Istina je autoritet? Slučajevi Spinoze i Hjuma
Diego Fuzaro
Procvatom postmodernističke misli, a zatim i sa tezama Mišela Fukoa, već neko vreme se nametnula ideja prema kojoj bi i sama ideja istine, kao takva, mogla biti autoritarna i antidemokratska. Ovim se namerava da podrži (to je postmodernističko viđenje koje je, ponavljam, već delimično ispred Fukoovskog gledišta koje je izjednačavalo istinu i autoritet) to kako se nametnula koncepcija prema kojoj je svaka filozofija koja traga za idejom istine a možda apsolutne istine, samim tim autoritarna i kao takva, antidemokratska. U ovoj pretpostavci u osnovi odzvanja teza koju je već jasno izložio Hans Kelzen, koji je smatrao da se demokratija može održavati na jednoj koncepciji istine relativističkog tipa.
Samo tamo gde ne postoji ideja o jednoj apsolutnoj istini, već ima prostora za razna stanovišta koja su sva relativna i prema tome sva podjednako udaljena od istine, moguća je demokratija kao širenje alternativnih mišljenja. Ja smatram da je to veoma diskutabilna teza i da se o njoj može sa čvrstim uverenjem raspravljati počev od dva konkretna primera koja ću sada analizirati. Ali pre nego što počnem da analiziram ova dva primera želim da nepobitno potvrdim da ideja o filozofskoj istini nije autoritarna; jer ako je išta autoritarno, to je ideološka ideja istine, ona koja ne prihvata suprotstavljanje, a koja mora, i to baš ona, da se nametne na autoritaran način, gušeći neslaganja, parališući na samom početku mogućnost dijaloga između različitih gledišta.
Znamo, međutim, da je filozofska ideja istine kao takva demokratska, jer podrazumeva da se do ideje istine dolazi demokratski i da se istina nameće poslušnom snagom argumentacije kroz razgovor, dijaloškom argumentacijom kojom sagovornici razgovarajući izlažu svoje viđenje i na kraju se nametne prava ideja, ona koja je važeća, u odnosu na koju su druge pogrešne, ali one ne bivaju potisnute i kažnjene, nego jednostavno demaskirane u svetlu pravog viđenja. Na toj osnovi se povezuju Platonovi razgovori koji se, paradoksalno, budući da je Platon bio jedan ubeđeni antidemokrata, mogu s pravom smatrati najprefinjenijim proizvodom atinske demokratije u kojim ideja istine plodno koegzistira sa različitim stavovima izloženim u razgovoru.
Verujem da se teza koju sam ovde izložio, nužno na očigledan način, može potvrditi sa dva suštinska primera iz kanona zapadne filozofije, a to su primeri Baruha Spinoze i Dejvida Hjuma.
Spinoza je izuzetan, snažan mislilac modernizma, mislilac koji veruje da je pronašao ideju istine. U jendom pismu kaže “Ne mislim da je moja filozofija ona najprivlačnija i u modi, ali da jeste ona prava”. Njegov pogled je veoma istinoljubivo ili, možemo reći rečnikom postmodernističke misli, to je jedno snažno istinoljubivo mišljenje, a ipak, kao što znamo, Spinoza politički nije pristalica formi antidemokratskog autoritarizma i šta više, on je sa “Tractatus Theologicus-politicus” (Teološko politički traktat) osnivač moderne demokratije i “libertas philosofandi”. “Libertas philosofandi” koja je i sama ćerka demokratije, podrazumeva ideju jednog mogućeg dijaloga između najrazličitijih stavova, gde je svako slobodan da kaže ono što želi, pa i grešeći. Ono što nalazimo da kod Spinoze koegzistira, na miroljubiv i plodan način, su ideja apsolutne istine i ideja demokratije; ideja o istini je ideja o raznolikosti stavova.
Međutim, ako dođemo do Deivida Hjuma (nalazimo se u osamnaestom veku), Dejvid Hjum je izuzetan mislilac relativista. On je mislilac koji demistifikuje i razgrađuje uporišta zapadne metafizike, od ideje materije, a onda i ideje duhovne suštine, ega, do ideje o uzročnosti. Dejvid Hjum, zatim, u oblasti teologije, kao što znamo, u Dijalozima o prirodnoj religiji, prihvata ideju o mnogoboštvu kao plodotvornu, kao bližu idejii relativizma: nema apsolutne istine, naprotiv, po Hjumovom mišljenju ko kazuje apsolutnu istinu laže. Njegov relativizam je zasnovan na nagrizajućoj sumnji skepticizma; ipak, ova skeptička i relativistička praksa kod Dejvida Hjuma ne kulminira u miroljubivom pogledu, otvorenom za dijalog, jer se, nasuprot, preobraćuje u čvrsto, vrlo čvrsto, odbacivanje mišljenja koja nisu u skladu sa njegovim. Ima jedan vrlo važan deo koji se često ctira i koji i ja želim da citiram, a koji je preuzet iz rada “Istraživanja o ljudskom razumu” iz 1748, u kom Hjum kaže: “Ako nam dođe do ruku neka knjiga, na primer iz teologije ili skolastičke metafizike, upitajmo se da li sardži neko apstrakto razmišljenje o količinama i brojevima? Ne. Da li sardži neko eksperimentalno razmišljanje o činjeničnim i iskustvenim pitanjima?Ne E onda, bacimo je u vatru, jer ne sadrži ništa osim nadmudrivanja i prevare”. To je upravo relativistički i skeptički pogled Dejvida Hjuma, daleko od toga da predstavlja demokratiju i otvorenost za dijalog sa dugačijim stavovima; zapada u neki oblik upravo autoritarizma, koji nameće da se spaljuju knjige iz metafizike i nenaučne filozofije, filozofije koja nije empirijski proverljiva.
Prema tome, ovde imamo opovrgavanje one pretpostavke, o kojoj sam napred govorio, prema kojoj bi skepticizam i relativizam trebalo da bude u osnovi demokratije; ono što se danas jasno događa u današnjem društvu zabave, u kom su sveopšti skepticizam i relativizam, daleko od toga da podstiču demokratiju, se sve češće preobraćuju u apologiju lažnog pluralističkog jednoumlja koje negira mogućnost alternativnih stanovišta koja se odmah pobijaju, upravo kako je to radio Dejvid Hjum, kao da se radi o nečemu opasnom i obmanjujućem što mora da bude napušteno.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
02.08.2015.
Diego Fuzaro
Procvatom postmodernističke misli, a zatim i sa tezama Mišela Fukoa, već neko vreme se nametnula ideja prema kojoj bi i sama ideja istine, kao takva, mogla biti autoritarna i antidemokratska. Ovim se namerava da podrži (to je postmodernističko viđenje koje je, ponavljam, već delimično ispred Fukoovskog gledišta koje je izjednačavalo istinu i autoritet) to kako se nametnula koncepcija prema kojoj je svaka filozofija koja traga za idejom istine a možda apsolutne istine, samim tim autoritarna i kao takva, antidemokratska. U ovoj pretpostavci u osnovi odzvanja teza koju je već jasno izložio Hans Kelzen, koji je smatrao da se demokratija može održavati na jednoj koncepciji istine relativističkog tipa.
Samo tamo gde ne postoji ideja o jednoj apsolutnoj istini, već ima prostora za razna stanovišta koja su sva relativna i prema tome sva podjednako udaljena od istine, moguća je demokratija kao širenje alternativnih mišljenja. Ja smatram da je to veoma diskutabilna teza i da se o njoj može sa čvrstim uverenjem raspravljati počev od dva konkretna primera koja ću sada analizirati. Ali pre nego što počnem da analiziram ova dva primera želim da nepobitno potvrdim da ideja o filozofskoj istini nije autoritarna; jer ako je išta autoritarno, to je ideološka ideja istine, ona koja ne prihvata suprotstavljanje, a koja mora, i to baš ona, da se nametne na autoritaran način, gušeći neslaganja, parališući na samom početku mogućnost dijaloga između različitih gledišta.
Znamo, međutim, da je filozofska ideja istine kao takva demokratska, jer podrazumeva da se do ideje istine dolazi demokratski i da se istina nameće poslušnom snagom argumentacije kroz razgovor, dijaloškom argumentacijom kojom sagovornici razgovarajući izlažu svoje viđenje i na kraju se nametne prava ideja, ona koja je važeća, u odnosu na koju su druge pogrešne, ali one ne bivaju potisnute i kažnjene, nego jednostavno demaskirane u svetlu pravog viđenja. Na toj osnovi se povezuju Platonovi razgovori koji se, paradoksalno, budući da je Platon bio jedan ubeđeni antidemokrata, mogu s pravom smatrati najprefinjenijim proizvodom atinske demokratije u kojim ideja istine plodno koegzistira sa različitim stavovima izloženim u razgovoru.
Verujem da se teza koju sam ovde izložio, nužno na očigledan način, može potvrditi sa dva suštinska primera iz kanona zapadne filozofije, a to su primeri Baruha Spinoze i Dejvida Hjuma.
Spinoza je izuzetan, snažan mislilac modernizma, mislilac koji veruje da je pronašao ideju istine. U jendom pismu kaže “Ne mislim da je moja filozofija ona najprivlačnija i u modi, ali da jeste ona prava”. Njegov pogled je veoma istinoljubivo ili, možemo reći rečnikom postmodernističke misli, to je jedno snažno istinoljubivo mišljenje, a ipak, kao što znamo, Spinoza politički nije pristalica formi antidemokratskog autoritarizma i šta više, on je sa “Tractatus Theologicus-politicus” (Teološko politički traktat) osnivač moderne demokratije i “libertas philosofandi”. “Libertas philosofandi” koja je i sama ćerka demokratije, podrazumeva ideju jednog mogućeg dijaloga između najrazličitijih stavova, gde je svako slobodan da kaže ono što želi, pa i grešeći. Ono što nalazimo da kod Spinoze koegzistira, na miroljubiv i plodan način, su ideja apsolutne istine i ideja demokratije; ideja o istini je ideja o raznolikosti stavova.
Međutim, ako dođemo do Deivida Hjuma (nalazimo se u osamnaestom veku), Dejvid Hjum je izuzetan mislilac relativista. On je mislilac koji demistifikuje i razgrađuje uporišta zapadne metafizike, od ideje materije, a onda i ideje duhovne suštine, ega, do ideje o uzročnosti. Dejvid Hjum, zatim, u oblasti teologije, kao što znamo, u Dijalozima o prirodnoj religiji, prihvata ideju o mnogoboštvu kao plodotvornu, kao bližu idejii relativizma: nema apsolutne istine, naprotiv, po Hjumovom mišljenju ko kazuje apsolutnu istinu laže. Njegov relativizam je zasnovan na nagrizajućoj sumnji skepticizma; ipak, ova skeptička i relativistička praksa kod Dejvida Hjuma ne kulminira u miroljubivom pogledu, otvorenom za dijalog, jer se, nasuprot, preobraćuje u čvrsto, vrlo čvrsto, odbacivanje mišljenja koja nisu u skladu sa njegovim. Ima jedan vrlo važan deo koji se često ctira i koji i ja želim da citiram, a koji je preuzet iz rada “Istraživanja o ljudskom razumu” iz 1748, u kom Hjum kaže: “Ako nam dođe do ruku neka knjiga, na primer iz teologije ili skolastičke metafizike, upitajmo se da li sardži neko apstrakto razmišljenje o količinama i brojevima? Ne. Da li sardži neko eksperimentalno razmišljanje o činjeničnim i iskustvenim pitanjima?Ne E onda, bacimo je u vatru, jer ne sadrži ništa osim nadmudrivanja i prevare”. To je upravo relativistički i skeptički pogled Dejvida Hjuma, daleko od toga da predstavlja demokratiju i otvorenost za dijalog sa dugačijim stavovima; zapada u neki oblik upravo autoritarizma, koji nameće da se spaljuju knjige iz metafizike i nenaučne filozofije, filozofije koja nije empirijski proverljiva.
Prema tome, ovde imamo opovrgavanje one pretpostavke, o kojoj sam napred govorio, prema kojoj bi skepticizam i relativizam trebalo da bude u osnovi demokratije; ono što se danas jasno događa u današnjem društvu zabave, u kom su sveopšti skepticizam i relativizam, daleko od toga da podstiču demokratiju, se sve češće preobraćuju u apologiju lažnog pluralističkog jednoumlja koje negira mogućnost alternativnih stanovišta koja se odmah pobijaju, upravo kako je to radio Dejvid Hjum, kao da se radi o nečemu opasnom i obmanjujućem što mora da bude napušteno.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
02.08.2015.