Kapitalizam razara porodicu i svaku zajednicu
Diego Fuzaro
Od 1968. ušli smo u fazu apsolutnog kapitalizma, post-buržoaskog i post-proleterskog. Dakle, šezdeset osmu bi, pored ustaljenih interpretacije koje je tumače kao momenat oslobađanja od kapitalizma, pre trebalo shvatiti kao momenat oslobađanja kapitalizma, koji usmrćuje buržoaziju.
Zašto bi kapitalizam, u svojoj logici razvoja morao da usmrti buržoaziju? Kao što sam u mnogim mojim napisima pokušavao da objasnim, mora da usmrti buržoaziju suštinski iz dva razloga: prvo, jer je buržoazija uvek nosilac potencijalne nezadovoljne svesti, to jest što od buržuazije može da potekne osporavanje kapitalističkog sveta (vidi Marksa ili Hegela), odnosno, mogu se izroditi buržoaski i antikapitalistički mislioci, upravo nosioci jedne nezadovoljne buržoaske svesti. Šezdeset osma ubija buržoaziju, svet buržoaskih vrednosti, i podstiče prelaz iz nezadovoljne buržoaske svesti u današnju pos-tmodernu i pos-tburžosaku zadovoljnu nesvesnost. Ali pobedonsni kapitalizam mora da ubije buržuaziju i zato što je ona uvek nosilac sfere vrednosti koje se dugoročno pokazuju nespojive sa osnovnim principom kapitalizma, a to je neograničeno širenje oblika robe u svakoj oblasti, bilo stvarnog bilo simboličkog. Sa stanovšta tog neograničenog širenja, buržoazija je neprikladna jer poznaje celu jednu sferu vrednosti etičkih, moralnih, verskih, koji su prepreka neograničenom širenju oblika robe. Kako kaže Marks u Gründrisse “za kapital je svako ograničenje prepreka koja mora biti prevaziđena”.
I tako, nakon toga što su išli zajedno, u slozi, u većem delu savremene istorije, šezdeset osme se buržoazija i kapitalizam razilaze; kapitalizam ubija buržoaziju i postaje post-buržosaki kapitalizam, šta više, antiburžoaski. Prema tome, mora da uništi sve preostale buržoaske institucije; školu, na primer, kao mesto obrazovanja pojedinca, danas, ne slučajno, svedenu na preduzeće u kome se više ne predaje grčki, latinski, obrazovanje ljudskog bića, već se uči engleski, o preduzećima, o dugovima i kreditima, što je u stvari: kapitalističko razaranje škole.
Mora da razori velike buržoaske etičke vrednosti, rekao bi Hegel. Kapitalizam posle šezdeset osme mrzi, možemo reći, zajedno i Marksa, revolucionarnu antikapitalističku strast u potrazi za opemenjujućom budućnošću i Hegela, to jest "cyclic heit", buržoasku etičnost zajednice, nespojivu sa svetim pravilom kapitalizma o bezgraničnosti oblika robe koja mora sveobihvatno da dominira i u stvarnosti i simbolično. Odatle kapitalizam nastavlja dalje, posle šezdeset osme, zapravo polazeći od same logike šezdeset osme, kao antiburžuaskog momenta i samim tim ultrakapitalističkog, koji pogoduje dolasku kapitalizma koji više ne mogu da koče granice buržoaske kulture, kapitalizma u kome više nema Betovena, Mocarta i Marksa, već samo postoje kapitalistički, a ne buržoaski subjekti kao nosioci velike buržoaske kulture - od šezdeset osme i nadalje kapitalizam ubija i porodicu.
Zašto kapitalizam mora da ubije i porodicu? To je šezdeset osme očigledno, to je pred očima svih. Šezdeset osma je veliki momenat osporavanja, ali sigurno ne suštine kapitalizma, već buržoaskog morala: “zabranjeno je zabranjivati”, “ne postoji autoritet”, razaranje porodice u ime, možemo reći, liberal-libertarijanskog pojedinca. To je logika antiburžuaskog razvoja koja sama po sebi pogoduje pojavi društva koje je u svojoj sveukupnosti kapitalističko, u kome više nema nikakvih ograničenja, u kome vlada kao osnovni princip, princip oblika robe, a ono “zabranjeno je zabranjivati” je šezdeset osme izgledalo (u iluziji šezdesetosmaša) kao princip osporavanja i oslobođenja, pri čemu su, naprotiv, “zabranjeno je zabranjivati”, kao i druge velike prateće fraze iz rečnika šezdeset osme: “ne postoji autoritet”, “uživajmo neograničeno”, ključene reči današnjeg post-buržosakog kapitalizma.
Taj post-buržosaki kapitalizam mora da ubije i porodicu. Zašto mora da ubije porodicu? Zato što porodica, sa svim svojim karakteristikama, ostaje zauvek izvorna zajednica. Još je Aristotel (ali ne samo on), u “Politici” objašnjavao da se čovek ne rađa kao pojedinac već unutar “Koinonia” – te izvorne zajednice, a to je porodca, što je za Aristotela dokaz da je čovek "naturaliter comunitario"- biće zajednice, “zoon politikon”, društvena, politička i životinja zajednice, koji na svet dolazi već u okviru te izvorne zajednice, a to je porodica.
Zašto kapitalizam mora da ubije porodicu? Upravo zato što za kapitalizam zajednice ne postoje, postoje samo potrošačke monade, cinični atomi koji beže od društvenog, kojima je jedino stalo do maksimalnog uvećavanja individualnog profita, koji žive jedan nečasni individualizam koji proizvodi neodgovornost i oslobađa od obaveze i interesovanja za druge. Žive zapravo u dimenziji koju je Hegel u Enciklopediji filozofskih nauka nazva “sistem atomistike” - pojedinačni, međusobno razdvojeni individualni atomi koji u odnose ulaze samo toliko koliko je to potrebno u cilju maksimalizovanja sopstvenog profita na račun drugog, po modelu Robinzona Kruza i Petka, što je paradigma savremenog pojedinca, njegove veličine i njegove bede - a porodica, baš zato što je izvorna zajednica, mora da bude uništena. Zbog toga porodica danas, tamo gde još i postoji, gde još nije potpuno razorena, (uostalom živimo u eposi krize porodice) imate trudnoće van zajednice, rasprave o gej brakovima, rasprave o porodici kao zastareloj, prevaziđenoj buržoaskoj formi, što se idealno uklapa u ovu post-buržoasku, ultra-kapitalističku klimu, kapitalizma koji više nije buržosaki već, naprotiv, mora da bude antiburžosaki.
Ubiti porodicu upravo znači ubiti izvornu zajednicu, ostaviti pojedinca da se sam stara o sebi, od pojedinca napraviti upravo potrošačku monadu, koga nesputano oblikuje kapitalistička vlast koja rastače postojeće zajednice i stvara nove, ad hoc, namenjene potrošnji: šoping centre, diskoteke, koncerte, dakle zajednicu potrošnje u koju su potrošački atomi ujedinjeni pod zajedničkim kredom: “trošim, dakle postojim”, što je upravo zajednica koja ne ujedinjuje, jedna ne društvena konstrukcija u društvu, jer je oduvek bila uključena i ugrađena u kapitalističku logiku proizvodnje i potrošnje, pa prema tome i sveopšteg opredmećivanja. Zbog toga kapital mora da ubije porodicu, kako bi pojedince prepustio da se sami brinu o sebi i kako bi svuda pobedila tipična dogma neoliberalizma, dogma koju Margaret Tačer izrazila otovreno i bez pretvaranja kada je rekla: “ne postoji zajednica, postoje samo pojedinci”, što je upravo nasilno uklanjanje osećaja pripadnosti zajednici u zamenu za atomizovane pojedince koji su u međusobnom sukobu, nesposobni da nastanjuju društveni prostor, nesposobni da pokrenu društveni lanac koji bi njihov bunt učinio društvenim, a tako i potencijalno prevratničkim u odnosu na kapitalistički sistem. Pojedinac prepušten sam sebi ne može ništa Kapital može biti poraže samo društvenim putem i zato, demonizujući apriori osećaj zajedništva kapital nastavlja da niže svoje uspehe.
Hegel, zajedno sa Aristotelom, jedan je od mislilaca zapadnog kanona koji je najviše otovorio temu društevenog značaja porodice kao institucije, upravo kao izvorne zajednice (i nije slučajno da i po Hegelu čovek dolazi na svet već u okviru jedne zajednice, a to je porodica, što je, ne slučajno, osnovni činilac moralnosti, prvi osnovni činilac etičnosti). U Osovnim crtama filozofije prava iz 1821. u 167. paragrafu doslovno stoji: “Brak, a suštinski monogamija, jedan je od apsolutnih principa na kojima počiva moralnost neke zajednice; zasnivanje braka navodi se s toga kao jedan od momenata božanskog ili herojskog utemenjenja države”. Prema tome, upravo je brak, tj.monogama porodica, jedan od apsolutnih princip na kojima se zasniva moral jedne zajednice. Kapital upravo mora da razori moral jedne zajednice jer ne može da prihvati postojanje veza unutar zajednice, želi svuda samo da vidi atome bez veza solidarnosti unutar zajednice.
Porodica je danas uništena. Upravo zato kapital danas stalno nastavlja krstaške pohode protiv porodice, a tragično je videti one snage koje su se svojevremeno suprotstavljale kapitalu, kako su u potpunosti prešle u odbranu kapitala i u kontinuitetu nemaju ništa da kažu protiv kapialističke veze moći, protiv sve bržeg gašenja socijalnih i radnih prava, i naprotiv, izlaze na patetične demonstracije protiv porodice, očigledno neprimećujući da u toj njihovoj borbi protiv buržoazije, ali ne i protiv kapitalizma, od šezdeset osme igraju istu igru kao i kapitalizam: rade za “Pruskog cara” jer je kapitalistički Pruski car, od šezdeset osme na ovamo, zainteresovan da razori porodicu. Otuda evo paradoksa jedne levice koja je antiburžoaska od šezdeset osme do danas, ali nije antikapitalistička i upravo zato što je antiburžoaska, a samim ti ultrakapitalistička, u meri u kojoj se sam kapitalizam od šezdeset osme do danas bori protiv buržoazije da bi se nametnuo u svojoj apsolutnoj totalitarnoj post-buržoaskoj i post-proleterskoj formi, koja svodi čovečanstvo na amorfno stado pojedinačnih potrošačkih atoma. Zato je, s razlogom više, užasan spektakl videti na trgovima mlade levičare koji demonstriraju protiv porodice, dok ih sam kapital drži u stanju da ne mogu da imaju svoju, jer sam kapitalizam kleveće porodicu kao prevaziđenu zajednicu, kao patrijarhalnu zajednicu koja zaslužuje da bude ostavljena, kao što je Engels heo da osatvi državu, u “muzej starina”.
I tako, dok propoveda raspuštanje porodice, kapital čini to da mladi ne mogu da stvore svoju: mladi, u stanju radne neizvesnosti do svojih šezdeset godina,
onemogućeni da svoj žvot stabilizuju kroz jednu trajnu profesionalnu aktivnost - stabilnu a ne privremenu - a kao posledica toga, ne mogu ni da sabilizuju svoje sentimentalne odnose kroz tradicionalni oblik porodice. Zbog toga kapitalizam – čiji su saučesnici ideologije jedne anti-buržoaske a ujedno i ultra-kapitalističke levice - nastavlja sa ideologijom koja zagovara radnu nestabilnost kao egzistencaijalnim oblikom liberal – libertarizma, koja izbegava onu staru buržoasku fiksaciju o vezanosti za stalno, monotono radno mesto, a ujedno nastavlja sa logikom razaranja porodice kao patrijarhalne buržosake institucije, ponavljam, to je onaj isti pokret današnjeg triumfalističkog kapitalizma koji jednim istim udarcem rastače i stalno radno mesto i porodicu.
Zato je danas kapitalizam u svojoj logici razvoja anti-hegelijanski, nije u stanju da prihvati Hegelovu veliku društveno-političku konstrukciju, momenat"cyclic heit", reklo bi se, momenat buržuaske etike, buržoasku etičnost koja je pojedincu omogućavala, putem etičkih moći, kako ih je nazivao Hegel, kao što su porodica, država, civilno društvo (shvaćeno kao već prožeto društvenim institucijama) da se ne izgubi u totalitetu - kao što neprestano ponavlja liberalna ideologija, neprijateljska prema državi i etičnosti - već da se u društvu u potpunosti realizuje kao pojedinac.
Zajednica i pojedinac se uzajamno ne isključuju već ostvaruju vezu uzajamnim posredovanjem. Pojedinac se može realizovati jedino razvijajući se unutar zajednice: unutar među-subjektivne dimenzije. Pojedinac je po svojoj priridi biće zajednice jer se rađa u porodici, rađa se unutar porodice a zatim se razvija unutar društvene zajednice.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
10.06.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=nISPgC1UIFI
Diego Fuzaro
Od 1968. ušli smo u fazu apsolutnog kapitalizma, post-buržoaskog i post-proleterskog. Dakle, šezdeset osmu bi, pored ustaljenih interpretacije koje je tumače kao momenat oslobađanja od kapitalizma, pre trebalo shvatiti kao momenat oslobađanja kapitalizma, koji usmrćuje buržoaziju.
Zašto bi kapitalizam, u svojoj logici razvoja morao da usmrti buržoaziju? Kao što sam u mnogim mojim napisima pokušavao da objasnim, mora da usmrti buržoaziju suštinski iz dva razloga: prvo, jer je buržoazija uvek nosilac potencijalne nezadovoljne svesti, to jest što od buržuazije može da potekne osporavanje kapitalističkog sveta (vidi Marksa ili Hegela), odnosno, mogu se izroditi buržoaski i antikapitalistički mislioci, upravo nosioci jedne nezadovoljne buržoaske svesti. Šezdeset osma ubija buržoaziju, svet buržoaskih vrednosti, i podstiče prelaz iz nezadovoljne buržoaske svesti u današnju pos-tmodernu i pos-tburžosaku zadovoljnu nesvesnost. Ali pobedonsni kapitalizam mora da ubije buržuaziju i zato što je ona uvek nosilac sfere vrednosti koje se dugoročno pokazuju nespojive sa osnovnim principom kapitalizma, a to je neograničeno širenje oblika robe u svakoj oblasti, bilo stvarnog bilo simboličkog. Sa stanovšta tog neograničenog širenja, buržoazija je neprikladna jer poznaje celu jednu sferu vrednosti etičkih, moralnih, verskih, koji su prepreka neograničenom širenju oblika robe. Kako kaže Marks u Gründrisse “za kapital je svako ograničenje prepreka koja mora biti prevaziđena”.
I tako, nakon toga što su išli zajedno, u slozi, u većem delu savremene istorije, šezdeset osme se buržoazija i kapitalizam razilaze; kapitalizam ubija buržoaziju i postaje post-buržosaki kapitalizam, šta više, antiburžoaski. Prema tome, mora da uništi sve preostale buržoaske institucije; školu, na primer, kao mesto obrazovanja pojedinca, danas, ne slučajno, svedenu na preduzeće u kome se više ne predaje grčki, latinski, obrazovanje ljudskog bića, već se uči engleski, o preduzećima, o dugovima i kreditima, što je u stvari: kapitalističko razaranje škole.
Mora da razori velike buržoaske etičke vrednosti, rekao bi Hegel. Kapitalizam posle šezdeset osme mrzi, možemo reći, zajedno i Marksa, revolucionarnu antikapitalističku strast u potrazi za opemenjujućom budućnošću i Hegela, to jest "cyclic heit", buržoasku etičnost zajednice, nespojivu sa svetim pravilom kapitalizma o bezgraničnosti oblika robe koja mora sveobihvatno da dominira i u stvarnosti i simbolično. Odatle kapitalizam nastavlja dalje, posle šezdeset osme, zapravo polazeći od same logike šezdeset osme, kao antiburžuaskog momenta i samim tim ultrakapitalističkog, koji pogoduje dolasku kapitalizma koji više ne mogu da koče granice buržoaske kulture, kapitalizma u kome više nema Betovena, Mocarta i Marksa, već samo postoje kapitalistički, a ne buržoaski subjekti kao nosioci velike buržoaske kulture - od šezdeset osme i nadalje kapitalizam ubija i porodicu.
Zašto kapitalizam mora da ubije i porodicu? To je šezdeset osme očigledno, to je pred očima svih. Šezdeset osma je veliki momenat osporavanja, ali sigurno ne suštine kapitalizma, već buržoaskog morala: “zabranjeno je zabranjivati”, “ne postoji autoritet”, razaranje porodice u ime, možemo reći, liberal-libertarijanskog pojedinca. To je logika antiburžuaskog razvoja koja sama po sebi pogoduje pojavi društva koje je u svojoj sveukupnosti kapitalističko, u kome više nema nikakvih ograničenja, u kome vlada kao osnovni princip, princip oblika robe, a ono “zabranjeno je zabranjivati” je šezdeset osme izgledalo (u iluziji šezdesetosmaša) kao princip osporavanja i oslobođenja, pri čemu su, naprotiv, “zabranjeno je zabranjivati”, kao i druge velike prateće fraze iz rečnika šezdeset osme: “ne postoji autoritet”, “uživajmo neograničeno”, ključene reči današnjeg post-buržosakog kapitalizma.
Taj post-buržosaki kapitalizam mora da ubije i porodicu. Zašto mora da ubije porodicu? Zato što porodica, sa svim svojim karakteristikama, ostaje zauvek izvorna zajednica. Još je Aristotel (ali ne samo on), u “Politici” objašnjavao da se čovek ne rađa kao pojedinac već unutar “Koinonia” – te izvorne zajednice, a to je porodca, što je za Aristotela dokaz da je čovek "naturaliter comunitario"- biće zajednice, “zoon politikon”, društvena, politička i životinja zajednice, koji na svet dolazi već u okviru te izvorne zajednice, a to je porodica.
Zašto kapitalizam mora da ubije porodicu? Upravo zato što za kapitalizam zajednice ne postoje, postoje samo potrošačke monade, cinični atomi koji beže od društvenog, kojima je jedino stalo do maksimalnog uvećavanja individualnog profita, koji žive jedan nečasni individualizam koji proizvodi neodgovornost i oslobađa od obaveze i interesovanja za druge. Žive zapravo u dimenziji koju je Hegel u Enciklopediji filozofskih nauka nazva “sistem atomistike” - pojedinačni, međusobno razdvojeni individualni atomi koji u odnose ulaze samo toliko koliko je to potrebno u cilju maksimalizovanja sopstvenog profita na račun drugog, po modelu Robinzona Kruza i Petka, što je paradigma savremenog pojedinca, njegove veličine i njegove bede - a porodica, baš zato što je izvorna zajednica, mora da bude uništena. Zbog toga porodica danas, tamo gde još i postoji, gde još nije potpuno razorena, (uostalom živimo u eposi krize porodice) imate trudnoće van zajednice, rasprave o gej brakovima, rasprave o porodici kao zastareloj, prevaziđenoj buržoaskoj formi, što se idealno uklapa u ovu post-buržoasku, ultra-kapitalističku klimu, kapitalizma koji više nije buržosaki već, naprotiv, mora da bude antiburžosaki.
Ubiti porodicu upravo znači ubiti izvornu zajednicu, ostaviti pojedinca da se sam stara o sebi, od pojedinca napraviti upravo potrošačku monadu, koga nesputano oblikuje kapitalistička vlast koja rastače postojeće zajednice i stvara nove, ad hoc, namenjene potrošnji: šoping centre, diskoteke, koncerte, dakle zajednicu potrošnje u koju su potrošački atomi ujedinjeni pod zajedničkim kredom: “trošim, dakle postojim”, što je upravo zajednica koja ne ujedinjuje, jedna ne društvena konstrukcija u društvu, jer je oduvek bila uključena i ugrađena u kapitalističku logiku proizvodnje i potrošnje, pa prema tome i sveopšteg opredmećivanja. Zbog toga kapital mora da ubije porodicu, kako bi pojedince prepustio da se sami brinu o sebi i kako bi svuda pobedila tipična dogma neoliberalizma, dogma koju Margaret Tačer izrazila otovreno i bez pretvaranja kada je rekla: “ne postoji zajednica, postoje samo pojedinci”, što je upravo nasilno uklanjanje osećaja pripadnosti zajednici u zamenu za atomizovane pojedince koji su u međusobnom sukobu, nesposobni da nastanjuju društveni prostor, nesposobni da pokrenu društveni lanac koji bi njihov bunt učinio društvenim, a tako i potencijalno prevratničkim u odnosu na kapitalistički sistem. Pojedinac prepušten sam sebi ne može ništa Kapital može biti poraže samo društvenim putem i zato, demonizujući apriori osećaj zajedništva kapital nastavlja da niže svoje uspehe.
Hegel, zajedno sa Aristotelom, jedan je od mislilaca zapadnog kanona koji je najviše otovorio temu društevenog značaja porodice kao institucije, upravo kao izvorne zajednice (i nije slučajno da i po Hegelu čovek dolazi na svet već u okviru jedne zajednice, a to je porodica, što je, ne slučajno, osnovni činilac moralnosti, prvi osnovni činilac etičnosti). U Osovnim crtama filozofije prava iz 1821. u 167. paragrafu doslovno stoji: “Brak, a suštinski monogamija, jedan je od apsolutnih principa na kojima počiva moralnost neke zajednice; zasnivanje braka navodi se s toga kao jedan od momenata božanskog ili herojskog utemenjenja države”. Prema tome, upravo je brak, tj.monogama porodica, jedan od apsolutnih princip na kojima se zasniva moral jedne zajednice. Kapital upravo mora da razori moral jedne zajednice jer ne može da prihvati postojanje veza unutar zajednice, želi svuda samo da vidi atome bez veza solidarnosti unutar zajednice.
Porodica je danas uništena. Upravo zato kapital danas stalno nastavlja krstaške pohode protiv porodice, a tragično je videti one snage koje su se svojevremeno suprotstavljale kapitalu, kako su u potpunosti prešle u odbranu kapitala i u kontinuitetu nemaju ništa da kažu protiv kapialističke veze moći, protiv sve bržeg gašenja socijalnih i radnih prava, i naprotiv, izlaze na patetične demonstracije protiv porodice, očigledno neprimećujući da u toj njihovoj borbi protiv buržoazije, ali ne i protiv kapitalizma, od šezdeset osme igraju istu igru kao i kapitalizam: rade za “Pruskog cara” jer je kapitalistički Pruski car, od šezdeset osme na ovamo, zainteresovan da razori porodicu. Otuda evo paradoksa jedne levice koja je antiburžoaska od šezdeset osme do danas, ali nije antikapitalistička i upravo zato što je antiburžoaska, a samim ti ultrakapitalistička, u meri u kojoj se sam kapitalizam od šezdeset osme do danas bori protiv buržoazije da bi se nametnuo u svojoj apsolutnoj totalitarnoj post-buržoaskoj i post-proleterskoj formi, koja svodi čovečanstvo na amorfno stado pojedinačnih potrošačkih atoma. Zato je, s razlogom više, užasan spektakl videti na trgovima mlade levičare koji demonstriraju protiv porodice, dok ih sam kapital drži u stanju da ne mogu da imaju svoju, jer sam kapitalizam kleveće porodicu kao prevaziđenu zajednicu, kao patrijarhalnu zajednicu koja zaslužuje da bude ostavljena, kao što je Engels heo da osatvi državu, u “muzej starina”.
I tako, dok propoveda raspuštanje porodice, kapital čini to da mladi ne mogu da stvore svoju: mladi, u stanju radne neizvesnosti do svojih šezdeset godina,
onemogućeni da svoj žvot stabilizuju kroz jednu trajnu profesionalnu aktivnost - stabilnu a ne privremenu - a kao posledica toga, ne mogu ni da sabilizuju svoje sentimentalne odnose kroz tradicionalni oblik porodice. Zbog toga kapitalizam – čiji su saučesnici ideologije jedne anti-buržoaske a ujedno i ultra-kapitalističke levice - nastavlja sa ideologijom koja zagovara radnu nestabilnost kao egzistencaijalnim oblikom liberal – libertarizma, koja izbegava onu staru buržoasku fiksaciju o vezanosti za stalno, monotono radno mesto, a ujedno nastavlja sa logikom razaranja porodice kao patrijarhalne buržosake institucije, ponavljam, to je onaj isti pokret današnjeg triumfalističkog kapitalizma koji jednim istim udarcem rastače i stalno radno mesto i porodicu.
Zato je danas kapitalizam u svojoj logici razvoja anti-hegelijanski, nije u stanju da prihvati Hegelovu veliku društveno-političku konstrukciju, momenat"cyclic heit", reklo bi se, momenat buržuaske etike, buržoasku etičnost koja je pojedincu omogućavala, putem etičkih moći, kako ih je nazivao Hegel, kao što su porodica, država, civilno društvo (shvaćeno kao već prožeto društvenim institucijama) da se ne izgubi u totalitetu - kao što neprestano ponavlja liberalna ideologija, neprijateljska prema državi i etičnosti - već da se u društvu u potpunosti realizuje kao pojedinac.
Zajednica i pojedinac se uzajamno ne isključuju već ostvaruju vezu uzajamnim posredovanjem. Pojedinac se može realizovati jedino razvijajući se unutar zajednice: unutar među-subjektivne dimenzije. Pojedinac je po svojoj priridi biće zajednice jer se rađa u porodici, rađa se unutar porodice a zatim se razvija unutar društvene zajednice.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
10.06.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=nISPgC1UIFI