Kapitalizam i imigracija
Diego Fuzaro
Tema emigracije je od svih mogućih tema svakako jedna od onih kojima politčki korektno jednoumlje najviše upravlja, usmerava i manipuliše, što smatram da je razlog zbog kog bi, kada se pitanje imigracije filozofski razmatra, trebalo da se oprezno izbegavaju dva suprotna pola koji se prikriveno dopunjavaju, a to su, s jedne strane, oni, da citiramo Hegela, koji su za “hranu za dušu”, za bezuslovno odobravanje imigracije kao takve i pol koji ovaj prikriveno dopunjava a to je glupava ksenofobija koja vidi u imigraciji i imigrantima neprijatelje kao takve, protiv kojih se valja boriti svim sredstvima.
Ukretko rečeno, mislim da je to pitanje o kom bi trebalo široko raspravljati i uviđam da bi trebalo izbegavati ova dva pola, ni preventivno demonizovanje emigracije, niti bezuslovno, a priori, podržavanje migranta odnosno imigracije kao pojave. Ove dve pojave nas u stvari sprečavaju da razumemo logiku fenomena imigracije i stoga ih kao takve, kao što rekoh, treba pažljivo izbegavati.
Da bi razumeli logiku i dubinu fenomena imigracije neophodno je da se čvrsto pridržavamo onog velikog načela koje je izrekao Spinoza u "Političkoj raspravi", kada je rekao “ nec ridere, nec detestari, nec lugere sed intelligere” to jest, ne treba se ni smejati ni gaditi se ni plakati nego se mora shvatiti, a da bi se razumela logika koncepta moraju se izbeći dva napred navedena pola.
Jasno je da se migrantu pojedincu ili grupi migranata koji stižu u očajnom stanju u našu zemlju mora pružiti pomoć i spas u skladu sa onim što je Derrida zvao “politikom gostoprimstva”, ne samo zbog jadne situacije u kojoj ovamo dolaze, nego zbog činjenice da je migrant, kao deo ljudskog roda, kao jedine nedeljive vrste koja postoji u mnoštvu naroda i kultura, jedan od nas. To je ljudsko biće koje kao takvo mora da bude spašeno i pomognuto i mora mu se pomoći kako bi održao svoje puno dostojanstvo ljudskog bića, ali i van ovog očiglednog zapažanja koje se po sebi podrazumeva, a lako je prepoznatljivo i prihvatljivo svima osim napred pomenutom idiotizmu ksenofobije, da se radi o tome da je potrebno shvatiti, kao što sam rekao, duboku logiku koncepta imigracije, njenu unutrašnju dinamiku i, da nedužim, ja verujem da je imigracija danas pojava kojom vešto upravlja neoliberalna politika i logika razvoja jednog kapitalizma koji je, kao što sam pokušao da pokažem u mom radu "Minima Mercatalia" iz 2012, sada apsolutni i totalitarni kapitalizam, spekulativni kapitalizam, koji je usledio posle dijalektičke faze.
Današnji kapitalizam u stvari stalno ima za cilj da podstiče imigraciju, tu imigraciju koja se nalazi u samoj logici kapitalizma, a koju onda, na nivou nadgradnje, opravdavnu onom što mi se dopada da nazivam retorikom migranta, retorikom neimanja dokumenata i nomadizma bez granica, retorika koja bez poznavanja pojava, bez kritičkog produbljavanja je aprioristički odobrava jer je filozofska intelektualna moda podržavati migranta kao takvog.
Sa ovog stanovišta verujem, bez ustupaka politički korektnom, da je divlja imigracija strukturalno kapitalistička pojava koju na nivou nadgradnje brani poltika levice koja je uzima kao svoju ideološku referencu, ne više borbu za ljudsku emancipaciju i za priznavanje svakog čoveka kao dela čovečanstva, već za svoje obeležje uzima post-buržoaski nomadizam, neimanje dokumenata, odsustvo vezanosti za svoj prostor, mnoštva lišeno teritorije, poput Tonija Negrija. To je upravo ono što je u stvari u funkciji logike razvoja kapitalizma.
I dalje u "Minima Mercatalia", pokušao sam da pokažem u kom smislu su, počev od '68 do danas, levice anti-buržoaske a ne anti-kapitalističke i da su stoga strateške saveznice kapitalizma koji je i sam danas anti-buržoaski, to jest kapitalizam koji, da bi bio apsolutan, da bi u potpunosti bio saglasan sa samim sobom, da bi bio kapitalizam koji je u potpunosti jednak sebi, jeste onaj u kome sve, i to neograničeno, postaje roba. I tako, jedan ovakav kapitalizam mora 1968. da napusti nasleđe buržoaske kulture, buržoaske etike. Danas prevaziđena nacionalna suverenost država upravo govori o samoj logici odbrane neimanja teritorije i odsustva kulturnog identiteta po svaku cenu. Dakle, u ovakvom scenariju očigledno je da kapitalizam ima potpuni interes da podržava masovnu imigraciju, budući da je ona oruđe onih koji vladaju u klasnoj borbi protiv potčinjenih.
Kapital ni najmanje ne zanima integracija migranata. Ako išta drugo, on ima za cilj razbijanje kohezije sopstvenih građana što kapital ostvaruje putem imigracije, to jest time što se imigranti ne integrišu nego se razbija kohezija domaćih koji tako postaju kao imigranti. Uskraćuju im se osnovna prava koja im je do pre katkog vremena, iako vrlo korumpirana, garantovala prva republika sa svojom još uvek ipak socijalnom državom, tako da oni bivaju svedeni na nivo migranata. Naime, korišćenje obespravljene radne snage koja dolazi sa imigrantima, koja nema svest o pružanju otpora, tipičnu za klasne borbe u prošlosti, upravo služi uništavaju prava stečenih na bojnom polju. Putem rezervne industrijske vojske imigranata kapital zapravo može da ukloni ono malo preostalih prava, pa na taj način, ponavljam, imigracija postaje instrument klasne borbe u rukama onih koji vladaju, a koji koriste rezervnu industrijsku vojsku, citiram Marksovu formulu, imigrante da bi uništili svest potlačenih, jer ti migranti koji dolaze u Italiju ili u druge evropske države nemaju opozicionu klasnu svest, budući da dolaze iz područja planete u kojima klasna svest, klasna borba, nisu bile ukorenjene, pa tako i nemaju ni svest ni snagu da zahtevaju prava niti da ulaze u klasnu borbu.
Dakle, na taj način kapital može, kroz nedostojno iskorišćavanje ljudskih bića, imigranata, nametnuti svoju logiku apsolutne dominacije, u kom smislu? U smislu da zakon kapitala: “napraviti nešto po najnižoj mogućoj ceni” postaje moguć upravo putem migranata koji su, prisiljeni očajnim uslovimau kojima stižu u Italiju, spremni da rade sve po najnižoj ceni i na taj način prave konkurenciju pred čijom silom, možemo reći, Italijani su, hteli to ili ne, prinuđeni da slede ovu logiku obaranja cene rada,to jest, kao što sam ranije rekao, migrant u klasnoj borbi zapravo biva iskorišćavan od strane vladajućih, što se događa snagom činjenice što biva iskorišćavan upravo za obaranje cene rada, da bi se nametnulo, čak i onom koji tradicionalno ima klasnu svest, koji je saučesnik u borbi za socijalna prava stečena u klasnim bitkama, rekao bi Marks, koji je upravo imao sva ona prava i garancije i svest o tome, pred silom ovog iskorišćavanja radne snage migranta, da biva primoran da i on prihvati smanjenje plate i zarade.
S ovog stanovišta, ponavljam, ne bi trebalo činiti nikakve ustupke vladajućoj ksenofobiji, niti treba činiti ustupke “politički korektnom”, “hrani za dušu”, bezuslovnoj podršci imigracije, već pojavu upravo treba shvatiti, a ta pojava je pojava veličanstvene kontrarevolucije kapitala ili, kako bi rekao Gramši, “pasivne revolucije”, kojom vladajući zapečaćuju svoju vlast nad potčinjenima, a imigracija upravo služi kao instrument u klasnoj borbi koji se koristi protiv potlačenih. Vladajući su ti koji je koriste protiv potlačenih na više načina, ne samo zbog toga što ilegalnom imigracijom upravljaju lobiji krijumčara koji su organski deo kapitala, nego i zbog činjenice da se imigracija koristi za stvaranje ksenofobije među samim potlačenima koji više ne vide protivurečnost u dominaciji kapitalističke klase i u vezi između klasa u kapitalizmu, već u strancu i imigrantu koji umesto da se vidi kao potencijalni saveznik u klasnoj borbi protiv kapitala vidi se kao neprijatelj.
Na ovaj način, prava portivurečnost biva zamagljena (kapital), biva premeštena u borbu između potlačenih koji se međusobno kolju na bratoubilački način, pogotovo što se, kao što rekoh, u klasnoj borbi migrant koristi u cilju snižavanja troškova radne snage, u cilju uklanjanja opozicionog elementa iz klasne svesti, to jest, da bi se poslednji u društvu, potlačeni, sveli na nivo imigranta, lišavajući ih i poslednjih prava, lišavajući ih bilo kakve mogućnosti postavljanja zahteva.
Kao što ste možda primetili, migranti nikada ne bivaju podržavani kao nosioci prva na zaradu, kao nosioci pobune protiv vlasti, migrant se uvek podržava na neki apstraktan način, na način Tonija Negrija, podrška masama koje su bez teritorije, to jest uvek je podrška iz perspektive ultra-kapitalističkog tipa.
Kapital upravo nema za cilj da imigrante integriše, već da i nas koji nismo miganti, a koji smo potčinjeni, izjednači, da nas snizi i izjednači sa migrantima. Sniziti znači oduzeti prava i ostaviti nas bez identiteta, bez sposobnosti da se suprotstavimo logici kapitala. To, naravno, ne znači da se protiv imigranta mora boriti. Imigrant je naš brat sa kojim valja zajedno voditi borbe protiv politike kapitala, ali mora se shvatiti šta je logika imigracije, a to je ona na koju sam pokušao, doduše ukratko, da podsetim.
Stoga, u zaključku, ne smemo da zaboravimo jedan aspekt, a to je da onaj koji se bori protiv kapitala, a bez razmišljanja prihvata imigraciju, očigledno nije razumeo a na sličan način, onaj koji se bori protiv imigracije, bez da se bori protiv kapitala, je kriminalac koji nije razumeo ništa o svetu u kome živi i koji ostaje zarobljenik one strašne logike ksenofobije na koju sam napred podsetio.
U zaključku, šta to znači? To znači da se ne bi trebalo boriti protiv imigranata pojedinaca, već se mora boriti protiv kapitala koji je izvor protivurečnosti od koje zavisi i sama imigracija. San u ime kog se valja bori očigledno nije onaj o borbi protiv imigracije kao takve, već je to borba protiv kapitala, tako da bi se omogućio jedan svet u kom bi svako mogao da živi u sopstvenoj kulturi, u sopstvenoj zemlji, realizujući se u potpunosti, bez da bude prisiljen strašnim logikama da beži preko mora i prepušta se imigraciji u očigledno tragičnim oblicima, često osuđenim da se okončaju u istinskim i pravim tragedijama na moru. Borba mora uvek da bude borba protiv kapitala, a imigrant koji čini deo industrijske rezervne vojske izrabljivanih i koji je prema tome, kao što smo i mi, jedan potlačeni, mora biti vidjen kao potencijalni saveznik u borbi protiv kapitala, uvek shvatajući činjenicu da imigracija nije pojava koja se aprioristički podržava, kako bi želela kapitalistička ideološka logika koju brane levice organski povezane sa kapitalom. Imigracija je pojava iz domena klasne borbe koju kapital koristi protiv potlačenih da bi povećao svoju dominaciju.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
02.07.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=KwSRuVRUrlk
Diego Fuzaro
Tema emigracije je od svih mogućih tema svakako jedna od onih kojima politčki korektno jednoumlje najviše upravlja, usmerava i manipuliše, što smatram da je razlog zbog kog bi, kada se pitanje imigracije filozofski razmatra, trebalo da se oprezno izbegavaju dva suprotna pola koji se prikriveno dopunjavaju, a to su, s jedne strane, oni, da citiramo Hegela, koji su za “hranu za dušu”, za bezuslovno odobravanje imigracije kao takve i pol koji ovaj prikriveno dopunjava a to je glupava ksenofobija koja vidi u imigraciji i imigrantima neprijatelje kao takve, protiv kojih se valja boriti svim sredstvima.
Ukretko rečeno, mislim da je to pitanje o kom bi trebalo široko raspravljati i uviđam da bi trebalo izbegavati ova dva pola, ni preventivno demonizovanje emigracije, niti bezuslovno, a priori, podržavanje migranta odnosno imigracije kao pojave. Ove dve pojave nas u stvari sprečavaju da razumemo logiku fenomena imigracije i stoga ih kao takve, kao što rekoh, treba pažljivo izbegavati.
Da bi razumeli logiku i dubinu fenomena imigracije neophodno je da se čvrsto pridržavamo onog velikog načela koje je izrekao Spinoza u "Političkoj raspravi", kada je rekao “ nec ridere, nec detestari, nec lugere sed intelligere” to jest, ne treba se ni smejati ni gaditi se ni plakati nego se mora shvatiti, a da bi se razumela logika koncepta moraju se izbeći dva napred navedena pola.
Jasno je da se migrantu pojedincu ili grupi migranata koji stižu u očajnom stanju u našu zemlju mora pružiti pomoć i spas u skladu sa onim što je Derrida zvao “politikom gostoprimstva”, ne samo zbog jadne situacije u kojoj ovamo dolaze, nego zbog činjenice da je migrant, kao deo ljudskog roda, kao jedine nedeljive vrste koja postoji u mnoštvu naroda i kultura, jedan od nas. To je ljudsko biće koje kao takvo mora da bude spašeno i pomognuto i mora mu se pomoći kako bi održao svoje puno dostojanstvo ljudskog bića, ali i van ovog očiglednog zapažanja koje se po sebi podrazumeva, a lako je prepoznatljivo i prihvatljivo svima osim napred pomenutom idiotizmu ksenofobije, da se radi o tome da je potrebno shvatiti, kao što sam rekao, duboku logiku koncepta imigracije, njenu unutrašnju dinamiku i, da nedužim, ja verujem da je imigracija danas pojava kojom vešto upravlja neoliberalna politika i logika razvoja jednog kapitalizma koji je, kao što sam pokušao da pokažem u mom radu "Minima Mercatalia" iz 2012, sada apsolutni i totalitarni kapitalizam, spekulativni kapitalizam, koji je usledio posle dijalektičke faze.
Današnji kapitalizam u stvari stalno ima za cilj da podstiče imigraciju, tu imigraciju koja se nalazi u samoj logici kapitalizma, a koju onda, na nivou nadgradnje, opravdavnu onom što mi se dopada da nazivam retorikom migranta, retorikom neimanja dokumenata i nomadizma bez granica, retorika koja bez poznavanja pojava, bez kritičkog produbljavanja je aprioristički odobrava jer je filozofska intelektualna moda podržavati migranta kao takvog.
Sa ovog stanovišta verujem, bez ustupaka politički korektnom, da je divlja imigracija strukturalno kapitalistička pojava koju na nivou nadgradnje brani poltika levice koja je uzima kao svoju ideološku referencu, ne više borbu za ljudsku emancipaciju i za priznavanje svakog čoveka kao dela čovečanstva, već za svoje obeležje uzima post-buržoaski nomadizam, neimanje dokumenata, odsustvo vezanosti za svoj prostor, mnoštva lišeno teritorije, poput Tonija Negrija. To je upravo ono što je u stvari u funkciji logike razvoja kapitalizma.
I dalje u "Minima Mercatalia", pokušao sam da pokažem u kom smislu su, počev od '68 do danas, levice anti-buržoaske a ne anti-kapitalističke i da su stoga strateške saveznice kapitalizma koji je i sam danas anti-buržoaski, to jest kapitalizam koji, da bi bio apsolutan, da bi u potpunosti bio saglasan sa samim sobom, da bi bio kapitalizam koji je u potpunosti jednak sebi, jeste onaj u kome sve, i to neograničeno, postaje roba. I tako, jedan ovakav kapitalizam mora 1968. da napusti nasleđe buržoaske kulture, buržoaske etike. Danas prevaziđena nacionalna suverenost država upravo govori o samoj logici odbrane neimanja teritorije i odsustva kulturnog identiteta po svaku cenu. Dakle, u ovakvom scenariju očigledno je da kapitalizam ima potpuni interes da podržava masovnu imigraciju, budući da je ona oruđe onih koji vladaju u klasnoj borbi protiv potčinjenih.
Kapital ni najmanje ne zanima integracija migranata. Ako išta drugo, on ima za cilj razbijanje kohezije sopstvenih građana što kapital ostvaruje putem imigracije, to jest time što se imigranti ne integrišu nego se razbija kohezija domaćih koji tako postaju kao imigranti. Uskraćuju im se osnovna prava koja im je do pre katkog vremena, iako vrlo korumpirana, garantovala prva republika sa svojom još uvek ipak socijalnom državom, tako da oni bivaju svedeni na nivo migranata. Naime, korišćenje obespravljene radne snage koja dolazi sa imigrantima, koja nema svest o pružanju otpora, tipičnu za klasne borbe u prošlosti, upravo služi uništavaju prava stečenih na bojnom polju. Putem rezervne industrijske vojske imigranata kapital zapravo može da ukloni ono malo preostalih prava, pa na taj način, ponavljam, imigracija postaje instrument klasne borbe u rukama onih koji vladaju, a koji koriste rezervnu industrijsku vojsku, citiram Marksovu formulu, imigrante da bi uništili svest potlačenih, jer ti migranti koji dolaze u Italiju ili u druge evropske države nemaju opozicionu klasnu svest, budući da dolaze iz područja planete u kojima klasna svest, klasna borba, nisu bile ukorenjene, pa tako i nemaju ni svest ni snagu da zahtevaju prava niti da ulaze u klasnu borbu.
Dakle, na taj način kapital može, kroz nedostojno iskorišćavanje ljudskih bića, imigranata, nametnuti svoju logiku apsolutne dominacije, u kom smislu? U smislu da zakon kapitala: “napraviti nešto po najnižoj mogućoj ceni” postaje moguć upravo putem migranata koji su, prisiljeni očajnim uslovimau kojima stižu u Italiju, spremni da rade sve po najnižoj ceni i na taj način prave konkurenciju pred čijom silom, možemo reći, Italijani su, hteli to ili ne, prinuđeni da slede ovu logiku obaranja cene rada,to jest, kao što sam ranije rekao, migrant u klasnoj borbi zapravo biva iskorišćavan od strane vladajućih, što se događa snagom činjenice što biva iskorišćavan upravo za obaranje cene rada, da bi se nametnulo, čak i onom koji tradicionalno ima klasnu svest, koji je saučesnik u borbi za socijalna prava stečena u klasnim bitkama, rekao bi Marks, koji je upravo imao sva ona prava i garancije i svest o tome, pred silom ovog iskorišćavanja radne snage migranta, da biva primoran da i on prihvati smanjenje plate i zarade.
S ovog stanovišta, ponavljam, ne bi trebalo činiti nikakve ustupke vladajućoj ksenofobiji, niti treba činiti ustupke “politički korektnom”, “hrani za dušu”, bezuslovnoj podršci imigracije, već pojavu upravo treba shvatiti, a ta pojava je pojava veličanstvene kontrarevolucije kapitala ili, kako bi rekao Gramši, “pasivne revolucije”, kojom vladajući zapečaćuju svoju vlast nad potčinjenima, a imigracija upravo služi kao instrument u klasnoj borbi koji se koristi protiv potlačenih. Vladajući su ti koji je koriste protiv potlačenih na više načina, ne samo zbog toga što ilegalnom imigracijom upravljaju lobiji krijumčara koji su organski deo kapitala, nego i zbog činjenice da se imigracija koristi za stvaranje ksenofobije među samim potlačenima koji više ne vide protivurečnost u dominaciji kapitalističke klase i u vezi između klasa u kapitalizmu, već u strancu i imigrantu koji umesto da se vidi kao potencijalni saveznik u klasnoj borbi protiv kapitala vidi se kao neprijatelj.
Na ovaj način, prava portivurečnost biva zamagljena (kapital), biva premeštena u borbu između potlačenih koji se međusobno kolju na bratoubilački način, pogotovo što se, kao što rekoh, u klasnoj borbi migrant koristi u cilju snižavanja troškova radne snage, u cilju uklanjanja opozicionog elementa iz klasne svesti, to jest, da bi se poslednji u društvu, potlačeni, sveli na nivo imigranta, lišavajući ih i poslednjih prava, lišavajući ih bilo kakve mogućnosti postavljanja zahteva.
Kao što ste možda primetili, migranti nikada ne bivaju podržavani kao nosioci prva na zaradu, kao nosioci pobune protiv vlasti, migrant se uvek podržava na neki apstraktan način, na način Tonija Negrija, podrška masama koje su bez teritorije, to jest uvek je podrška iz perspektive ultra-kapitalističkog tipa.
Kapital upravo nema za cilj da imigrante integriše, već da i nas koji nismo miganti, a koji smo potčinjeni, izjednači, da nas snizi i izjednači sa migrantima. Sniziti znači oduzeti prava i ostaviti nas bez identiteta, bez sposobnosti da se suprotstavimo logici kapitala. To, naravno, ne znači da se protiv imigranta mora boriti. Imigrant je naš brat sa kojim valja zajedno voditi borbe protiv politike kapitala, ali mora se shvatiti šta je logika imigracije, a to je ona na koju sam pokušao, doduše ukratko, da podsetim.
Stoga, u zaključku, ne smemo da zaboravimo jedan aspekt, a to je da onaj koji se bori protiv kapitala, a bez razmišljanja prihvata imigraciju, očigledno nije razumeo a na sličan način, onaj koji se bori protiv imigracije, bez da se bori protiv kapitala, je kriminalac koji nije razumeo ništa o svetu u kome živi i koji ostaje zarobljenik one strašne logike ksenofobije na koju sam napred podsetio.
U zaključku, šta to znači? To znači da se ne bi trebalo boriti protiv imigranata pojedinaca, već se mora boriti protiv kapitala koji je izvor protivurečnosti od koje zavisi i sama imigracija. San u ime kog se valja bori očigledno nije onaj o borbi protiv imigracije kao takve, već je to borba protiv kapitala, tako da bi se omogućio jedan svet u kom bi svako mogao da živi u sopstvenoj kulturi, u sopstvenoj zemlji, realizujući se u potpunosti, bez da bude prisiljen strašnim logikama da beži preko mora i prepušta se imigraciji u očigledno tragičnim oblicima, često osuđenim da se okončaju u istinskim i pravim tragedijama na moru. Borba mora uvek da bude borba protiv kapitala, a imigrant koji čini deo industrijske rezervne vojske izrabljivanih i koji je prema tome, kao što smo i mi, jedan potlačeni, mora biti vidjen kao potencijalni saveznik u borbi protiv kapitala, uvek shvatajući činjenicu da imigracija nije pojava koja se aprioristički podržava, kako bi želela kapitalistička ideološka logika koju brane levice organski povezane sa kapitalom. Imigracija je pojava iz domena klasne borbe koju kapital koristi protiv potlačenih da bi povećao svoju dominaciju.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
02.07.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=KwSRuVRUrlk