Kapitalizam razara etičnost (porodicu, rad, školu)
Kapitalizam je danas apsolutan u dva smisla: s jedne strane je apsolutan jer je u potpunosti ostvaren, sve je postalo roba, bilo na nivou stvarnog, bilo simboličnog, pa se samim tim ekonomski fanatizam odražava u svakoj ćeliji simboličnog i realnog; a zatim je apsolutan jer je absolutus, oslobođen svake moralne, etičke, verske, stvarne i političke obaveze koja je u stanju da ograniči i zaustavi njegov razvoj.
Apsolutni i potpuno ostvareni kapitalizam je kapitalizam koji, da bi se nametnuo, mora da obesnaži buržoaski etički elemenat. Taj buržoaski etički elemenat je najveći mislilac modernizma, Hergel, u “Osnovnim crtama filozofije prava” iz 1821 nazvao Sittlichkeit, “moralnost”, teorija običaja, rekli bi smo javna etika. Buržoaski svet koji nije potpuno podređen kapitalu, bio je izvesno svet koji je predviđao slobodu trgovine i već je učestvovao, u danas već ostvarenoj tendenciji, pretvaranja u robu i stvarnog i simboličnog, ali upravo zato što nije doveo do ostvarenja te tendencije, ukorenjene u logici razvoja kapitalizma, očuvao je svoju etičku dimenziju. Hegel je ukratko karakteriše u “Osnovnim crtama filozofije prava” kao temeljni momenat porodice kao institucije, kao mesta sentimentalne etičnosti, sentimentalne i emocionalne stabilnosti. A onda, momenat rada, možemo reći kao mesto profesionalne stabilnosti, u kom se pojedinci ostvaruju i bivaju priznati u društvu prema struci kojom se bave u društvenoj zajednici; a zatim momenat javne škole kao mesta Bildung-a, “obrazovanja” ljudskih bića u punom smislu. U kom svaki pojedinac koji je izašao iz određene porodice u kojoj je odrastao, ulazi u “univerzalnu porodicu”, tako je zove Hegel, društvo koje se samo stara da obrazuje nove pojedince pomoću školskih ustanova.
Buržoaski kapitalizam, onaj iz dijalektičke faze kapitalizma, još uvek je jedan etički kapitalizam. Kapitalizam koji je danas postao apsolutan, da bi takav mogao da bude, morao je da “prevaziđe” (aufgehoben) u hegelianskom smislu, da ukine etički elemenat i nametne se u današnjem neetičkom obliku. Ako se kapitalizam u svojoj klasičnoj fazi, buržoaskoj, odlikovao etičnošću, naime jednom dubokom stabilnošću koju je karakterisala porodica kao emocionalna stabilnost, stabilno radno mesto kao mesto profesionalne stabilnosti i stabilno obrazovanje radi čvrstog kulturnog identiteta, ukorenjenog u tradiciji, okrenutoj ka boljoj i drugačijoj budućnosti, današnji, postburžoaski kapitalizam je štaviše, antiburžoaski, on je jedan kapitalizam bez etike koji se samim tim odriče stabilnosti kao temeljnog elementa buržoaske etičnosti.To je taj, možemo reći, današnji kapitalizam, ujedno i fleksibilan i neizvesan. Fleksibilan, samim tim što je naša epoha vreme fleksibilne akumulacije kapitala koji stalno menja svoju strukturu i koji se stalno premešta. Premešta proizvodnju i čini da kapital neprimetno nestaje, tako da njegov zakon može da vlada svuda, sledeći pravilo zakona potražnje i ponude; a s druge strane, to je kapital koji iskorišćava tu fleksibilnost kao nesigurnost, kao subjektivnu stranu fleksibilnosti koju doživljavaju pojedinci u vlasti danas apsolutnog ne-etičkog kapitalizma, koji su samim tim nesigurni u smislu zaposlenja, budući da danas nedostaje stabilnost stalnog zaposlenja, čime logika nesigurnosti pobeđuje. Nedostaje takođe emocionalno-sentimentala stabilnost, budući da je raspadanje porodice kao mesta emocionalne stabilnosti očigledno. Očigledno je da danas preovlađuje usamljeni pojedinac, bez suštinskih sentimentalnih veza učvršćenih u etičkim formama, a zatim tu je i kraj stabilnosti u obrazovanju u školi, kako školi tako i univerzitetu, koja je danas formalno svedena na obično preduzeće koje se samo bavi kreditima i dugovima, a ne više da formira ljudska bića u punom smislu; samo pruža stručnost koja pojedincu omogućava, ne da se kulturno izgrađuje i da stiče svest o sopstvenim kulturnim korenima i da planira bolju budućnost, već da se samo osposobi za fleksibilno i neizvesno tržište, da bude jedna obična glava za računaje a ne za razmišljanje; tako da mu nedostaje bilo kakva kritička svest koja bi mu omogućila da dovede u pitanje haotični poredak i nelogičnu logiku sveta u kom se sada nalazi.
U stvari, naš današnji svet je bez etike, bez emocionalno-sentimentalno-obrazovne stabilnosti, prepušten nelogičnim logikama neizvesnosti i univerzalne fleksibilnosti, u kojoj rad na određeno vreme nije samo ugovorna forma, štaviše to je ugovorna forma u kojoj još jednom pobeđuje kapital nad radom, gazda nad slugom.
Zato što u radu bez izvesnosti preovlađuje “fleksibilnost”, što je još jedan smeran orvelovski naziv za mogućnost neselektivnog i otpuštanja radnika bez razlike, u skladu sa zahtevima kapitala i tržišta. Kapital pobeđuje sa neizvesnošću rada: da drugim rečima kažemo, sa neizvesnošću rada kapital je taj koji jednim udarcem poništava sva prava koja je sluga stekao u svojoj otvorenoj borbi i za sebe prigrabljuje sve, pretvarajući radnika u običnu robu bez dostojanstva, bez moguće budućnosti koja se može planirati, upravo svodeći ga na status čiste robe koja se može upotrebiti u skladu sa potražnjom i ponudom, a ne kao da se radi o ljudskom biću punom dostojanstva, bez cene i sa svojim planovima, snovima, željama i ljudskim potrebama. A onda opet, neizvesnost rada, osim toga što je to što jeste, što bi bilo dovoljno da ona bude odstranjena kao zločin koji nanosi štetu ljudskoj prirodi, ona je i jedno stanje: stanje našeg nestabilnog vremena. Neizvesnost rada “je svuda prisutna” kaže Pierre Bourdieu, Bauman je upravo o tome govorio: “društvo rizika” rekao je Beck.
Naše doba je vreme “prostorno-vremenskog sabijanja” u kom se sve ubrzava i istovremeno postaje neizvesno; nedostaje stabilnosti u našem vremenu.
Zahvaljujući jednom novom preobražaju, pojedinac je danas sveden na jednu novu “antropološku mutaciju” (Pazolini), sveden je na obični fleksibilni i pulsirajući atom radne snage, smešten samo u sadašnjosti, bez korena u prošlosti i tradiciji i bez mogućnosti planiranja budućnosti unapred i prema onom oplemenjujućem što dolazi, što valja planirati i pripremati u sadašnjosti. Tako čovek prestaje da bude onaj Entwurf, onaj “projekat”, ono biće izbačeno unapred, kako je govorio Hajdeger u “Biće i vreme”, to jest ona sposobnost stalnog samoprevazilaženja planiranjem budućih alternativa kojima se daje smisao sadašnjosti, a stalnim pozivanjem na prošlost iz koje se potiče.
Eto, čovek danas nije više takav. Posredstvom organizovane manipulacije ne-etičnog kapitalizma, fleksibilnog i nestalnog, čovek je sveden na potrošačkog pojedinca koji sa svetom ostvaruje veze uvek i samo posredstvom logike potrošnje i razmene, a koji je odbačen u jednu radikalnu otuđenost zbog koje više nije u stanju da razmišlja o svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti, ako ne u okvirima totalitarnog poretka razmene i potrošnje robe. I on sam, sveden na robu koja se dnevno prodaje kroz fleksibilne i nestalne forme; u vremenu neizvesnosti, kao što rekosmo, bez identiteta, bez kritičke dubine, bez sposobnosti odupiranja tom besmislu koji je postao jedini smisao sveta, pojedinac je postao objekat jedne velike antropološke metamorfoze. Vladajući antropološki profil u današnjem fleksibilnom apsolutnom, neizvesnom, ne-etičkom kapitalizmu je profil usamljenog pojedinca, bez porodice, usamljenog pojedinca svedenog na povremenu i nestalnu radnu snagu, bez kulturnih korena, dakle bez korena, bez sposobnosti da planira budućnost, nesposobog da razume bilo koji drugi jezik osim engleskog tržišta i ekonomije koja od nastanka hipostazira smisao sveta.
Paradoks je da fleksibilni kapitalizam osvaja i svest ljudi, sprečavajući je da se oformi kao jedna protivnička kritička svest. Eto zašto su ljudi danas prisiljeni, zbog neizvesnosti zaposlenja, na nemogućnost formiranja stabilnog porodičnog jezgra. Bez profesionalne stabilnosti ne može se osnovati ni porodica kao sentimentalna stabilnost, i eto zašto pojedinci bez stalnog zaposlenja izlaze da protestvuju protiv porodice kao buržoaske forme života, bez da uviđaju da je sama logika današnjeg postburžoaskog kapitalizma, od '68 do danas, da je on po svojoj prirodi postburžoaski i antiburžoaski. Sigurno ne zato što ima nameru da utiče na dolazak besklasnog društva budućnosti, već naprotiv, što mora da ukine buržoaski poredak, kao i onaj proleterski, da bi nametnuo jedini mogući profil potrošača, bez suprotstavljajuće klasne svesti i bez sposobnosti da se svemu tome odupre. Mora da uništi stara ograničenja, da tako kažemo, buržoaske kulture, etičke stabilnosti, verskih i moralnih vrednosti i da nametne glatku ravan tržišta. Sveopšte ukidanje simbola ne oslobađa čovečansto već oslobađa samog sebe, kapital.
Još je u "Grundrisse"Marks uočavao da je u kapitalističkom načinu proizvodnje slobodno jedino tržište. Kapital sam sebe postavlja kao slobodnog i sve prepoznaje prema sebi, proizvodeći ono totalno pretvaranje u robu koje nije prestalo da bude obeležje našeg postvarenog sveta i našeg rasparčanog drušvta. Eto zašto je današnji kapitalizam antiburžoaski jer nije stabilan, lišen je stabilnosti, onoga što je međutim još uvek postojalo u fordističkoj fazi, a još pre u buržoaskoj fazi koju je zadivljujuće proučavao Hegel u Osnovnim crtama filozofije prava.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
12.01.2016.
Video zapis https://www.youtube.com/watch?v=12p4yMCbJWQ
Kapitalizam je danas apsolutan u dva smisla: s jedne strane je apsolutan jer je u potpunosti ostvaren, sve je postalo roba, bilo na nivou stvarnog, bilo simboličnog, pa se samim tim ekonomski fanatizam odražava u svakoj ćeliji simboličnog i realnog; a zatim je apsolutan jer je absolutus, oslobođen svake moralne, etičke, verske, stvarne i političke obaveze koja je u stanju da ograniči i zaustavi njegov razvoj.
Apsolutni i potpuno ostvareni kapitalizam je kapitalizam koji, da bi se nametnuo, mora da obesnaži buržoaski etički elemenat. Taj buržoaski etički elemenat je najveći mislilac modernizma, Hergel, u “Osnovnim crtama filozofije prava” iz 1821 nazvao Sittlichkeit, “moralnost”, teorija običaja, rekli bi smo javna etika. Buržoaski svet koji nije potpuno podređen kapitalu, bio je izvesno svet koji je predviđao slobodu trgovine i već je učestvovao, u danas već ostvarenoj tendenciji, pretvaranja u robu i stvarnog i simboličnog, ali upravo zato što nije doveo do ostvarenja te tendencije, ukorenjene u logici razvoja kapitalizma, očuvao je svoju etičku dimenziju. Hegel je ukratko karakteriše u “Osnovnim crtama filozofije prava” kao temeljni momenat porodice kao institucije, kao mesta sentimentalne etičnosti, sentimentalne i emocionalne stabilnosti. A onda, momenat rada, možemo reći kao mesto profesionalne stabilnosti, u kom se pojedinci ostvaruju i bivaju priznati u društvu prema struci kojom se bave u društvenoj zajednici; a zatim momenat javne škole kao mesta Bildung-a, “obrazovanja” ljudskih bića u punom smislu. U kom svaki pojedinac koji je izašao iz određene porodice u kojoj je odrastao, ulazi u “univerzalnu porodicu”, tako je zove Hegel, društvo koje se samo stara da obrazuje nove pojedince pomoću školskih ustanova.
Buržoaski kapitalizam, onaj iz dijalektičke faze kapitalizma, još uvek je jedan etički kapitalizam. Kapitalizam koji je danas postao apsolutan, da bi takav mogao da bude, morao je da “prevaziđe” (aufgehoben) u hegelianskom smislu, da ukine etički elemenat i nametne se u današnjem neetičkom obliku. Ako se kapitalizam u svojoj klasičnoj fazi, buržoaskoj, odlikovao etičnošću, naime jednom dubokom stabilnošću koju je karakterisala porodica kao emocionalna stabilnost, stabilno radno mesto kao mesto profesionalne stabilnosti i stabilno obrazovanje radi čvrstog kulturnog identiteta, ukorenjenog u tradiciji, okrenutoj ka boljoj i drugačijoj budućnosti, današnji, postburžoaski kapitalizam je štaviše, antiburžoaski, on je jedan kapitalizam bez etike koji se samim tim odriče stabilnosti kao temeljnog elementa buržoaske etičnosti.To je taj, možemo reći, današnji kapitalizam, ujedno i fleksibilan i neizvesan. Fleksibilan, samim tim što je naša epoha vreme fleksibilne akumulacije kapitala koji stalno menja svoju strukturu i koji se stalno premešta. Premešta proizvodnju i čini da kapital neprimetno nestaje, tako da njegov zakon može da vlada svuda, sledeći pravilo zakona potražnje i ponude; a s druge strane, to je kapital koji iskorišćava tu fleksibilnost kao nesigurnost, kao subjektivnu stranu fleksibilnosti koju doživljavaju pojedinci u vlasti danas apsolutnog ne-etičkog kapitalizma, koji su samim tim nesigurni u smislu zaposlenja, budući da danas nedostaje stabilnost stalnog zaposlenja, čime logika nesigurnosti pobeđuje. Nedostaje takođe emocionalno-sentimentala stabilnost, budući da je raspadanje porodice kao mesta emocionalne stabilnosti očigledno. Očigledno je da danas preovlađuje usamljeni pojedinac, bez suštinskih sentimentalnih veza učvršćenih u etičkim formama, a zatim tu je i kraj stabilnosti u obrazovanju u školi, kako školi tako i univerzitetu, koja je danas formalno svedena na obično preduzeće koje se samo bavi kreditima i dugovima, a ne više da formira ljudska bića u punom smislu; samo pruža stručnost koja pojedincu omogućava, ne da se kulturno izgrađuje i da stiče svest o sopstvenim kulturnim korenima i da planira bolju budućnost, već da se samo osposobi za fleksibilno i neizvesno tržište, da bude jedna obična glava za računaje a ne za razmišljanje; tako da mu nedostaje bilo kakva kritička svest koja bi mu omogućila da dovede u pitanje haotični poredak i nelogičnu logiku sveta u kom se sada nalazi.
U stvari, naš današnji svet je bez etike, bez emocionalno-sentimentalno-obrazovne stabilnosti, prepušten nelogičnim logikama neizvesnosti i univerzalne fleksibilnosti, u kojoj rad na određeno vreme nije samo ugovorna forma, štaviše to je ugovorna forma u kojoj još jednom pobeđuje kapital nad radom, gazda nad slugom.
Zato što u radu bez izvesnosti preovlađuje “fleksibilnost”, što je još jedan smeran orvelovski naziv za mogućnost neselektivnog i otpuštanja radnika bez razlike, u skladu sa zahtevima kapitala i tržišta. Kapital pobeđuje sa neizvesnošću rada: da drugim rečima kažemo, sa neizvesnošću rada kapital je taj koji jednim udarcem poništava sva prava koja je sluga stekao u svojoj otvorenoj borbi i za sebe prigrabljuje sve, pretvarajući radnika u običnu robu bez dostojanstva, bez moguće budućnosti koja se može planirati, upravo svodeći ga na status čiste robe koja se može upotrebiti u skladu sa potražnjom i ponudom, a ne kao da se radi o ljudskom biću punom dostojanstva, bez cene i sa svojim planovima, snovima, željama i ljudskim potrebama. A onda opet, neizvesnost rada, osim toga što je to što jeste, što bi bilo dovoljno da ona bude odstranjena kao zločin koji nanosi štetu ljudskoj prirodi, ona je i jedno stanje: stanje našeg nestabilnog vremena. Neizvesnost rada “je svuda prisutna” kaže Pierre Bourdieu, Bauman je upravo o tome govorio: “društvo rizika” rekao je Beck.
Naše doba je vreme “prostorno-vremenskog sabijanja” u kom se sve ubrzava i istovremeno postaje neizvesno; nedostaje stabilnosti u našem vremenu.
Zahvaljujući jednom novom preobražaju, pojedinac je danas sveden na jednu novu “antropološku mutaciju” (Pazolini), sveden je na obični fleksibilni i pulsirajući atom radne snage, smešten samo u sadašnjosti, bez korena u prošlosti i tradiciji i bez mogućnosti planiranja budućnosti unapred i prema onom oplemenjujućem što dolazi, što valja planirati i pripremati u sadašnjosti. Tako čovek prestaje da bude onaj Entwurf, onaj “projekat”, ono biće izbačeno unapred, kako je govorio Hajdeger u “Biće i vreme”, to jest ona sposobnost stalnog samoprevazilaženja planiranjem budućih alternativa kojima se daje smisao sadašnjosti, a stalnim pozivanjem na prošlost iz koje se potiče.
Eto, čovek danas nije više takav. Posredstvom organizovane manipulacije ne-etičnog kapitalizma, fleksibilnog i nestalnog, čovek je sveden na potrošačkog pojedinca koji sa svetom ostvaruje veze uvek i samo posredstvom logike potrošnje i razmene, a koji je odbačen u jednu radikalnu otuđenost zbog koje više nije u stanju da razmišlja o svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti, ako ne u okvirima totalitarnog poretka razmene i potrošnje robe. I on sam, sveden na robu koja se dnevno prodaje kroz fleksibilne i nestalne forme; u vremenu neizvesnosti, kao što rekosmo, bez identiteta, bez kritičke dubine, bez sposobnosti odupiranja tom besmislu koji je postao jedini smisao sveta, pojedinac je postao objekat jedne velike antropološke metamorfoze. Vladajući antropološki profil u današnjem fleksibilnom apsolutnom, neizvesnom, ne-etičkom kapitalizmu je profil usamljenog pojedinca, bez porodice, usamljenog pojedinca svedenog na povremenu i nestalnu radnu snagu, bez kulturnih korena, dakle bez korena, bez sposobnosti da planira budućnost, nesposobog da razume bilo koji drugi jezik osim engleskog tržišta i ekonomije koja od nastanka hipostazira smisao sveta.
Paradoks je da fleksibilni kapitalizam osvaja i svest ljudi, sprečavajući je da se oformi kao jedna protivnička kritička svest. Eto zašto su ljudi danas prisiljeni, zbog neizvesnosti zaposlenja, na nemogućnost formiranja stabilnog porodičnog jezgra. Bez profesionalne stabilnosti ne može se osnovati ni porodica kao sentimentalna stabilnost, i eto zašto pojedinci bez stalnog zaposlenja izlaze da protestvuju protiv porodice kao buržoaske forme života, bez da uviđaju da je sama logika današnjeg postburžoaskog kapitalizma, od '68 do danas, da je on po svojoj prirodi postburžoaski i antiburžoaski. Sigurno ne zato što ima nameru da utiče na dolazak besklasnog društva budućnosti, već naprotiv, što mora da ukine buržoaski poredak, kao i onaj proleterski, da bi nametnuo jedini mogući profil potrošača, bez suprotstavljajuće klasne svesti i bez sposobnosti da se svemu tome odupre. Mora da uništi stara ograničenja, da tako kažemo, buržoaske kulture, etičke stabilnosti, verskih i moralnih vrednosti i da nametne glatku ravan tržišta. Sveopšte ukidanje simbola ne oslobađa čovečansto već oslobađa samog sebe, kapital.
Još je u "Grundrisse"Marks uočavao da je u kapitalističkom načinu proizvodnje slobodno jedino tržište. Kapital sam sebe postavlja kao slobodnog i sve prepoznaje prema sebi, proizvodeći ono totalno pretvaranje u robu koje nije prestalo da bude obeležje našeg postvarenog sveta i našeg rasparčanog drušvta. Eto zašto je današnji kapitalizam antiburžoaski jer nije stabilan, lišen je stabilnosti, onoga što je međutim još uvek postojalo u fordističkoj fazi, a još pre u buržoaskoj fazi koju je zadivljujuće proučavao Hegel u Osnovnim crtama filozofije prava.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
12.01.2016.
Video zapis https://www.youtube.com/watch?v=12p4yMCbJWQ