Kritika kapitalističkog i neoliberalnog poretka
Valja uočiti da za razliku od drugih velikih ideologija koje su dvadeseti vek bojile suzama i krvlju, kapitalizam sa određenog stanovišta ima tu specifičnost da uspeva, tragično i na veličanstven način, da osvoji svest čak i svojih žrtava. Na neki način uspeva da zavlada umovima i onih koji trpe samo negativne posledice kapitalizma.
Suštinski paradoks koji nam omogućava da kažemo da su komunizam i nacizam bili nesavršene forme totalitarizma u odnosu na kapitalistički totalitarizam, nalazi se u činjenici da su, bilo u nacizmu bilo u komunizmu, postojale figure disidenata koje su svoj otpor plaćale gulazima ili Aušvicom. U kapitalizmu nema figure disidenta. Više nema potrebe za gulagom ili Aušvicem zbog jednostavne činjenice što nema disidenata.To je jedan zaista totalitarni sistem jer uspeva da totalizuje čak i svest, stavljajući sve pojedince pod vlast kapitalizma u stanju koje je slično stanju zatvorenika koji voli svoju ćeliju jer nije u stanju da u odnosu na nju zamisli spoljni svet. To je ideološka snaga kapitalizma, njegovog bića, jednog totalitarizma – da tako kažemo – mekanog, fleksibilnog i opuštenog, to jest totalitarizma koji te zavarava da živiš u boljem ili, u svakom slučaju u jedinom mogućem svetu i koji uspeva da se predstavi kao jedina moguća stvarnost, onemogućavajući a priori da se razmišlja o drugim stvarnostima.
Ko je živeo u nacizmu ili komunizmu uspevao je da praktično dovodi u pitanje taj poredak u ime drugačije organizovanih društava. Danas, u kapitalizmu koji se u potpunosti ostvario, uvereni smo ne da je kapitalizam obavezno dobar sam po sebi, nego jednostavno da u odnosu na njega nema alternativa i na taj način prihvatamo veliku kapitalističku ideologiju. Najveća kapitalistička ideologija je ona koja se može sažeti – što mi se uvek dopada da kažem – u jedan aksiom verskog karaktera, u jednu teološku zapovest: “Ne imaj drugog društva osim ovog”, a sa tog stanovišta se s pravom može smatrati da je današnji kapitalizam jedna veoma moćna ideologija u marksističkom smislu, to jest u smislu neophodne lažne svesti pomoću koje se prihvata postojeći poredak, prihvata se postojeći odnos snaga, živeći u njemu kao u nečemu prirodnom i neophodnom. U stvari kapitalizam, ili ako hoćete fanatizam ekonomije, uspeva da sve uveri u neminovnost samog kapitalizma predstavljenog kao sudbina, a to je ključna stvar. Uspeva da nas uveri da u stvari nema drugih mogućih svetova, garantuje nam jeftinu sreću, “sreću poslednjih ljudi”, rekli bismo kao Niče, sreću onoga koji se odriče svake težnje za oslobođenjem i za menjanjem postojećeg i zadovoljava se rasparčanim društvom, uživajući manje više jeftina dobra koja nam ono pruža.
Religija oblika robe, ideja da se budućnost može brojati uvek i samo unutar kapitalizma kao još jedna sekvenca usavršavanja roba koje je sam taj kapitalizam proizveo - telefoni nove generacije, moda – to su sve fenomeni koji učvršćuju duh kapitalizma, kako ga je nazvao prvo Veber a onda Boltanski i Kiapelo u Francuskoj – “novi duh kapitalizma”. U tom smislu, izgleda mi da se zaista može reći da kapitalistička ideologija pobeđuje u meri u kojoj uspeva da na svoju stranu privuče i potencijalne robove, potencijalne pobunjenike, one koji na svojoj koži svakog dana osećaju protivurečnosti kapitalizma (otuđenje, eksploataciju, nezaposlenost, radnu nesigurnost), koji, umesto da se udruže da bi srušili vladajući poredak, mirno i spokojno staju u redove da bi se domogli novih proizvoda, novih mobilnih telefona, koje kapitalistički univerzum svakodnevno donosi na svet, a da se i ne obaziru na to da li tragovi tih mobinih telefona često završavaju u krvi, u Kini, a pre svega u zemljama eufemistički nazvanim zemlje u razvoju. U tom smislu verujem da valja iznova i u celini preuzeti marksistički program kritike ideologija, jer bez njega se nigde ne može stići – bez kritike ideologija i sama filozofija teži ka tome da se uspostavi kao posvećenje vladajuće ideologije.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
07.02.2016.
Valja uočiti da za razliku od drugih velikih ideologija koje su dvadeseti vek bojile suzama i krvlju, kapitalizam sa određenog stanovišta ima tu specifičnost da uspeva, tragično i na veličanstven način, da osvoji svest čak i svojih žrtava. Na neki način uspeva da zavlada umovima i onih koji trpe samo negativne posledice kapitalizma.
Suštinski paradoks koji nam omogućava da kažemo da su komunizam i nacizam bili nesavršene forme totalitarizma u odnosu na kapitalistički totalitarizam, nalazi se u činjenici da su, bilo u nacizmu bilo u komunizmu, postojale figure disidenata koje su svoj otpor plaćale gulazima ili Aušvicom. U kapitalizmu nema figure disidenta. Više nema potrebe za gulagom ili Aušvicem zbog jednostavne činjenice što nema disidenata.To je jedan zaista totalitarni sistem jer uspeva da totalizuje čak i svest, stavljajući sve pojedince pod vlast kapitalizma u stanju koje je slično stanju zatvorenika koji voli svoju ćeliju jer nije u stanju da u odnosu na nju zamisli spoljni svet. To je ideološka snaga kapitalizma, njegovog bića, jednog totalitarizma – da tako kažemo – mekanog, fleksibilnog i opuštenog, to jest totalitarizma koji te zavarava da živiš u boljem ili, u svakom slučaju u jedinom mogućem svetu i koji uspeva da se predstavi kao jedina moguća stvarnost, onemogućavajući a priori da se razmišlja o drugim stvarnostima.
Ko je živeo u nacizmu ili komunizmu uspevao je da praktično dovodi u pitanje taj poredak u ime drugačije organizovanih društava. Danas, u kapitalizmu koji se u potpunosti ostvario, uvereni smo ne da je kapitalizam obavezno dobar sam po sebi, nego jednostavno da u odnosu na njega nema alternativa i na taj način prihvatamo veliku kapitalističku ideologiju. Najveća kapitalistička ideologija je ona koja se može sažeti – što mi se uvek dopada da kažem – u jedan aksiom verskog karaktera, u jednu teološku zapovest: “Ne imaj drugog društva osim ovog”, a sa tog stanovišta se s pravom može smatrati da je današnji kapitalizam jedna veoma moćna ideologija u marksističkom smislu, to jest u smislu neophodne lažne svesti pomoću koje se prihvata postojeći poredak, prihvata se postojeći odnos snaga, živeći u njemu kao u nečemu prirodnom i neophodnom. U stvari kapitalizam, ili ako hoćete fanatizam ekonomije, uspeva da sve uveri u neminovnost samog kapitalizma predstavljenog kao sudbina, a to je ključna stvar. Uspeva da nas uveri da u stvari nema drugih mogućih svetova, garantuje nam jeftinu sreću, “sreću poslednjih ljudi”, rekli bismo kao Niče, sreću onoga koji se odriče svake težnje za oslobođenjem i za menjanjem postojećeg i zadovoljava se rasparčanim društvom, uživajući manje više jeftina dobra koja nam ono pruža.
Religija oblika robe, ideja da se budućnost može brojati uvek i samo unutar kapitalizma kao još jedna sekvenca usavršavanja roba koje je sam taj kapitalizam proizveo - telefoni nove generacije, moda – to su sve fenomeni koji učvršćuju duh kapitalizma, kako ga je nazvao prvo Veber a onda Boltanski i Kiapelo u Francuskoj – “novi duh kapitalizma”. U tom smislu, izgleda mi da se zaista može reći da kapitalistička ideologija pobeđuje u meri u kojoj uspeva da na svoju stranu privuče i potencijalne robove, potencijalne pobunjenike, one koji na svojoj koži svakog dana osećaju protivurečnosti kapitalizma (otuđenje, eksploataciju, nezaposlenost, radnu nesigurnost), koji, umesto da se udruže da bi srušili vladajući poredak, mirno i spokojno staju u redove da bi se domogli novih proizvoda, novih mobilnih telefona, koje kapitalistički univerzum svakodnevno donosi na svet, a da se i ne obaziru na to da li tragovi tih mobinih telefona često završavaju u krvi, u Kini, a pre svega u zemljama eufemistički nazvanim zemlje u razvoju. U tom smislu verujem da valja iznova i u celini preuzeti marksistički program kritike ideologija, jer bez njega se nigde ne može stići – bez kritike ideologija i sama filozofija teži ka tome da se uspostavi kao posvećenje vladajuće ideologije.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
07.02.2016.