Jedanaest teza o Evropi i o evru (2014)
Diego Fuzaro, filozof
· Karl Marks je 1845. napisao jedanaest zapaljivih teza za diskusiju o filozofiji Ludviga Fojerbaha, koje su u istoriji upamćene kao "Jedanaest teza o Fojerbahu", koje je posthumno objavo Engels. Danas bi se, mutatis mutandis, varirajući na temu – moglo napisati "Jedanaest teza o evru i o Evropi", što je ono što sam pokušao da uradim i što sada ukratko izlažem.
· Prva teza o evru i o Evropi: evro se može smatrati ispunjenjem cilja apsolutnog kapitalizma, a to je onaj kapitalizam sada već lišen svih ograničenja, svake obaveze, koji se sve jasnije nameće svetu posle 1989. Današnja Evropa – koju bi bilo bolje nazvati "Evrokratija" - je ostvaranje ovog apsolutnog kapitalizma u kojem sve postaje roba, u kojem sve postaje finansijsko tržište, u kojem na sve strane vlada apsolutni primat ekonomskog nad svakom drugom silom koja mu se pokorava.
· Druga teza o evru i o Evropi glasi : evro nije valuta nego jedan precizan način vladanja. Ovo ima za cilj da potvrdi da, nasuprot onome što misle i nastavljaju da misle “lepe duše”, evro jednostavno nije neka neutralna valuta čija upotreba zavisi od dobrote ili zlonamernosti vladara; sasvim suprotno: evro je direktan izraz apsolutnog trijumfa finansijskog kapitala i upravo služi nametanju režima neoliberalne discipline putem – možemo reći - nametanja ekonomije kao "apsolutnog" koje je u stanju da razgradi svaki oblik sposoban da mu se odupre, putem razgrađivanja politike kao usklađene umetnosti upravljanja ekonomijom.
· Treća teza o evru i o Evropi glasi: evro je način na koji se, u današnjoj Evropi posle 1989., sprovodi jedna velika restauracija sa ciljem uspostavljanja apsolutnog principa vladavine neoliberalne politike. Sa ove tačke gledišta evro nije samo ekonomsko pitanje, nego je suštinski, a možda i pre svega, političko pitanje koje je u skladu sa apsolutnom dominacijom neoliberalnog principa po kome sve postaje ekonomija a i sama politika postaje – varirajući formulu fon Klauzevica - nastavak ekonomije drugim sredstvima.
· Četvrta teza o evru i o Evropi: evro i Evropa, izgrađena po principu evra – odnosno evrokratija - reprodukuje, u čisto ekonomskom obliku – odnosno lišena svojih pravnih i političkih odnosa - one oblike asimetrije i potčinjavanja naroda koji su u dvadesetom veku pokušavani da budu nametani u političkom, vojnom ili pravnom obliku. U stvari, u današnjoj evrokratiji, odnos između naroda je odnos subordinacije i asimetrije, odnos u kome su Grci prema Nemcima kao robovi prema gospodarima; a to je, u stvari, nasilje koje je pre svega ekonomskog karaktera: više ne postoji tenk, ali postoji “spread”, više nema puške, ali postoji javni dug, nema više vojnog ultimatuma, ali tu je finansijski ultimatum da se u roku od četrdeset osam časova izvrši usklađivanje sa normama koje nameće Trojka i Evropska centralna banka.
· Peta teza o evru i o Evropi: evro se koristi za uklanjanje mukotrpno ostvarenih socijalnih dostignuća i države blagostanja, koji su osvojeni borbom na terenu u sto pedeset godina sukoba i klasne borbe; upravo nestankom podele sveta na dva bloka, apsolutnom pobedom nesputanog kapitala i tržišnog društva, evro to može sistematski uklanjati. Evro i na ovaj način predstavlja dostignuće apsolutnog kapitalizma koji mora da ukloni sva ona socijalna prava koja su u suprotnosti sa apsolutnim pretvaranjem svega u robu i nesputanim principom konkurencije i tržišne utakmice.
· Šesta teza o evru i o Evropi glasi: evro se svakako ne koristi da bi služio narodu, već da bi ga porobljavao; to jest, upravo, da bi se proizvodili pravi oblici ekonomskog nasilja u kojem upravo ekonomija - kako je već govorio Lukač - postaje imanentni oblik ekonomskog nasilja - unutrašnje u odnosu na horizontalne odnose u društvu. Današnje evrokratsko društvo je društvo nasilja koje se stalno potvrđuje ekonomskim formulama i ekonomskim diktatom. Pesnik Ezra Pound je već napisao, da je nekada ropstvo služilo da proizvodi robove, da proizvodi podređene; danas je dug način na koji savremeni sistem nameće ropstvo, to je, u stvari, jedan pre svega ekonomski odnos.
· Sedma teza o evru i o Evropi: današnja Evropa je plemenito ime koje skriva Mefistovsko lice finansijskog kapitala. Drugim rečima, današnja Evropa nema nikakve veze sa plemenitim projektom Emanuela Kanta, konfederalne Evrope slobodnih, bratskih, demokratskih država. Današnja Evropa, iza jednog plemenitog imena, krije vladajuću evrokratiju, odnosno apsolutnu, neobuzdanu vlast finansija koja ne samo da nema ništa sa plemenitim snom Emanuela Kanta ili Spinelija, već je ništa drugo do njegovo sramno izopačenje, zbog čega oni koji su za Evropu Kanta i Spinelija moraju biti protiv današnje Evrope evra i finansija.
· Osma teza o evru i o Evropi : Evropa koja je uspostavljana promenama epohalnog karaktera, kao što je Ugovor iz Mastrihta i Ugovor iz Lisabona, što je upravo oblik današnje evrokratije - kao što rekoh – po svemu je slična finansijskom državnom udaru u čije ime je uspostavljen pravi pravcati "cezarizam finansija" takav da narod više nije suveren, već je samo suvereno finansijsko tržište a, sa druge strane, na odgovarajući način, ukinut je suverenitet demokratskih institucija a on se preselio u institucije koje nisu demokratski izabrane u “osetno preosetljive entitete” - kako bi Marks rekao – koje niko nije izabao niti za njih glasao, a to su upravo: finansijska tržišta, Evropska centralna banka i tako dalje.
· Deveta teza o evru i o Evropi: evro i Evropa označavaju završetak depolitizacije ekonomije, tj kapitalistički sistem koji funkcioniše punim kapacitetom, onaj u kom je ekonomija u svemu apsolutizovana, osamostaljena, koju više ne ograničavaju preostale snage politike: radi se o situaciji u kojoj - po rečima Karla Šmita - sama ekonomija postaje politicum a politika postaje – još jednom varirajući Klauzevicev stav - nastavak ekonomije drugim sredstvima. Današnja finansijska Evropa finansijskog kapitala, evra i banaka je Evropa u kojoj od politike više ne preostaje ništa; politika ne može da odlučuje niočemu, uvek i samo je suverenao finansijsko tržište i zapravo se sprovodi ono šta sam nazvao "integralnom depolitizacijom ekonomije."
· Deseta teza o evru i o Evropi: evro podrazumeva - rekli bismo - zaokruživanje jednog kapitala koji više ne uništava samo niže klase - kao što je bio u vremenima Karla Marksa a zatim i Antonia Gramšija - danas evro pored toga što uništava niže klase, baca u ponor cele narode: što je slučaj sa grčkim narodom, nedavno, žrtvovanim na oltaru "Monsieur le Capital". Ovo je situacija u kojoj se danas nalazimo, situacija u kojoj kapital ne prestaje - navodeći Marksa - da "slavi svoje orgije"; to je situacija u kojoj su upravo čitavi narodi žrtvovani u ime kapitalističke povezanosti.
· Jedanaesta - i poslednja - teza o evru i o Evropi : evro i Evropa ne bi trebalo da budu samo tumačeni, kako je to do sada činjeno, već moraju da budu radikalno izmenjeni, ponovnim uspostavljanjem primata politike, ponovnim uspostavljanjem suvereniteta demokratskog naroda na osnovama sopstvenog izbora načina života i prema tome, mora se ukinuti suvereni primat ekonomije i finansijskih tržišta; zbog čega se mora izaći iz ove Evrope evra i finansija, vratiti se nacionalnom suverenitetu i odatle nastaviti putem jedne drugačije Evrope slobodnih, bratskih, demokratskih i suverenih naroda.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.04 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=fL-CW32MMpE
Diego Fuzaro, filozof
· Karl Marks je 1845. napisao jedanaest zapaljivih teza za diskusiju o filozofiji Ludviga Fojerbaha, koje su u istoriji upamćene kao "Jedanaest teza o Fojerbahu", koje je posthumno objavo Engels. Danas bi se, mutatis mutandis, varirajući na temu – moglo napisati "Jedanaest teza o evru i o Evropi", što je ono što sam pokušao da uradim i što sada ukratko izlažem.
· Prva teza o evru i o Evropi: evro se može smatrati ispunjenjem cilja apsolutnog kapitalizma, a to je onaj kapitalizam sada već lišen svih ograničenja, svake obaveze, koji se sve jasnije nameće svetu posle 1989. Današnja Evropa – koju bi bilo bolje nazvati "Evrokratija" - je ostvaranje ovog apsolutnog kapitalizma u kojem sve postaje roba, u kojem sve postaje finansijsko tržište, u kojem na sve strane vlada apsolutni primat ekonomskog nad svakom drugom silom koja mu se pokorava.
· Druga teza o evru i o Evropi glasi : evro nije valuta nego jedan precizan način vladanja. Ovo ima za cilj da potvrdi da, nasuprot onome što misle i nastavljaju da misle “lepe duše”, evro jednostavno nije neka neutralna valuta čija upotreba zavisi od dobrote ili zlonamernosti vladara; sasvim suprotno: evro je direktan izraz apsolutnog trijumfa finansijskog kapitala i upravo služi nametanju režima neoliberalne discipline putem – možemo reći - nametanja ekonomije kao "apsolutnog" koje je u stanju da razgradi svaki oblik sposoban da mu se odupre, putem razgrađivanja politike kao usklađene umetnosti upravljanja ekonomijom.
· Treća teza o evru i o Evropi glasi: evro je način na koji se, u današnjoj Evropi posle 1989., sprovodi jedna velika restauracija sa ciljem uspostavljanja apsolutnog principa vladavine neoliberalne politike. Sa ove tačke gledišta evro nije samo ekonomsko pitanje, nego je suštinski, a možda i pre svega, političko pitanje koje je u skladu sa apsolutnom dominacijom neoliberalnog principa po kome sve postaje ekonomija a i sama politika postaje – varirajući formulu fon Klauzevica - nastavak ekonomije drugim sredstvima.
· Četvrta teza o evru i o Evropi: evro i Evropa, izgrađena po principu evra – odnosno evrokratija - reprodukuje, u čisto ekonomskom obliku – odnosno lišena svojih pravnih i političkih odnosa - one oblike asimetrije i potčinjavanja naroda koji su u dvadesetom veku pokušavani da budu nametani u političkom, vojnom ili pravnom obliku. U stvari, u današnjoj evrokratiji, odnos između naroda je odnos subordinacije i asimetrije, odnos u kome su Grci prema Nemcima kao robovi prema gospodarima; a to je, u stvari, nasilje koje je pre svega ekonomskog karaktera: više ne postoji tenk, ali postoji “spread”, više nema puške, ali postoji javni dug, nema više vojnog ultimatuma, ali tu je finansijski ultimatum da se u roku od četrdeset osam časova izvrši usklađivanje sa normama koje nameće Trojka i Evropska centralna banka.
· Peta teza o evru i o Evropi: evro se koristi za uklanjanje mukotrpno ostvarenih socijalnih dostignuća i države blagostanja, koji su osvojeni borbom na terenu u sto pedeset godina sukoba i klasne borbe; upravo nestankom podele sveta na dva bloka, apsolutnom pobedom nesputanog kapitala i tržišnog društva, evro to može sistematski uklanjati. Evro i na ovaj način predstavlja dostignuće apsolutnog kapitalizma koji mora da ukloni sva ona socijalna prava koja su u suprotnosti sa apsolutnim pretvaranjem svega u robu i nesputanim principom konkurencije i tržišne utakmice.
· Šesta teza o evru i o Evropi glasi: evro se svakako ne koristi da bi služio narodu, već da bi ga porobljavao; to jest, upravo, da bi se proizvodili pravi oblici ekonomskog nasilja u kojem upravo ekonomija - kako je već govorio Lukač - postaje imanentni oblik ekonomskog nasilja - unutrašnje u odnosu na horizontalne odnose u društvu. Današnje evrokratsko društvo je društvo nasilja koje se stalno potvrđuje ekonomskim formulama i ekonomskim diktatom. Pesnik Ezra Pound je već napisao, da je nekada ropstvo služilo da proizvodi robove, da proizvodi podređene; danas je dug način na koji savremeni sistem nameće ropstvo, to je, u stvari, jedan pre svega ekonomski odnos.
· Sedma teza o evru i o Evropi: današnja Evropa je plemenito ime koje skriva Mefistovsko lice finansijskog kapitala. Drugim rečima, današnja Evropa nema nikakve veze sa plemenitim projektom Emanuela Kanta, konfederalne Evrope slobodnih, bratskih, demokratskih država. Današnja Evropa, iza jednog plemenitog imena, krije vladajuću evrokratiju, odnosno apsolutnu, neobuzdanu vlast finansija koja ne samo da nema ništa sa plemenitim snom Emanuela Kanta ili Spinelija, već je ništa drugo do njegovo sramno izopačenje, zbog čega oni koji su za Evropu Kanta i Spinelija moraju biti protiv današnje Evrope evra i finansija.
· Osma teza o evru i o Evropi : Evropa koja je uspostavljana promenama epohalnog karaktera, kao što je Ugovor iz Mastrihta i Ugovor iz Lisabona, što je upravo oblik današnje evrokratije - kao što rekoh – po svemu je slična finansijskom državnom udaru u čije ime je uspostavljen pravi pravcati "cezarizam finansija" takav da narod više nije suveren, već je samo suvereno finansijsko tržište a, sa druge strane, na odgovarajući način, ukinut je suverenitet demokratskih institucija a on se preselio u institucije koje nisu demokratski izabrane u “osetno preosetljive entitete” - kako bi Marks rekao – koje niko nije izabao niti za njih glasao, a to su upravo: finansijska tržišta, Evropska centralna banka i tako dalje.
· Deveta teza o evru i o Evropi: evro i Evropa označavaju završetak depolitizacije ekonomije, tj kapitalistički sistem koji funkcioniše punim kapacitetom, onaj u kom je ekonomija u svemu apsolutizovana, osamostaljena, koju više ne ograničavaju preostale snage politike: radi se o situaciji u kojoj - po rečima Karla Šmita - sama ekonomija postaje politicum a politika postaje – još jednom varirajući Klauzevicev stav - nastavak ekonomije drugim sredstvima. Današnja finansijska Evropa finansijskog kapitala, evra i banaka je Evropa u kojoj od politike više ne preostaje ništa; politika ne može da odlučuje niočemu, uvek i samo je suverenao finansijsko tržište i zapravo se sprovodi ono šta sam nazvao "integralnom depolitizacijom ekonomije."
· Deseta teza o evru i o Evropi: evro podrazumeva - rekli bismo - zaokruživanje jednog kapitala koji više ne uništava samo niže klase - kao što je bio u vremenima Karla Marksa a zatim i Antonia Gramšija - danas evro pored toga što uništava niže klase, baca u ponor cele narode: što je slučaj sa grčkim narodom, nedavno, žrtvovanim na oltaru "Monsieur le Capital". Ovo je situacija u kojoj se danas nalazimo, situacija u kojoj kapital ne prestaje - navodeći Marksa - da "slavi svoje orgije"; to je situacija u kojoj su upravo čitavi narodi žrtvovani u ime kapitalističke povezanosti.
· Jedanaesta - i poslednja - teza o evru i o Evropi : evro i Evropa ne bi trebalo da budu samo tumačeni, kako je to do sada činjeno, već moraju da budu radikalno izmenjeni, ponovnim uspostavljanjem primata politike, ponovnim uspostavljanjem suvereniteta demokratskog naroda na osnovama sopstvenog izbora načina života i prema tome, mora se ukinuti suvereni primat ekonomije i finansijskih tržišta; zbog čega se mora izaći iz ove Evrope evra i finansija, vratiti se nacionalnom suverenitetu i odatle nastaviti putem jedne drugačije Evrope slobodnih, bratskih, demokratskih i suverenih naroda.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.04 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=fL-CW32MMpE