Edip i tragedija nepoštovanja prave mere
Diego Fuzaro
Kultura klasične Grčke može se u celini označiti kao metafizika “metrona”, to jest metafizika prave mere. Ovim nameravam da kažem da je i pored na hiljade utocaja i na hiljade kulturnih bogatstava koja su cvetala na grčkoj zemlji, koja se razlikuju u zavisnosti od epohe, u zavisnsti od odgovarajućeg polisa, u zavisnosti od tvorca nekog pravca, i pored te kaleidoskopske raznolikosti kulturnog razvoja, uvek postojao, kao stalni horizont grčke vizije i njenog ostvarivanja u umetnosti, filozofiji, literaturi i istoriji, ideal metrona, prave mere, koja predstvalja neku vrstu kolektivne društvene funkcije koja je omogućavala grčkoj civilizaciji da ostvari sopstvenu kulturu.
Grčka kultura je u suštini kultura prave mere, shvaćne ne statički kao nešto dato, koja je već tu i tu će zauvek biti, nego kao nešto što se mora očuvati, ali sa naporom, od opasnosti neograničenosti koja je uvek tu u zasedi (“apeiron” - bezgranična prasupstanca – koju je kao temu postavio Anaksimander još u vrlo starim vremenima). Bezgraničnost razbija ljudsku zajednicu koja je zasnovana na pravičnoj sredini, na pravoj meri, utiče na nestajanje lepote koja je i sama zasnovana na skladu. Grčka umetnost je proporcija, upravo zbog činjenice što ona daje formu, daje meru onome što bi potencijalno moglo da je nema. Čitava grčka kultura se savršeno zasniva na ovom idealu prave mere. Mogu se posmatrati sva moguća dela grčke civilizacije i uvek će se i stalno u njima naći kao zajedničko obeležje taj ideal metrona.
Pa i tragedija, što je tema koje želim sada da se dotaknem, zasniva se upravo na ideji o prekršenom metronu. Velke tragedije, kod Eshila, kao i Sofokla i Euripida, karakteriše uvek tragedija prekršene mere. Nije slučajno da je ono što izazove nastanak tragedije uvek “hybris”, ljudska oholost koja traži da pređe pravu meru i da je prevaziđe. Ljudska oholost je ta koja gubi dimenziju mere, prave sredine i traži da ide još dalje, moglo bi se reći da apsolutizuje sopstvenu ljudsku konačnost, prevazilazeći je. Sve grčke tragedije se u suštini svode na ovu dinamiku prave sredine.
Mogli bi se navesti brojni primeri ovih grčkih tragedija, ali ona koja možda najbolje prikazuje pravu meru kao temu, kao šifru grčke misli, je Edipova tragedija. Edipova tragedija je tragedija prekršenog metrona, najmanje na tri načina. Ne slučajno, Edip sopstvenom kožom plaća posledice svega. To je jedno tragično događanje u kom lice koje krši metron, na tragičan način plaća posledice sopstvenom kožom.
Kazao sam da Edip krši metron na tri načina: prvo, željom da stekne neograničeno znanje, kada se suočava sa sfingom, kada rešava sfingine zagonetke; time Edip ističe neograničeno znanje, želi da zna sve, želi da nadmaši čak i tajanstvenu mudrost sfinge i ovde se prvi put ogrešuje zbog svoje oholosti; ali onda se Edip i drugi put ogrešuje zbog oholosti kada ubija oca.
Edipovsko ubistvo oca je trenutak u kome se pojavljuje ne samo nedostatak osećaja za meru, već i simboličko ubistvo same mere. Edipovsko ubistvo oca je, u Lakanovoj terminologiji , ubistvo zakona. Lakan (Žak: prim. prev) je govorio da je otac onaj koji ujedinjuje, harmonizuje i ne suprotstavlja zakon i želju. Otac je upravo taj koji ti postavlja granice, kaže ti šta možeš da radiš, postavlja granice tvojim željama, upravo postavlja ti metron, pravu meru. Edip, međutim, upravo ubija zakon, ubija oca. Posle ubistva oca ostaje želja koja više nije kanalisana zakonom, ostaje bezgranična želja, oholost želje koju više zakon ne obuzdava. A upavo posle ubistva mere, ubistva zakona, Edip čini treći greh apeirona, greh bezgraničnosti, treći greh hybrisa, oholosti, a to je bezgranično uživanje; ubistvom zakona kao mere želja ostaje samo bezgranična bezglava želja, ostaje samo nagon za uživanje koji više nije kontrolisan. Taj više ne kontrolisani nagon za uživanjem se potvrđuje u obliku incesta sa makjom Jokastrom. Kada je zakon više ne ograničava, želja postaje neograničena i poprima incestuozne oblike. Edip koji bezgranično uživa, pa i tamo gde ne bi trebalo; to je treća tačka kršenja prave mere.
Događaj sa Edipom je naravno tragičan ali je i mesto na kom se najbolje prikazuje ono što je Hegel kazivao u svojim predavanjima o estetci, kada je govorio o kaznama kod Grka. Grci su uvek razmišljali o kaznama koje su bogovi nametali smrtnima; a nije slučajno što su Grci ljude zvali “οι θνητοι”- i thniti, smrtnima, to jest da bi naglasili konačni a ne beskonačni karakter njihovog postojanja. Hegel kaže da su Grci kazne određivali u formi neograničenosti. Pravo je mučenje ono koje je neograničeno; to je ono Tantalovo koji neograničeno pokušava da ugasi žeđ; bezgranično je ono Sizifovo koji je osuđen da bezgranično nosi veliki kamen do vrha planine. Mučenje neograničenošću je ono Prometejevo čiju jetru neprekdno proždiru orlovi, to je, kaže Hegel, kazna kojom se ide uvek dalje, to je beskrajno zlo.
Grčka kultura, a u slučaju kulture Edipovske tragedije posebno, je jedna velika predstava o meri kao pravičnom zakonu koga se treba pridržavati. Tamo gde nema pridržavanja prave mere, kao u slučaju Edipa, propada se u tragediju neograničenosti. Aristotelova Poetika nam govori da grčka tragedija ima i funkciju pročišćavanja, upravo zato što nam pročišćava strasti; postavljajući nam na scenu događaje o Edipu u stvari nam na scenu postavlja događaje o nekome kao što smo mi. Pokazuje nam stvari koje bi se mogle dogoditi nekome od nas, kaže Aristotel u Poetici, pa nas tako, putem konkretnog slučaja, upozorava na moguću opasnost od neograničensti.
Naša kultura je međutim, potpuno posvećena neograničenosti, počev od kapitalizma koji se nameće od šezdeset osme, a ja smatram da je šedeset osma godina nastanka, ne jedne revolucionaren opozicije kapitalizmu već modernizacije jednog sada neograničenog kapitalizma. Počev od šezdeset osme imamo događaj edipovskog karaktera. Šezdeset osma je godina u kojoj se ubija otac, kultura oca, kultura mere. Lakan bi rekao da je to epoha “isparavanja oca”. Kultura šesdeset osme je ta koja ubija oca, meru, autoritet, zakon, a pojedincima kao jedinkama prepušta neograničeno uživanje. Edipovskim bi se mogao nazvati kapitalizam posle šezdeset osme. I upravo je u tome ogromni i neizmerno duboki jaz između grčke kulture mere i današnje “noći sveta” u kojoj je neograničenost uživanja kojoj zakon više nije mera. To je razlog više zbog čega bi se danas trebalo simbolički vratiti Atini, to jest simbolički se vratiti grčkoj metafizici metrona, kako bi se reagovalo na nelogičnu logiku neograničene vladavine obika robe i uživanja.
Potrebno je ponovo krenuti od Grka kako bi se delovalo u našem vremenu i suprotstavljalo mu se. Sa ovog stanovišta veliki Grci za nas predstavljaju neuklonjivo nasleđe; sa ovog stanovišta ne možemo a da sebi ne kažemo da smo Grci. A Edipova tragedija je tragedija koju podnosimo svakog dana našeg života.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.07.2015.
https://www.youtube.com/watch?v=cvfWfMcNTC4
Diego Fuzaro
Kultura klasične Grčke može se u celini označiti kao metafizika “metrona”, to jest metafizika prave mere. Ovim nameravam da kažem da je i pored na hiljade utocaja i na hiljade kulturnih bogatstava koja su cvetala na grčkoj zemlji, koja se razlikuju u zavisnosti od epohe, u zavisnsti od odgovarajućeg polisa, u zavisnosti od tvorca nekog pravca, i pored te kaleidoskopske raznolikosti kulturnog razvoja, uvek postojao, kao stalni horizont grčke vizije i njenog ostvarivanja u umetnosti, filozofiji, literaturi i istoriji, ideal metrona, prave mere, koja predstvalja neku vrstu kolektivne društvene funkcije koja je omogućavala grčkoj civilizaciji da ostvari sopstvenu kulturu.
Grčka kultura je u suštini kultura prave mere, shvaćne ne statički kao nešto dato, koja je već tu i tu će zauvek biti, nego kao nešto što se mora očuvati, ali sa naporom, od opasnosti neograničenosti koja je uvek tu u zasedi (“apeiron” - bezgranična prasupstanca – koju je kao temu postavio Anaksimander još u vrlo starim vremenima). Bezgraničnost razbija ljudsku zajednicu koja je zasnovana na pravičnoj sredini, na pravoj meri, utiče na nestajanje lepote koja je i sama zasnovana na skladu. Grčka umetnost je proporcija, upravo zbog činjenice što ona daje formu, daje meru onome što bi potencijalno moglo da je nema. Čitava grčka kultura se savršeno zasniva na ovom idealu prave mere. Mogu se posmatrati sva moguća dela grčke civilizacije i uvek će se i stalno u njima naći kao zajedničko obeležje taj ideal metrona.
Pa i tragedija, što je tema koje želim sada da se dotaknem, zasniva se upravo na ideji o prekršenom metronu. Velke tragedije, kod Eshila, kao i Sofokla i Euripida, karakteriše uvek tragedija prekršene mere. Nije slučajno da je ono što izazove nastanak tragedije uvek “hybris”, ljudska oholost koja traži da pređe pravu meru i da je prevaziđe. Ljudska oholost je ta koja gubi dimenziju mere, prave sredine i traži da ide još dalje, moglo bi se reći da apsolutizuje sopstvenu ljudsku konačnost, prevazilazeći je. Sve grčke tragedije se u suštini svode na ovu dinamiku prave sredine.
Mogli bi se navesti brojni primeri ovih grčkih tragedija, ali ona koja možda najbolje prikazuje pravu meru kao temu, kao šifru grčke misli, je Edipova tragedija. Edipova tragedija je tragedija prekršenog metrona, najmanje na tri načina. Ne slučajno, Edip sopstvenom kožom plaća posledice svega. To je jedno tragično događanje u kom lice koje krši metron, na tragičan način plaća posledice sopstvenom kožom.
Kazao sam da Edip krši metron na tri načina: prvo, željom da stekne neograničeno znanje, kada se suočava sa sfingom, kada rešava sfingine zagonetke; time Edip ističe neograničeno znanje, želi da zna sve, želi da nadmaši čak i tajanstvenu mudrost sfinge i ovde se prvi put ogrešuje zbog svoje oholosti; ali onda se Edip i drugi put ogrešuje zbog oholosti kada ubija oca.
Edipovsko ubistvo oca je trenutak u kome se pojavljuje ne samo nedostatak osećaja za meru, već i simboličko ubistvo same mere. Edipovsko ubistvo oca je, u Lakanovoj terminologiji , ubistvo zakona. Lakan (Žak: prim. prev) je govorio da je otac onaj koji ujedinjuje, harmonizuje i ne suprotstavlja zakon i želju. Otac je upravo taj koji ti postavlja granice, kaže ti šta možeš da radiš, postavlja granice tvojim željama, upravo postavlja ti metron, pravu meru. Edip, međutim, upravo ubija zakon, ubija oca. Posle ubistva oca ostaje želja koja više nije kanalisana zakonom, ostaje bezgranična želja, oholost želje koju više zakon ne obuzdava. A upavo posle ubistva mere, ubistva zakona, Edip čini treći greh apeirona, greh bezgraničnosti, treći greh hybrisa, oholosti, a to je bezgranično uživanje; ubistvom zakona kao mere želja ostaje samo bezgranična bezglava želja, ostaje samo nagon za uživanje koji više nije kontrolisan. Taj više ne kontrolisani nagon za uživanjem se potvrđuje u obliku incesta sa makjom Jokastrom. Kada je zakon više ne ograničava, želja postaje neograničena i poprima incestuozne oblike. Edip koji bezgranično uživa, pa i tamo gde ne bi trebalo; to je treća tačka kršenja prave mere.
Događaj sa Edipom je naravno tragičan ali je i mesto na kom se najbolje prikazuje ono što je Hegel kazivao u svojim predavanjima o estetci, kada je govorio o kaznama kod Grka. Grci su uvek razmišljali o kaznama koje su bogovi nametali smrtnima; a nije slučajno što su Grci ljude zvali “οι θνητοι”- i thniti, smrtnima, to jest da bi naglasili konačni a ne beskonačni karakter njihovog postojanja. Hegel kaže da su Grci kazne određivali u formi neograničenosti. Pravo je mučenje ono koje je neograničeno; to je ono Tantalovo koji neograničeno pokušava da ugasi žeđ; bezgranično je ono Sizifovo koji je osuđen da bezgranično nosi veliki kamen do vrha planine. Mučenje neograničenošću je ono Prometejevo čiju jetru neprekdno proždiru orlovi, to je, kaže Hegel, kazna kojom se ide uvek dalje, to je beskrajno zlo.
Grčka kultura, a u slučaju kulture Edipovske tragedije posebno, je jedna velika predstava o meri kao pravičnom zakonu koga se treba pridržavati. Tamo gde nema pridržavanja prave mere, kao u slučaju Edipa, propada se u tragediju neograničenosti. Aristotelova Poetika nam govori da grčka tragedija ima i funkciju pročišćavanja, upravo zato što nam pročišćava strasti; postavljajući nam na scenu događaje o Edipu u stvari nam na scenu postavlja događaje o nekome kao što smo mi. Pokazuje nam stvari koje bi se mogle dogoditi nekome od nas, kaže Aristotel u Poetici, pa nas tako, putem konkretnog slučaja, upozorava na moguću opasnost od neograničensti.
Naša kultura je međutim, potpuno posvećena neograničenosti, počev od kapitalizma koji se nameće od šezdeset osme, a ja smatram da je šedeset osma godina nastanka, ne jedne revolucionaren opozicije kapitalizmu već modernizacije jednog sada neograničenog kapitalizma. Počev od šezdeset osme imamo događaj edipovskog karaktera. Šezdeset osma je godina u kojoj se ubija otac, kultura oca, kultura mere. Lakan bi rekao da je to epoha “isparavanja oca”. Kultura šesdeset osme je ta koja ubija oca, meru, autoritet, zakon, a pojedincima kao jedinkama prepušta neograničeno uživanje. Edipovskim bi se mogao nazvati kapitalizam posle šezdeset osme. I upravo je u tome ogromni i neizmerno duboki jaz između grčke kulture mere i današnje “noći sveta” u kojoj je neograničenost uživanja kojoj zakon više nije mera. To je razlog više zbog čega bi se danas trebalo simbolički vratiti Atini, to jest simbolički se vratiti grčkoj metafizici metrona, kako bi se reagovalo na nelogičnu logiku neograničene vladavine obika robe i uživanja.
Potrebno je ponovo krenuti od Grka kako bi se delovalo u našem vremenu i suprotstavljalo mu se. Sa ovog stanovišta veliki Grci za nas predstavljaju neuklonjivo nasleđe; sa ovog stanovišta ne možemo a da sebi ne kažemo da smo Grci. A Edipova tragedija je tragedija koju podnosimo svakog dana našeg života.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.07.2015.
https://www.youtube.com/watch?v=cvfWfMcNTC4