja ništa izvan, a ima za cilj da obuhvati sve, ideje, misli, duše i tela, to je ona dinamika koja nameće upotrebu engleskog jezika svim narodima sveta.
Reklo bi se da je kritička svest intelektualaca mesto otpora svemu tome; uopšte nije, svest intelektualaca je mesto opravdavanja ovog organizovanog ludila, recimo kao Šekspir, da ima metoda u tom ludilu. Intelektualci su danas mesto simboličke reprodukcije vlasti, a sigurno ne mesto njenog osporavanja. Intelektualci danas prihvataju nadmoć nad sobom govoreći engleskim jezikom po sopstvenoj volji. Oni su ideološki prožeti ovim procesima i misle da je mnogo naučnije kada se govori engleski. Sve više je uobičajeno, a istovremeno razočaravajuće, videti skupove na kojima su samo Italijani, na primer u filozofskim krugovima, kako između sebe govore engleski. To je situacija koja bi bila smešna da nije za plakanje.
Sa ove tačke gledišta potrebno je razraditi ideju o jednom obliku otpora kulturnom imperijalizmu i povratku svom nacionalnom identitetu, u našem slučaju, identitetu Petrarke, Dantea, Gramšija i Đentilea, Makijavelija, velikom italijanskom identitetu, pre svega na kulturnom nivou, da bi se oduprli tom varvarizmu koji progoni. Uostalom, ne može se misliti da bi u književno-filozofskom prostoru, u opšte kulturnom, jezik mogao da bude nešto manje važno. U prirodnim naukama korišćenje engleskog omogućava komuniciranje isto tako dobro kao i na sopstvenom nacionalnom jeziku, ali sigurno ne u filozofiji ili literaturi. To je još Niče znao, smatrajući da je u filozofiji i književnosti stil sastavni deo sadržaja i da te dve oblasti ne mogu da budu razdvojene.
Upravo zbog toga moramo da odbijamo da govorimo engleski i da nastavimo i dalje da govorimo svoj nacionalni jezik, upravo da bi izbegli da budemo u odnosu subordinacije prema onima čiji je maternji jezik engleski. Zašto bi neko ko je Italijan ili Francuz morao da govori engleski? Neka svako govori svoj jezik i neguje svoj identitet, poštujući identitet drugih. Ovo je prvi akt istinske globalizacije, shvaćene kao univerzalizam koji ne briše razlike nego uvažava različitosti, ono što bismo mogli nazvati, kao Džejms Marramao, univerzalizam razlika, pri čemu svako čuva sopstveni identitet i stupa u odnose sa drugima na osnovama slobode i jednakosti naroda koji opet čuvaju svoj identitet.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.04.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=VHo96B2R-oM
Diego Fuzaro, filozof
Živimo u jednom, iz mnogih razloga, paradoksalnom vremenu. Jedan od njih leži sigurno u činjenici da se našoj italijanskoj kulturi nameće sve grublje i hitnije potreba da se koristi engleski jezik. Sve nam se češće nameće korišćenje engleskog jezika, pri čemu se potpuno zaboravlja naš nacionalni identitet i naš nacionalni jezik. Sve se češće engleske reči uvlače u italijanski rečnik, potiskujući ga, sve češće smo prinuđeni na upotrebu engleskog jezika.
S obzirom da ja apsolutno nemam ništa protiv engleskog jezika, a prema engleskom jeziku Šekspira i Vajlda gajim najveće poštovanje i duboko interesovanje, problem međutim, leži negde drugde, na prvom mestu u tome što engleski jezik koji nam se nameće nije jezik Šekspira i Vajlda nego operativni engleski jezik tržišta i finansija, engleski koji koristi izraze “austerity”, “fiscal compact”, “spread” i “global governance”, tj. engleski koji je namerno napravljen kako bi se prihvatio opšteprožimajući rečnik ekonomije i da bismo postali sve više i više potčinjeni onome što je još Gramši zvao ekonomski kretenizam.
Engleski danas upravo nije jezik Šekspira i Vajlda nego je engleski ekonomiste, teološki govor ekonomiste, koji se nameće sve radikalnije i prodornije. A onda, iznad svega, servilnost u upotrebi engleskog jezika. Upotreba engleskog jezika se sve više prihvata kao da je prirodno odreći se svog nacionalnog jezika i okrenuti se upotrebi engleskog. U ranijim vremenima bi se reklo da je to čin kulturnog imperijalizma, i to je, naravno, velika istina, i jeste oblik kulturnog imperijalizma. Zbog čega bismo mi, naslednici jezika Dantea, Điambatista Viko-a, Petrarke i Makijavelija morali da napustimo naš maternji jezik da bi govorili izveštačeni engleski ekonomista i “global governance”- a. Ono što stoji iza odustajanja od sopstvenog nacionalnog jezika ima jasnu ideološku pozadinu.
Trebalo bi jasno reći da globalizacija danas nije ništa drugo do licemerni naziv za invaziju sveta koju je izvršila forma robe, tačnije, invaziju sveta koju je izvršila engleski govoreća forma robe. Mislim na danas dominantni anglofonski govor ekonomista. Govori se engleski i nameće jedna jedina kultura, što je u stvari potiskivanje kulture, jer da bi kultura postojala moraju da postoje najmanje dve različite kulture u međusobnom dijalogu, umesto monokulture globalizacije, koju ja volim da zovem globalitarizam, kako bih upravo označio ideju totalitarnog karaktera takozvane globalizacije, globalitarizam, odnosno taj pokret koji ne ostavlja ništa izvan, a ima za cilj da obuhvati sve, ideje, misli, duše i tela, to je ona dinamika koja nameće upotrebu engleskog jezika svim narodima sveta.
Reklo bi se da je kritička svest intelektualaca mesto otpora svemu tome; uopšte nije, svest intelektualaca je mesto opravdavanja ovog organizovanog ludila, recimo kao Šekspir, da ima metoda u tom ludilu. Intelektualci su danas mesto simboličke reprodukcije vlasti, a sigurno ne mesto njenog osporavanja. Intelektualci danas prihvataju nadmoć nad sobom govoreći engleskim jezikom po sopstvenoj volji. Oni su ideološki prožeti ovim procesima i misle da je mnogo naučnije kada se govori engleski. Sve više je uobičajeno, a istovremeno razočaravajuće, videti skupove na kojima su samo Italijani, na primer u filozofskim krugovima, kako između sebe govore engleski. To je situacija koja bi bila smešna da nije za plakanje.
Sa ove tačke gledišta potrebno je razraditi ideju o jednom obliku otpora kulturnom imperijalizmu i povratku svom nacionalnom identitetu, u našem slučaju, identitetu Petrarke, Dantea, Gramšija i Đentilea, Makijavelija, velikom italijanskom identitetu, pre svega na kulturnom nivou, da bi se oduprli tom varvarizmu koji progoni. Uostalom, ne može se misliti da bi u književno-filozofskom prostoru, u opšte kulturnom, jezik mogao da bude nešto manje važno. U prirodnim naukama korišćenje engleskog omogućava komuniciranje isto tako dobro kao i na sopstvenom nacionalnom jeziku, ali sigurno ne u filozofiji ili literaturi. To je još Niče znao, smatrajući da je u filozofiji i književnosti stil sastavni deo sadržaja i da te dve oblasti ne mogu da budu razdvojene.
Upravo zbog toga moramo da odbijamo da govorimo engleski i da nastavimo i dalje da govorimo svoj nacionalni jezik, upravo da bi izbegli da budemo u odnosu subordinacije prema onima čiji je maternji jezik engleski. Zašto bi neko ko je Italijan ili Francuz morao da govori engleski? Neka svako govori svoj jezik i neguje svoj identitet, poštujući identitet drugih. Ovo je prvi akt istinske globalizacije, shvaćene kao univerzalizam koji ne briše razlike nego uvažava različitosti, ono što bismo mogli nazvati, kao Džejms Marramao, univerzalizam razlika, pri čemu svako čuva sopstveni identitet i stupa u odnose sa drugima na osnovama slobode i jednakosti naroda koji opet čuvaju svoj identitet.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.04.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=VHo96B2R-oM