Podeli pa vladaj. Strategije kapitalističke vlasti
Diego Fuzaro
Podeli pa vladaj nije prestalo da bude imperativ vlasti. Naime, vlast se danas još i više koristi prisilnim podelama između pojedinaca, grupa, stranaka, kako se bes nagomilan iz opravdanih razloga ne bi podigao protiv same vlasti nego ostao trajno usmeren prema strankama, grupama, pojedincima, to jest da bi ostao neefikasan bes, nesposoban da vrši pritisak na vlast u cilju promene ravnoteže i pravila. Podeli pa vladaj upravo je veliki imperativ kojim vlast, danas više nego ikada, drži podeljenim one poslednje, sprečavajući ih da se organizuju i daju smisao svom gnevu punom opravdanih razloga.
Sa ovog stanovišta opravdano bi se moglo smatrati da vlast ne čini ništa drugo nego da uvek iznova podstiče nove oblike srdžbe među marginalizovanim, kako bi oni usmerili svoje psihofizičke energije na međusobno ratovanje bez da ikada organizuju jednu usredsređenu akciju protiv same vlasti. To se događa i danas u vreme globalno ostvarenog ogrešenja, kako bi to nazvao Fihte, događa se da nas se deli na crvene i crne, na bele i crne, na Italijane i strance, na ateiste i vernike, na mlade iz levičarskih socijanih centara i mlade iz desničarskih socijalnih centara i upravo dok se ove podele hipertrofično umnožavaju, vlast nastavlja da trlja ruke, gledajući prosto sa nevericom te pojedince, te grupe, koji umesto da se organizuju protiv same vlasti, međusobno ratuju na smrt.
Vlast nas deli, drži nas podeljene, tako da umesto da naš bes prepun opravdanih razloga usmerimo protiv same vlasti, neprekidno ga koristimo da bi međusobno ratovali. Mogli bismo reći da, dok mladi iz desničarskih grupa izlaze na ulice da bi upotrebili silu protiv mladih iz levičarskih grupa i obrnuto, bankari, oni iz finansija, vlast, zadovoljno trljaju ruke gledajući u neverici te mlade misaone glave prodate starim ideologijama i prodate samoj ideologiji, koja je majka svih današnjih ideologija, to jest ideologiji jedine vlasti koja nas drži podeljene i koja stalno, usmeravajući gnev prema strancu, prema drugačijem, prema desnici, prema levici, sprečava da se oni podstaknu protiv glavne suprotnosti, a to je vlasti, to jest kapitalistička moć, koja je danas, u doba apsolutnog kapitalizma post 1989. jedina prava suprotnost, jedini pravi neprijatelj protiv kog treba organizovati snage, energije, a pre svega glave marginalizovanih.
U tom smislu može se s pravom tvrditi da je sama podela na desnicu i levicu, na strance i domaće, koju sistem manipulacije i sistem medijskog cirkusa stalno naglašavaju, stalno ponavljaju, potpuno delotvorna, a kad se proanalizira, ona je reprodukcija same vlasti. U stvari, neprestano ponavljajući ovu podelu na bele i crne, strance i domaće, desnicu i levicu, vlast, kapitalistička protivurečnost, moć kapitala, izgledaju doslovce nevidljivi pred umnožavanjem tih podela kojima vešto upravlja sama vlast. Na toj istoj podvojenost, desnice i levice, mora da se insistira, a danas u eposi posle 1989. to je samo ideološka proteza manipulacije opštom saglasnošću.
Konkretno, potrebna je takva podvojenost stavova između jedne desnice i jedne levice, koje obe govore istu stvar, to jest održavanje vlasti i kapitalističke moći, tako da ta podvojenost služi upravo tome da spreči da bes izbije naviše i da ga stalno usmerava horizontalno, prema dole, među poslednje koji međusobno ratuju u još jednom ratu siromašnih.
Petar Sloterdijk je u svojoj knjizi Gnev i vreme na inteligentan način prikazao kako danas nedostaju banke gneva, to jest one forme društvene i političke organizacije gneva koje su, u ne tako dalekim vremenima, omogućavale da se iz opravdanih razloga nagomilani gnev marginalizovanih na određeni način organizovano usmeri prema vlasti. Danas izgleda da je, po prvi put u istoriji čovečanstva, vlast u potpunosti u stanju da upravlja političkim strastima marginalizovanih, vladajući njima savršenom preciznošću, upravo ih sprečavajući da se organizuju protiv same vlasti. Sa tog stanovišta posmatrano, potčinjeni su danas, pored toga što su podređeni, da upotrebimo Gramšijevu sintaksu, još i ideološki potčinjeni, jer su oni već prihvatili samu logiku vlasti i kreću se, da tako kažemo, prema mapama koje im sama vlast iscrtava i isporučuje. Mape koje, naravno, ne čine ništa drugo nego to da su deo igre same vlasti, sprečavajući marginalizovane da u potpunosti shvate protivurečnost u kojoj se nalaze i ono što trpe svakodnevno na svojoj koži.
Stoga je potrebno dekolonizovati svest, pre svega mišlju, i demistifikovati ovu protivurečnost, a posebno demistifikovati ovu večitu podelu s kojom nas vlast drži podvojene i u stalnom ratu između siromašnih, kako rat nikad ne bi postao rat siromašnih protiv samog sistema kapitalističke vlasti.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
13.06.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=qUvaikAhWwM
Diego Fuzaro
Podeli pa vladaj nije prestalo da bude imperativ vlasti. Naime, vlast se danas još i više koristi prisilnim podelama između pojedinaca, grupa, stranaka, kako se bes nagomilan iz opravdanih razloga ne bi podigao protiv same vlasti nego ostao trajno usmeren prema strankama, grupama, pojedincima, to jest da bi ostao neefikasan bes, nesposoban da vrši pritisak na vlast u cilju promene ravnoteže i pravila. Podeli pa vladaj upravo je veliki imperativ kojim vlast, danas više nego ikada, drži podeljenim one poslednje, sprečavajući ih da se organizuju i daju smisao svom gnevu punom opravdanih razloga.
Sa ovog stanovišta opravdano bi se moglo smatrati da vlast ne čini ništa drugo nego da uvek iznova podstiče nove oblike srdžbe među marginalizovanim, kako bi oni usmerili svoje psihofizičke energije na međusobno ratovanje bez da ikada organizuju jednu usredsređenu akciju protiv same vlasti. To se događa i danas u vreme globalno ostvarenog ogrešenja, kako bi to nazvao Fihte, događa se da nas se deli na crvene i crne, na bele i crne, na Italijane i strance, na ateiste i vernike, na mlade iz levičarskih socijanih centara i mlade iz desničarskih socijalnih centara i upravo dok se ove podele hipertrofično umnožavaju, vlast nastavlja da trlja ruke, gledajući prosto sa nevericom te pojedince, te grupe, koji umesto da se organizuju protiv same vlasti, međusobno ratuju na smrt.
Vlast nas deli, drži nas podeljene, tako da umesto da naš bes prepun opravdanih razloga usmerimo protiv same vlasti, neprekidno ga koristimo da bi međusobno ratovali. Mogli bismo reći da, dok mladi iz desničarskih grupa izlaze na ulice da bi upotrebili silu protiv mladih iz levičarskih grupa i obrnuto, bankari, oni iz finansija, vlast, zadovoljno trljaju ruke gledajući u neverici te mlade misaone glave prodate starim ideologijama i prodate samoj ideologiji, koja je majka svih današnjih ideologija, to jest ideologiji jedine vlasti koja nas drži podeljene i koja stalno, usmeravajući gnev prema strancu, prema drugačijem, prema desnici, prema levici, sprečava da se oni podstaknu protiv glavne suprotnosti, a to je vlasti, to jest kapitalistička moć, koja je danas, u doba apsolutnog kapitalizma post 1989. jedina prava suprotnost, jedini pravi neprijatelj protiv kog treba organizovati snage, energije, a pre svega glave marginalizovanih.
U tom smislu može se s pravom tvrditi da je sama podela na desnicu i levicu, na strance i domaće, koju sistem manipulacije i sistem medijskog cirkusa stalno naglašavaju, stalno ponavljaju, potpuno delotvorna, a kad se proanalizira, ona je reprodukcija same vlasti. U stvari, neprestano ponavljajući ovu podelu na bele i crne, strance i domaće, desnicu i levicu, vlast, kapitalistička protivurečnost, moć kapitala, izgledaju doslovce nevidljivi pred umnožavanjem tih podela kojima vešto upravlja sama vlast. Na toj istoj podvojenost, desnice i levice, mora da se insistira, a danas u eposi posle 1989. to je samo ideološka proteza manipulacije opštom saglasnošću.
Konkretno, potrebna je takva podvojenost stavova između jedne desnice i jedne levice, koje obe govore istu stvar, to jest održavanje vlasti i kapitalističke moći, tako da ta podvojenost služi upravo tome da spreči da bes izbije naviše i da ga stalno usmerava horizontalno, prema dole, među poslednje koji međusobno ratuju u još jednom ratu siromašnih.
Petar Sloterdijk je u svojoj knjizi Gnev i vreme na inteligentan način prikazao kako danas nedostaju banke gneva, to jest one forme društvene i političke organizacije gneva koje su, u ne tako dalekim vremenima, omogućavale da se iz opravdanih razloga nagomilani gnev marginalizovanih na određeni način organizovano usmeri prema vlasti. Danas izgleda da je, po prvi put u istoriji čovečanstva, vlast u potpunosti u stanju da upravlja političkim strastima marginalizovanih, vladajući njima savršenom preciznošću, upravo ih sprečavajući da se organizuju protiv same vlasti. Sa tog stanovišta posmatrano, potčinjeni su danas, pored toga što su podređeni, da upotrebimo Gramšijevu sintaksu, još i ideološki potčinjeni, jer su oni već prihvatili samu logiku vlasti i kreću se, da tako kažemo, prema mapama koje im sama vlast iscrtava i isporučuje. Mape koje, naravno, ne čine ništa drugo nego to da su deo igre same vlasti, sprečavajući marginalizovane da u potpunosti shvate protivurečnost u kojoj se nalaze i ono što trpe svakodnevno na svojoj koži.
Stoga je potrebno dekolonizovati svest, pre svega mišlju, i demistifikovati ovu protivurečnost, a posebno demistifikovati ovu večitu podelu s kojom nas vlast drži podvojene i u stalnom ratu između siromašnih, kako rat nikad ne bi postao rat siromašnih protiv samog sistema kapitalističke vlasti.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
13.06.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=qUvaikAhWwM