Martin Hajdeger protiv novinarstva i manipulisanog tračarenja
Postoji jedno mesto preuzeto iz 76. toma Hajdegerovih kompletnih radova koje je posvećeno radikalnoj kritici novinarske nauke, što Hajdeger na nemačkom zove “Zeitungwissenschaft”. Hajdeger piše: ”Ona će se odmah razviti u osnovni oblik drtuštevnih nauka, stavljajući sve istoriografske i filološke pristupe u službu računice i korišćenja novina radi lažne predstave u javnosti i kontrolisanja mišljenja i predstavljanja, to jest duha jedne epohe”, kraj citata.
Mislim da je to vrlo interesantan deo koji na određeni način tačno odslikava situaciju koju danas imamo pred našim očima, situaciju u kojoj se novinarska nauka svodi na kontrolu oblika razmišljanja i predstvaljanja, to jest ono što Hajdeger zove “duh jedne epohe”.
Novinarsku nauku koja sa naučnim nema ništa, čini novinarsko sveštenstvo koje ni u šta ne veruje, govori o svemu a izvršava zadatke novog sveštenstva. Staro sveštenstvo je bilo ono koje je u srednjem veku simbolički opravdavalo feudalni društveni poredak kroz prisustvo monoteističkog i transcedentalnog Boga.
Novo novinarsko sveštenstvo koje nema obavezu celibata i koje štaviše sebi može da dozvoli postmodernističku slobodnu ljubav, čine, međutim, novinari, poslenici u medijima, univerzitetski profesori, pomodni intelektualci koji reprodukuju, udvostručuju i simbolički opravdavaju novi feudalni poredak kapitalističkog društvenog poretka post-1989, a to čine nametanjem jedne prave pravcate vladajuće simboličke predstave nazvane “jedino mišljenje”, čime se stvara simboločko ropstvo masa, koje su takoreći do detalja kontrolisane u svom razmišljanju, bilo putem novina bilo putem one specifične moći koja se nalazi u našoj sobi, a to je televizor koji, unutar naše domaće intime, kontroliše naša mišljenja, naše predstave i na taj način se stvara sve jače prožimajuće jedino mišljenje kojim se hajdegerovski vlada duhom jednog vremena; javno se na scenu stavlja smisao sveta koji je vlast izračunala, a pedantno se kontrolišu oblici mišljenja i predstavljanja.
Hajdeger doslovno kaže da je ta “novinarska nauka”, Zeitungwissenschaft jedan oblik računanja a ne razmišljanja. Hajdeger suprotstavlja računanje razmišljanju, jer je računanje takoreći obeležje jednog sveta koji sve svodi na merljivu količinu kojom može da se manipuliše i da se zloupotrebljava, samim tim sprečavajući da se pojavi kontemplativno mišljenje, to jest kritika, jedno kritičko osvešćivanje o procesu u koji smo uronjeni. Tako, ako slušamo Hajdegera, izgleda da novinarska nauka danas u stvari odista ostvaruje sve pretpostavke o kojima smo napred govorili, jer pedantno kontroliše stvaranje i razvijanje javnog mnenja i na određeni način kontroliše i neslaganje, izazivajući da i samo neslaganje, koje je vešto manipulisano, uvek bude takvo da potvrdi odobravanje masovnog društva računice, upravo putem onih novinarskih operacija usmerenih na manipulisanje svešću.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
09.02.2016.
Postoji jedno mesto preuzeto iz 76. toma Hajdegerovih kompletnih radova koje je posvećeno radikalnoj kritici novinarske nauke, što Hajdeger na nemačkom zove “Zeitungwissenschaft”. Hajdeger piše: ”Ona će se odmah razviti u osnovni oblik drtuštevnih nauka, stavljajući sve istoriografske i filološke pristupe u službu računice i korišćenja novina radi lažne predstave u javnosti i kontrolisanja mišljenja i predstavljanja, to jest duha jedne epohe”, kraj citata.
Mislim da je to vrlo interesantan deo koji na određeni način tačno odslikava situaciju koju danas imamo pred našim očima, situaciju u kojoj se novinarska nauka svodi na kontrolu oblika razmišljanja i predstvaljanja, to jest ono što Hajdeger zove “duh jedne epohe”.
Novinarsku nauku koja sa naučnim nema ništa, čini novinarsko sveštenstvo koje ni u šta ne veruje, govori o svemu a izvršava zadatke novog sveštenstva. Staro sveštenstvo je bilo ono koje je u srednjem veku simbolički opravdavalo feudalni društveni poredak kroz prisustvo monoteističkog i transcedentalnog Boga.
Novo novinarsko sveštenstvo koje nema obavezu celibata i koje štaviše sebi može da dozvoli postmodernističku slobodnu ljubav, čine, međutim, novinari, poslenici u medijima, univerzitetski profesori, pomodni intelektualci koji reprodukuju, udvostručuju i simbolički opravdavaju novi feudalni poredak kapitalističkog društvenog poretka post-1989, a to čine nametanjem jedne prave pravcate vladajuće simboličke predstave nazvane “jedino mišljenje”, čime se stvara simboločko ropstvo masa, koje su takoreći do detalja kontrolisane u svom razmišljanju, bilo putem novina bilo putem one specifične moći koja se nalazi u našoj sobi, a to je televizor koji, unutar naše domaće intime, kontroliše naša mišljenja, naše predstave i na taj način se stvara sve jače prožimajuće jedino mišljenje kojim se hajdegerovski vlada duhom jednog vremena; javno se na scenu stavlja smisao sveta koji je vlast izračunala, a pedantno se kontrolišu oblici mišljenja i predstavljanja.
Hajdeger doslovno kaže da je ta “novinarska nauka”, Zeitungwissenschaft jedan oblik računanja a ne razmišljanja. Hajdeger suprotstavlja računanje razmišljanju, jer je računanje takoreći obeležje jednog sveta koji sve svodi na merljivu količinu kojom može da se manipuliše i da se zloupotrebljava, samim tim sprečavajući da se pojavi kontemplativno mišljenje, to jest kritika, jedno kritičko osvešćivanje o procesu u koji smo uronjeni. Tako, ako slušamo Hajdegera, izgleda da novinarska nauka danas u stvari odista ostvaruje sve pretpostavke o kojima smo napred govorili, jer pedantno kontroliše stvaranje i razvijanje javnog mnenja i na određeni način kontroliše i neslaganje, izazivajući da i samo neslaganje, koje je vešto manipulisano, uvek bude takvo da potvrdi odobravanje masovnog društva računice, upravo putem onih novinarskih operacija usmerenih na manipulisanje svešću.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
09.02.2016.