Karl Marks, avet koja se ponovo vraća. Iznova poći od Marksa
Diego Fuzaro, filozof
Ponovo Marks. Njegova avet nije prestala da tumara Evropom i svetom i da seje paniku među stanovnicima sveta koji su verovali da su ga se konačno oslobodili. Dakle, Marks kao avet koja uznemirava.
U stvari, razmišljajući o načinu na koji se danas, tradicionalno i sve učestalije, postavlja pitanje u vezi sa Marksovim imenom, nije teško uočiti kako se na njega gleda u formi umrlice: “Marks je mrtav”. To je tradicionalan način na koji se prisupa ovom pitanju. Drugim rečima, potvrđivanjem prisustva umrlog kao mislioca koji više nema šta da kaže o našem vremenu, mislioca koji je ostao zatrpan upravo pod ruševinama berlinskog zida.
Ali pitanje koje danas, u epohi globalne krize, treba postaviti je pitanje koje sebi postavljam već duže vreme, a tiče se stvarnog dometa te Marksove umrlice. Zbog toga bi trebalo da se zapitamo da nije ta Marksova umrlica u stvari egzorcizam kojim se želi usmrtiti jedan autor koji je, više nego i jedan drugi, još uvek živ i u stanju da seje paniku, optužujući ledenom kritikom protivurečnosti društva koje je i dalje zaraženo bolešću kapitalizma. Prema tome, onaj koji kaže da je Marks mrtav možda to u stvari kaže da bi ga usmrtio. Da bi usmrtio avet koja proganja. Oblik u kom se Marks pred nama pojavljuje upravo je tipičan oblik priviđenja. Biva proglašavan mrtvim uprkos tome što njegove analize, njegova dijagnoza, njegova radikalna kritika kapitalističkog društva nastavlja da pogađa više od bilo koje druge kritike. A u stvari, Marks, za nekoga ko se bavi filozofijom kao ja, predstavlja više jedinstven nego redak slučaj.
On je jedini filozof kome se, s jedne strane, stalno naveliko objavljuje smrt: “Marks je mrtav”, kako rekoh, a s druge strane, o autorima koji su, prema zapadnom kanonu, između ostalog, još stariji od njega i ne manje važni od njega, niko se ne usuđuje da naveliko ponavlja o njihovoj smrti. Samo da se razumemo, danas se niko ne usuđuje da kaže da je “Platon mrtav” ili da je “Kant mrtav”. Kako to da se u slučaju Marksa stalno objavljuje smrt? A s druge strane, drugi aspekt koji Marksa čini, možemo reći, jedinstvenim slučajem u zapadnom kanonu jeste činjenica da se u vezi sa njim zapravo stavovi polarizuju, u obliku radikalnih protivnika, Marksovih protivnika "bez ostatka”, ili njegovih radikalnih pristalica, onih koji bi želeli, ne toliko da se vrate Marksu, ali sigurno da započnu polazeći od njega.
Prema tome, po mom mišljenju, Marks može da bude koristan, ako ne i neophodan da bi se suočili sa ozbiljnim stavom koji dovodi u pitanja kapitalizam kao dominantnu strukturu, kapitalizam kao istorijski svet u kome živimo, i to pred činjenicom da počev od 1989, od datuma koji kazuje o kraju jednog sveta i početku jednog novog sveta, koji zasigurno nije svet slobode i demokratije kao što želi da se ideološki predstavi, nego svet tržišne ekonomije koja, na do sada neviđen način, vlada jednim tržišnim društvom, u kom se svi parametri podvrgavaju tržišnoj logici, uključujući i zdravstvo, javna dobra, školu, u kojima forma robe sve više vlada na razgranat način... pa je, u ovakvom scenariju dobro ponovo razmisliti o Marksu; Marksu kao onome koji ukazuje na požar, onome koji ukazuje na jednu protivurečnost u kojoj mi, posle svega, nastavljamo da živimo; Marksu kao “oslobodiocu od kobne opasnosti” u kojoj se nalazi svet koji sve češće pokazuje mutne obrise neizbežne sudbine; jer zatim, ono što karakteriše svet u kome živimo, u najmanju ruku počev od 1989, nalazimo u činjenici da kapitalizam teži da postane prirodno stanje, teži da postane kao vazduh koji dišemo, teži da zadobije ontološki status prirode. Priroda, budući da je “data”, ne može da bude podvrgavana kritici niti menjanju, trebalo bi jednostvano da bude predmet razmišljanja, opažana i kao posledica toga, prihvatana.
Koristeći Spinozinu formulu (u napred navedenoj knjizi "Minima mercatalia") govorio sam o "kapitalismus sive natura" (kapitalizam ili priroda). Počev od 89-te, ponavljam, kapitalizam se predstavlja kao “priroda”. Primorani smo da “u njemu živimo” bez i da ga imenujemo, i nije slučajno što se, od 89-te pa nadalje, sama rasprava o kapitalizmu sužava do svog nestajanja, prestaje da se govori o kapitalizmu, skoro kao da su oni koji bi želeli uporno da govore o njemu već osumnjičeni da kritikuju jedan svet koji nije tako prirodan, nije tako prirodan i logičan kao što se zamišlja. Upravo odavde bi trebalo da započne kritika sveta koji bi želeo da bude “prirodan”.
Sigurno da ne nameravam da tvrdim da se, posle tolikih promena u kapitalizmu, danas diskusija može ograničiti samo na Marksa (nisam tako suženih pogleda). Ali svakako mislim da onaj koji bi danas želeo da tumači svet, a da ne polazi od Marksa, da ne stavlja na oči Marksove naočare za tumačenje, iz tog istog razloga bi se našao u potpunom slepilu, jer Marks je bio prvi koji je ledenom kritikom identifikovao tajnu logiku strukture kapitalističkog sveta, logiku koja, iako se određuje na ekonomskom nivou, je suštinski filozofska struktura, to je logika “želeti imati više”, “želja za rastom”, kako bi rekao Elias Canetti, logika preteranog rasta na račun planete, ljudskog života i ekosistema. Drugim rečima, logika beskonačnog zla, vrhunske proizvodnje, pri čemu se nalazimo u prvom društvu u ljudskoj istoriji u kom se ne proizvodi u cilju zadovoljavanja ljudskih potreba nego u kom se ljudske potrebe koriste da bi se pokrenula fantazmagorija mega-mašine za proizvodnju koja je sama sebi cilj. Neograničeno, anonimno kretanje koje je samo sebi cilj. To je vradžbina kapitalizma koju je upravo Marks opisao.
I ja mislim da se u tom razmatranju u suštini nalaze dve nezaobilazne tačke Marksove analize na osnovu kojih predlažem, ponavljam, da se iznova započne, u ovom vremenu kraja site i srećne istorije, u kojoj zapravo nije teško pronaći ideološki karakter, u epohi koja se najavljuje kao vreme kraja istorije, kraja ideologija, koja je suštinski epoha ideologije.
Šta drugo predstavlja kraj istorije ako ne ideološki pokret koji kapitalizam hoće da učini prirodnim stanjem koje se postavlja kao savršenstvo istorijske evolucije, kao da budućnosti nema; a osim toga, sam način na koji se kapitalizam obznanjuje “urbi et orbi”, kao kraj ideologija, nije li samim tim to znak da živimo u epohi koja je najviše ideologizovana u istoriji čovečanstva? Epoha u kojoj je ( Marks "docet") ideologija zaokružena kao pokret u kom vladajuću logiku čini nevidljiva predaja sopstvenog mišljenja, do tačke kada ona (ideologija) postaje nevidljiva; epoha jedine vladajuće ideologije: isključivog neoliberalnog mišljenja. Epoha takozvanog “pluralizma” u kojoj se u množini izgovara uvek isto: “Trošite i podnosite ovaj svet!” To je logika kapitalizma.
I kao što rekoh, dva su nezaobilazna polazišta u Marksovoj analizi od kojih valja početi iznova: iznad svega, ledena, nepopustljiva kritika postojećeg sveta kapitalističke proizvodnje kao istorijski i društveno stvorenog sveta; prema tome, ne kao prirodnog i neizbežnog cilja. A onda, na drugom mestu, (a to je pitanje koje samo apstraktno možemo da odvojimo od prethodnog) Marks kao teoretičar onog “dolazećeg” što oplemenjuje, mogli bismo reći, kao teoretetičar najzavodljivijeg obećanja sreće za koje je savremenost ikad bila sposobna, kao potrage za “savršenstvom” u odnosu na svet kapitalističke strukture, svet morfološki kapitalistički koji želi da bude neprolazan.
Brzo počinjem sa prvim pitanjem. Marks nam, između ostalog, upravo ukazuje na dva nezaobilazna momenta u okviru ove demistifikujuće kritike kapitalizma: prvo, da kapitalizam nije krajnji cilj; drugo, da kapitalizam neprestano izlučuje jednu ideologiju koja ozakonjuje sama sebe.
Prvi stav: kapitalizam nije krajnji cilj. Marks nas uči (u tom je nastavljač velike idealističke tradicije, posebno Hegela i Fihtea) da istorijski svet kapitalizma ima svoj društveni i istorijski nastanak, odnosno, da je proizvod naše slobodne praktične delatnosti u svetu; da je rezultat prakse. Tako nam Marksova “prva teza o Foerbahu” kaže da materijalni svet ne postoji kao objekat kontemplacije, već postoji kao rezultat našeg stvaranja kroz istoriju; prema tome, čovekova praksa ga može, uvek iznova, menjati. U logici istorijskog sveta kapitalizma nema ničega konačnog, neizbežnog, nezaobilaznog. To je prvi stav. Sa čim posle, u jedanaestoj tezi, kao što se zna, Marks zaključuje (a to nije ništa drugo do radikalizacija onoga što je već rečeno u prvoj tezi) o menjanju sveta, - filozofi su ga samo tumačili – neophodno je da se on izmeni. To, s druge strane, ne znači da Marks, kao što se često govorilo, uspostavlja polaritet između filozofije i menjanja sveta, kao da se filozofija ograničava samo na posmatranje sveta. Nije to pitanje. Marks uspostavlja polaritet između prilagodljive filozofije, koja se ograničava na posmatranje sveta i s druge strane, filozofije, kakva je njegova, koja svet radikalno menja; to je polazna tačka.
A koliko ima aktuelnog u ovim Marksovim rečima? Ne bi trebalo da zaboravimo da je današnji svet u kome živimo svet “oprirođenog” kapitalizma, svet u kom doživljavamo padove berzi, "spread", zakone ekonomije kao da su zakoni prirode, u kojoj se padovi berze obrušavaju na naše živote kao cunami, sa istom neizbežnošću kao što su prirodni događaji. Na taj način je oruđe koje je Marks postavio na pozornicu, a za koje mislim da je neophodno za promišljanje o našem vremenu, namenjeno da se izvrši “defatalizacija postojećeg”. Drugim rečima, ono što je postojeće nije neizbežna sudbina već rezultat koji ljudska aktivnost stalno reprodukuje, pa prema tome, od početka je stalno podložno menjanju, uključujući, ako hoćete, i revolucionarnim putem.
Drugi fundamentalni stav: kritika ideologija. Marks nas uči da kapitalizam, da bi sam sebe legalizovao, da bi sam sebe učinio svetim, mora stalno da luči ideološke forme, koje donekle uvek imaju za cilj da kapitalizam predstave kao “neprolazan”. Kritika ideologija je, na određeni način, možemo reći, neotuđiva Marksova sudbina; Marksova neotuđiva zaostavština. Radi se, upravo, o povratku u kritičku laboratoriju osude kapitala, svesno baštineći kritičku osudu ideologija našeg vremena.
Aktuelizujući Marksovo razmišljanje, ili kako bi rekao Gramši, uzdižući ga na nivo svog vremena, tako sagledavamo koliko je sadašnja panorama globalizacije panorama prožeta ideologijama, u kojoj je ideološka konstelacija beskonačno šira i invazivnija u poređenju sa Marksovim vremenom. Možemo da damo mnogo primera ideološke konstelacije. Sama ideja sveopšte globalizacije, koja izgleda kao nešto samo opisno, u suštini ima ideološku vrednost zbog same činjenice da, u stvari, iza jednostavne vrednosne forme opisa, odista nameće prinudu da bismo se prilagodili globalizaciji. Kada čitate “globalizacija”, u stvari bi trebalo da čitate obavezu “Narodi sa svih strana, globalizujte se!” Ono što globalizacija ne kaže je da iza umirujuće reči “globalizacija” sramno skriva logiku planeratnog širenja šifre koja ima formu robe. Nametanje tržišta kao jedine “neumitne” sudbine.
Tako, radi se o tome da je potrebno iznova otpočeti kritiku ideologija, upravo onih čijem hipertrofičnom, nekontrolisanom trijumfu danas prisustvujemo. Od svih ideologija koje danas nastanjuju post-modernistički kosmos, verovatno je glavna (od koje kaskadno proističu sve druge) ona o “nepromenjivosti sveta”, a koja se zatim sažima, kao što dobro znate, u omiljenu formulu političara: “Nema alternativa”, “Ne može se ništa učiniti”, i zaista, to je matrica svih kapitalističkih ideologija.
Po prvi put u kapitalističkom svetu vlast ne pretenduje da bude savršena. Šta više, otvoreno se hvali sopstvenom nesavršenošću, a istovremeno, s druge strane, odmah negira mogućnost alternativnih puteva. Kapitalizam se i ne trudi da našu svest uveri u svoju dobrotu. On jednostavno odmah negira mogućnost alternativa, predstavljajući se, upravo zbog toga, kao jedini mogući svet, budući da je oduvek “prirodno” dat kao takav.
Upravo ovde bi trebalo da se uključi kritika, “oružje kritike”, kako je to nazivao Marks, a verujem da bi danas trebalo da ga ponovo tako zovemo i ponovo osvajamo. Svakako da društvo nije “čvrsti kristal” – govorio je Marks . Naš svet je i dalje zaražen protivurečnostima kapitalizma, protivurečnostima koje sama ekonomska ideologija (ekonomija kao istinska teorija društvene nejednakosti) ne razjašnjava. Ako na kapitalizam gledaš kroz naočare ekonomije on se u stvari prikazuje kao pobeda racionalizacije: racionalizacija koristi, racionalno upravljanje preduzećima, racionalno administriranje dobrima i ljudskim resursima, ili kako se kaže, “ljudskim kapitalom” (kako se kaže uz sve veće korišćenje ideoloških formula). Ali samo ako se posmatra holistički, celovito, filozofski, kapitalizam otkriva svoju prirodu “protivurečnosti u procesu” (Marksova definicija), “protivurečnost u procesu” jer filozofsko razmišljanje u kapitalu pokazuje ne više razočarani i racionalni svet, što je govorio Weber, već obrnuto, svet otuđenosti, svet u kom je istinski “gazda” roba – taj “značajno preosetljivi entiteti”, govorio je Marks - a ljudi su puki posrednici između roba. Ljudsko se pretvara u stvar i u stvari proizvedene ljudskom rukom, robe se pretvaraju u istinske subjekte: svet u kom se čovek zapravo degradira u čistu robu. To je skandal i ludilo kapitalizma: ljudsko koje se pretvara u robu a robe mutiraju u ljudske subjekte; “mrtvi upravljaju živima”, kaže Marks.
Mislim da odavde treba iznova početi sa ovom kritikom, “kritikom” političke ekonomije, pri čemu je opravdano interesantan pridev koji Marks iznosi: kritika “političke” ekonomije, tj. što Marks već na početku demaskira danas vladajuću ideologiju, prema kojoj bi ekonomija trebalo da bude nešto drugo u odnosu na politiku. Ali sama ekonomija je politika, što dokazuje činjenica da je danas politika potpuno prožeta ekonomijom. Politika je danas puki izvršilac zadataka koje nameće ekonomija. Političari su danas jednostavno izvršioci onoga što nameću velike multinacionalne kompanije. Razgrađivanjem preostalih nacionalnih država, oni nameću, kao jedinu moguću logiku, logiku globalnog tržišta.
To je eto Marks, kao “defatalizator” postojećeg, kritičar ovog sveta, “značajno preosetljivog” prema obliku-robi. Ali zatim se nalaizimo kod sledeće tačke – koja je, razumećete, usko povezana sa prvom, a to je ona koja se odnosi na potragu za jednom “oplemenjujućom onostranošću”, bezuslovna volja da se odbija da prihvati ono što jesmo, kao da je to neprolazna sudbina; ako hoćete, ponovno otvaranje budućnosti, “redijalektizacija” sadašnjosti. Ideja je, prema tome, da je neophodno boriti se protiv te ideologije nepromenjivosti sveta (a da je ideološka, vidi se ne samo iz reči političara, nego i kad se možda bolje pogleda, sažeta je i u rečima pesme iz šezdesetih godina: “Bilo je lepo sanjati, sada se već ništa ne može učiniti”).
Ali upravo u filozofskoj raspravi, o kojoj sam bolje obavešten, takođe prisustvujemo širenju ovih oblika ideologije ( nadrealistička rasprava o novom realizmu, novi realizam kao filozofija Montijeve vlade koja nameće realnost kao horizont koji se ne može prevazići, a takođe i razne forme filozofija koje nameću koncept: “podnositi svet”). Uukoliko se opireš svetu, ukoliko se suprotstavljaš logici postojećeg, ti si taj koji moraš da se menjaš, a ne svet. Logika koja je opisana još u osvit savremenog doba u Dekartovoj “Raspravi o metodu”. Privremeni moral: promeniti moje želje pre nego svetski poredak.
Pa dobro, Marks nam ovde ponovo nudi mogućnost, u najmanju ruku “mogućnost promišljanja” na teoretskom nivou o drugačijoj budućnosti, strukturisanoj na drugačiji način, odbijajući da sadašnjost prihvati kao nešto što se ne da prevazići. Prema tome, Marks, kao onaj koji reaktivira budućnost, reaktivira moguće, ali i Marks kao teoretičar jedne nezadovoljne svesti.
Ono što karakteriše Marksa, iznad svega je nezadovoljna svest u odnosu na sopstvenu sadašnjost, tražiti jednu “oplemenjujuću onostranost”, moguću realizaciju potencijala ljudskog roda. Ta nezadovoljna svest – ono što je, prirodno, najpotrebnije u sadašnjem scenariju – (i sa tim zaista završavam) može se dobro sažeti u rečenicu jednog od najheterodoksnijih i najsjajnijih Marksovih učenika, Ernsta Bloha, a koji je ovako postavio pitanje u “Principu nade”, a koje bi mi i danas trebalo da baštinimo: Šta je podstaklo ka crvenoj zastavi one kojima, takoreći to nije trebalo? Hvala
Preveo sa španskog jezika
Milorad Ivanović
19.05 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=xT8kudy_Fbc
Diego Fuzaro, filozof
Ponovo Marks. Njegova avet nije prestala da tumara Evropom i svetom i da seje paniku među stanovnicima sveta koji su verovali da su ga se konačno oslobodili. Dakle, Marks kao avet koja uznemirava.
U stvari, razmišljajući o načinu na koji se danas, tradicionalno i sve učestalije, postavlja pitanje u vezi sa Marksovim imenom, nije teško uočiti kako se na njega gleda u formi umrlice: “Marks je mrtav”. To je tradicionalan način na koji se prisupa ovom pitanju. Drugim rečima, potvrđivanjem prisustva umrlog kao mislioca koji više nema šta da kaže o našem vremenu, mislioca koji je ostao zatrpan upravo pod ruševinama berlinskog zida.
Ali pitanje koje danas, u epohi globalne krize, treba postaviti je pitanje koje sebi postavljam već duže vreme, a tiče se stvarnog dometa te Marksove umrlice. Zbog toga bi trebalo da se zapitamo da nije ta Marksova umrlica u stvari egzorcizam kojim se želi usmrtiti jedan autor koji je, više nego i jedan drugi, još uvek živ i u stanju da seje paniku, optužujući ledenom kritikom protivurečnosti društva koje je i dalje zaraženo bolešću kapitalizma. Prema tome, onaj koji kaže da je Marks mrtav možda to u stvari kaže da bi ga usmrtio. Da bi usmrtio avet koja proganja. Oblik u kom se Marks pred nama pojavljuje upravo je tipičan oblik priviđenja. Biva proglašavan mrtvim uprkos tome što njegove analize, njegova dijagnoza, njegova radikalna kritika kapitalističkog društva nastavlja da pogađa više od bilo koje druge kritike. A u stvari, Marks, za nekoga ko se bavi filozofijom kao ja, predstavlja više jedinstven nego redak slučaj.
On je jedini filozof kome se, s jedne strane, stalno naveliko objavljuje smrt: “Marks je mrtav”, kako rekoh, a s druge strane, o autorima koji su, prema zapadnom kanonu, između ostalog, još stariji od njega i ne manje važni od njega, niko se ne usuđuje da naveliko ponavlja o njihovoj smrti. Samo da se razumemo, danas se niko ne usuđuje da kaže da je “Platon mrtav” ili da je “Kant mrtav”. Kako to da se u slučaju Marksa stalno objavljuje smrt? A s druge strane, drugi aspekt koji Marksa čini, možemo reći, jedinstvenim slučajem u zapadnom kanonu jeste činjenica da se u vezi sa njim zapravo stavovi polarizuju, u obliku radikalnih protivnika, Marksovih protivnika "bez ostatka”, ili njegovih radikalnih pristalica, onih koji bi želeli, ne toliko da se vrate Marksu, ali sigurno da započnu polazeći od njega.
Prema tome, po mom mišljenju, Marks može da bude koristan, ako ne i neophodan da bi se suočili sa ozbiljnim stavom koji dovodi u pitanja kapitalizam kao dominantnu strukturu, kapitalizam kao istorijski svet u kome živimo, i to pred činjenicom da počev od 1989, od datuma koji kazuje o kraju jednog sveta i početku jednog novog sveta, koji zasigurno nije svet slobode i demokratije kao što želi da se ideološki predstavi, nego svet tržišne ekonomije koja, na do sada neviđen način, vlada jednim tržišnim društvom, u kom se svi parametri podvrgavaju tržišnoj logici, uključujući i zdravstvo, javna dobra, školu, u kojima forma robe sve više vlada na razgranat način... pa je, u ovakvom scenariju dobro ponovo razmisliti o Marksu; Marksu kao onome koji ukazuje na požar, onome koji ukazuje na jednu protivurečnost u kojoj mi, posle svega, nastavljamo da živimo; Marksu kao “oslobodiocu od kobne opasnosti” u kojoj se nalazi svet koji sve češće pokazuje mutne obrise neizbežne sudbine; jer zatim, ono što karakteriše svet u kome živimo, u najmanju ruku počev od 1989, nalazimo u činjenici da kapitalizam teži da postane prirodno stanje, teži da postane kao vazduh koji dišemo, teži da zadobije ontološki status prirode. Priroda, budući da je “data”, ne može da bude podvrgavana kritici niti menjanju, trebalo bi jednostvano da bude predmet razmišljanja, opažana i kao posledica toga, prihvatana.
Koristeći Spinozinu formulu (u napred navedenoj knjizi "Minima mercatalia") govorio sam o "kapitalismus sive natura" (kapitalizam ili priroda). Počev od 89-te, ponavljam, kapitalizam se predstavlja kao “priroda”. Primorani smo da “u njemu živimo” bez i da ga imenujemo, i nije slučajno što se, od 89-te pa nadalje, sama rasprava o kapitalizmu sužava do svog nestajanja, prestaje da se govori o kapitalizmu, skoro kao da su oni koji bi želeli uporno da govore o njemu već osumnjičeni da kritikuju jedan svet koji nije tako prirodan, nije tako prirodan i logičan kao što se zamišlja. Upravo odavde bi trebalo da započne kritika sveta koji bi želeo da bude “prirodan”.
Sigurno da ne nameravam da tvrdim da se, posle tolikih promena u kapitalizmu, danas diskusija može ograničiti samo na Marksa (nisam tako suženih pogleda). Ali svakako mislim da onaj koji bi danas želeo da tumači svet, a da ne polazi od Marksa, da ne stavlja na oči Marksove naočare za tumačenje, iz tog istog razloga bi se našao u potpunom slepilu, jer Marks je bio prvi koji je ledenom kritikom identifikovao tajnu logiku strukture kapitalističkog sveta, logiku koja, iako se određuje na ekonomskom nivou, je suštinski filozofska struktura, to je logika “želeti imati više”, “želja za rastom”, kako bi rekao Elias Canetti, logika preteranog rasta na račun planete, ljudskog života i ekosistema. Drugim rečima, logika beskonačnog zla, vrhunske proizvodnje, pri čemu se nalazimo u prvom društvu u ljudskoj istoriji u kom se ne proizvodi u cilju zadovoljavanja ljudskih potreba nego u kom se ljudske potrebe koriste da bi se pokrenula fantazmagorija mega-mašine za proizvodnju koja je sama sebi cilj. Neograničeno, anonimno kretanje koje je samo sebi cilj. To je vradžbina kapitalizma koju je upravo Marks opisao.
I ja mislim da se u tom razmatranju u suštini nalaze dve nezaobilazne tačke Marksove analize na osnovu kojih predlažem, ponavljam, da se iznova započne, u ovom vremenu kraja site i srećne istorije, u kojoj zapravo nije teško pronaći ideološki karakter, u epohi koja se najavljuje kao vreme kraja istorije, kraja ideologija, koja je suštinski epoha ideologije.
Šta drugo predstavlja kraj istorije ako ne ideološki pokret koji kapitalizam hoće da učini prirodnim stanjem koje se postavlja kao savršenstvo istorijske evolucije, kao da budućnosti nema; a osim toga, sam način na koji se kapitalizam obznanjuje “urbi et orbi”, kao kraj ideologija, nije li samim tim to znak da živimo u epohi koja je najviše ideologizovana u istoriji čovečanstva? Epoha u kojoj je ( Marks "docet") ideologija zaokružena kao pokret u kom vladajuću logiku čini nevidljiva predaja sopstvenog mišljenja, do tačke kada ona (ideologija) postaje nevidljiva; epoha jedine vladajuće ideologije: isključivog neoliberalnog mišljenja. Epoha takozvanog “pluralizma” u kojoj se u množini izgovara uvek isto: “Trošite i podnosite ovaj svet!” To je logika kapitalizma.
I kao što rekoh, dva su nezaobilazna polazišta u Marksovoj analizi od kojih valja početi iznova: iznad svega, ledena, nepopustljiva kritika postojećeg sveta kapitalističke proizvodnje kao istorijski i društveno stvorenog sveta; prema tome, ne kao prirodnog i neizbežnog cilja. A onda, na drugom mestu, (a to je pitanje koje samo apstraktno možemo da odvojimo od prethodnog) Marks kao teoretičar onog “dolazećeg” što oplemenjuje, mogli bismo reći, kao teoretetičar najzavodljivijeg obećanja sreće za koje je savremenost ikad bila sposobna, kao potrage za “savršenstvom” u odnosu na svet kapitalističke strukture, svet morfološki kapitalistički koji želi da bude neprolazan.
Brzo počinjem sa prvim pitanjem. Marks nam, između ostalog, upravo ukazuje na dva nezaobilazna momenta u okviru ove demistifikujuće kritike kapitalizma: prvo, da kapitalizam nije krajnji cilj; drugo, da kapitalizam neprestano izlučuje jednu ideologiju koja ozakonjuje sama sebe.
Prvi stav: kapitalizam nije krajnji cilj. Marks nas uči (u tom je nastavljač velike idealističke tradicije, posebno Hegela i Fihtea) da istorijski svet kapitalizma ima svoj društveni i istorijski nastanak, odnosno, da je proizvod naše slobodne praktične delatnosti u svetu; da je rezultat prakse. Tako nam Marksova “prva teza o Foerbahu” kaže da materijalni svet ne postoji kao objekat kontemplacije, već postoji kao rezultat našeg stvaranja kroz istoriju; prema tome, čovekova praksa ga može, uvek iznova, menjati. U logici istorijskog sveta kapitalizma nema ničega konačnog, neizbežnog, nezaobilaznog. To je prvi stav. Sa čim posle, u jedanaestoj tezi, kao što se zna, Marks zaključuje (a to nije ništa drugo do radikalizacija onoga što je već rečeno u prvoj tezi) o menjanju sveta, - filozofi su ga samo tumačili – neophodno je da se on izmeni. To, s druge strane, ne znači da Marks, kao što se često govorilo, uspostavlja polaritet između filozofije i menjanja sveta, kao da se filozofija ograničava samo na posmatranje sveta. Nije to pitanje. Marks uspostavlja polaritet između prilagodljive filozofije, koja se ograničava na posmatranje sveta i s druge strane, filozofije, kakva je njegova, koja svet radikalno menja; to je polazna tačka.
A koliko ima aktuelnog u ovim Marksovim rečima? Ne bi trebalo da zaboravimo da je današnji svet u kome živimo svet “oprirođenog” kapitalizma, svet u kom doživljavamo padove berzi, "spread", zakone ekonomije kao da su zakoni prirode, u kojoj se padovi berze obrušavaju na naše živote kao cunami, sa istom neizbežnošću kao što su prirodni događaji. Na taj način je oruđe koje je Marks postavio na pozornicu, a za koje mislim da je neophodno za promišljanje o našem vremenu, namenjeno da se izvrši “defatalizacija postojećeg”. Drugim rečima, ono što je postojeće nije neizbežna sudbina već rezultat koji ljudska aktivnost stalno reprodukuje, pa prema tome, od početka je stalno podložno menjanju, uključujući, ako hoćete, i revolucionarnim putem.
Drugi fundamentalni stav: kritika ideologija. Marks nas uči da kapitalizam, da bi sam sebe legalizovao, da bi sam sebe učinio svetim, mora stalno da luči ideološke forme, koje donekle uvek imaju za cilj da kapitalizam predstave kao “neprolazan”. Kritika ideologija je, na određeni način, možemo reći, neotuđiva Marksova sudbina; Marksova neotuđiva zaostavština. Radi se, upravo, o povratku u kritičku laboratoriju osude kapitala, svesno baštineći kritičku osudu ideologija našeg vremena.
Aktuelizujući Marksovo razmišljanje, ili kako bi rekao Gramši, uzdižući ga na nivo svog vremena, tako sagledavamo koliko je sadašnja panorama globalizacije panorama prožeta ideologijama, u kojoj je ideološka konstelacija beskonačno šira i invazivnija u poređenju sa Marksovim vremenom. Možemo da damo mnogo primera ideološke konstelacije. Sama ideja sveopšte globalizacije, koja izgleda kao nešto samo opisno, u suštini ima ideološku vrednost zbog same činjenice da, u stvari, iza jednostavne vrednosne forme opisa, odista nameće prinudu da bismo se prilagodili globalizaciji. Kada čitate “globalizacija”, u stvari bi trebalo da čitate obavezu “Narodi sa svih strana, globalizujte se!” Ono što globalizacija ne kaže je da iza umirujuće reči “globalizacija” sramno skriva logiku planeratnog širenja šifre koja ima formu robe. Nametanje tržišta kao jedine “neumitne” sudbine.
Tako, radi se o tome da je potrebno iznova otpočeti kritiku ideologija, upravo onih čijem hipertrofičnom, nekontrolisanom trijumfu danas prisustvujemo. Od svih ideologija koje danas nastanjuju post-modernistički kosmos, verovatno je glavna (od koje kaskadno proističu sve druge) ona o “nepromenjivosti sveta”, a koja se zatim sažima, kao što dobro znate, u omiljenu formulu političara: “Nema alternativa”, “Ne može se ništa učiniti”, i zaista, to je matrica svih kapitalističkih ideologija.
Po prvi put u kapitalističkom svetu vlast ne pretenduje da bude savršena. Šta više, otvoreno se hvali sopstvenom nesavršenošću, a istovremeno, s druge strane, odmah negira mogućnost alternativnih puteva. Kapitalizam se i ne trudi da našu svest uveri u svoju dobrotu. On jednostavno odmah negira mogućnost alternativa, predstavljajući se, upravo zbog toga, kao jedini mogući svet, budući da je oduvek “prirodno” dat kao takav.
Upravo ovde bi trebalo da se uključi kritika, “oružje kritike”, kako je to nazivao Marks, a verujem da bi danas trebalo da ga ponovo tako zovemo i ponovo osvajamo. Svakako da društvo nije “čvrsti kristal” – govorio je Marks . Naš svet je i dalje zaražen protivurečnostima kapitalizma, protivurečnostima koje sama ekonomska ideologija (ekonomija kao istinska teorija društvene nejednakosti) ne razjašnjava. Ako na kapitalizam gledaš kroz naočare ekonomije on se u stvari prikazuje kao pobeda racionalizacije: racionalizacija koristi, racionalno upravljanje preduzećima, racionalno administriranje dobrima i ljudskim resursima, ili kako se kaže, “ljudskim kapitalom” (kako se kaže uz sve veće korišćenje ideoloških formula). Ali samo ako se posmatra holistički, celovito, filozofski, kapitalizam otkriva svoju prirodu “protivurečnosti u procesu” (Marksova definicija), “protivurečnost u procesu” jer filozofsko razmišljanje u kapitalu pokazuje ne više razočarani i racionalni svet, što je govorio Weber, već obrnuto, svet otuđenosti, svet u kom je istinski “gazda” roba – taj “značajno preosetljivi entiteti”, govorio je Marks - a ljudi su puki posrednici između roba. Ljudsko se pretvara u stvar i u stvari proizvedene ljudskom rukom, robe se pretvaraju u istinske subjekte: svet u kom se čovek zapravo degradira u čistu robu. To je skandal i ludilo kapitalizma: ljudsko koje se pretvara u robu a robe mutiraju u ljudske subjekte; “mrtvi upravljaju živima”, kaže Marks.
Mislim da odavde treba iznova početi sa ovom kritikom, “kritikom” političke ekonomije, pri čemu je opravdano interesantan pridev koji Marks iznosi: kritika “političke” ekonomije, tj. što Marks već na početku demaskira danas vladajuću ideologiju, prema kojoj bi ekonomija trebalo da bude nešto drugo u odnosu na politiku. Ali sama ekonomija je politika, što dokazuje činjenica da je danas politika potpuno prožeta ekonomijom. Politika je danas puki izvršilac zadataka koje nameće ekonomija. Političari su danas jednostavno izvršioci onoga što nameću velike multinacionalne kompanije. Razgrađivanjem preostalih nacionalnih država, oni nameću, kao jedinu moguću logiku, logiku globalnog tržišta.
To je eto Marks, kao “defatalizator” postojećeg, kritičar ovog sveta, “značajno preosetljivog” prema obliku-robi. Ali zatim se nalaizimo kod sledeće tačke – koja je, razumećete, usko povezana sa prvom, a to je ona koja se odnosi na potragu za jednom “oplemenjujućom onostranošću”, bezuslovna volja da se odbija da prihvati ono što jesmo, kao da je to neprolazna sudbina; ako hoćete, ponovno otvaranje budućnosti, “redijalektizacija” sadašnjosti. Ideja je, prema tome, da je neophodno boriti se protiv te ideologije nepromenjivosti sveta (a da je ideološka, vidi se ne samo iz reči političara, nego i kad se možda bolje pogleda, sažeta je i u rečima pesme iz šezdesetih godina: “Bilo je lepo sanjati, sada se već ništa ne može učiniti”).
Ali upravo u filozofskoj raspravi, o kojoj sam bolje obavešten, takođe prisustvujemo širenju ovih oblika ideologije ( nadrealistička rasprava o novom realizmu, novi realizam kao filozofija Montijeve vlade koja nameće realnost kao horizont koji se ne može prevazići, a takođe i razne forme filozofija koje nameću koncept: “podnositi svet”). Uukoliko se opireš svetu, ukoliko se suprotstavljaš logici postojećeg, ti si taj koji moraš da se menjaš, a ne svet. Logika koja je opisana još u osvit savremenog doba u Dekartovoj “Raspravi o metodu”. Privremeni moral: promeniti moje želje pre nego svetski poredak.
Pa dobro, Marks nam ovde ponovo nudi mogućnost, u najmanju ruku “mogućnost promišljanja” na teoretskom nivou o drugačijoj budućnosti, strukturisanoj na drugačiji način, odbijajući da sadašnjost prihvati kao nešto što se ne da prevazići. Prema tome, Marks, kao onaj koji reaktivira budućnost, reaktivira moguće, ali i Marks kao teoretičar jedne nezadovoljne svesti.
Ono što karakteriše Marksa, iznad svega je nezadovoljna svest u odnosu na sopstvenu sadašnjost, tražiti jednu “oplemenjujuću onostranost”, moguću realizaciju potencijala ljudskog roda. Ta nezadovoljna svest – ono što je, prirodno, najpotrebnije u sadašnjem scenariju – (i sa tim zaista završavam) može se dobro sažeti u rečenicu jednog od najheterodoksnijih i najsjajnijih Marksovih učenika, Ernsta Bloha, a koji je ovako postavio pitanje u “Principu nade”, a koje bi mi i danas trebalo da baštinimo: Šta je podstaklo ka crvenoj zastavi one kojima, takoreći to nije trebalo? Hvala
Preveo sa španskog jezika
Milorad Ivanović
19.05 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=xT8kudy_Fbc