Pohvala zastarelosti. Sa Ničeom, još dalje od Ničea
Diego Fuzaro, filozof
Danas se više nego ikad može reći, na Ničeov način, da je zanimljivo uvek i samo ono što je zastarelo. Koristimo izraz zastarelo, zastarelost u smislu koji mu je dao sam Niče, autor zastarelih razmišljanja.
Šta bi se u ovom slučaju trebalo smatrati zastarelim? Vrlo uopšteno govoreći, zastarelo je ono što nije u skladu s našom istorijskom sadašnjošću, ono što je nadilazi, ono što nije, možemo reći, sinhronizovano sa sadašnjim vremenom.
Sa ove tačke gledišta, potrebno je objasniti zašto je zanimljivo ono što je ničeanski danas zastarelo. U sadašnjoj epohi “noći sveta”, kako bi rekao Hajdeger, u kojoj pobedonosni kapital razgrađuje svako opiranje, nameće logiku oblika robe kao jedinu moguću logiku koja potpuno ovladava i stvarnim i simboličkim, u kojoj se sama kultura u potpunosti svrstala na stranu vlasti, a i to je činjenica bez presedana o kojoj bi se moralo pažljivo razmisliti.
Zanimljivo je ono što je zastarelo, to jest ono što u stvari ne pripada ovoj logici, ono što je drugačije u odnosu na ovu logiku. Mogli bismo vrlo uopšteno reći da je duh našeg vremena takav da daje prostora, podstiče i veliča uvek i samo ono što njega potvrđuje, uvek i samo ono što njega jača, uvek i samo ono što govori o nečemu što on želi da čuje. Sa ovog stanovišta bi se moglo mnogo razmišljati o fenomenu onoga što je moderno, naravno u intelektualnim krugovima u smislu da su autori, pravci, ideje koje su danas u modi ono što glavni kulturni tok organizovne manipulacije neprestano veliča i nudi, oni koji, da se razumemo, zauzimaju naslovne strane dnevnih novina i koji stalno zauzimaju televizijske ekrane industrije kulture. Naime, svi ti oblici koje neprestano veliča glavni pravac, koji do tančina nadziru grupacije prepune kapitala, su ono što stalno potvrđuje stanje stvari. To je veličanstvena serenada stanju stvari, mogli bismo reći, varirajući na temu sa stranica o industriji kulture Adorna i Horkheimera, o dijalektici prosvećenosti, da danas kultura u celini peva jednoglasno jednu jedinu veliku uspavanku “društvo je takvo kakvo treba da bude i kakvo će uvek biti", na koji način se onemogućava svaka kritika, onemogućava se svaka strast za osmišljavanjem koje dovodi u pitanje vladajući poredak fanatizma ekonomije koji sve svodi na oblik robe, koji sve svodi na kvantifikaciju, na zanesenost brojevima itd. U tom smislu, ponavljam, mode uvek slede cikluse kapitalističke proizvodnje, u smislu da ističu uvek i samo one autore iz onih pravaca koji opsesivno učvršćuju vladajući poredak.
Ako je ovo stanje stvari onda su, bar sa moje tačke gledišta, zanimljivi uvek i samo oni autori i oni pravci koji su zastareli, koji se ne mire sa poretkom stvari i stoga ne mogu da budu u modi, moraju stalno da bivaju proglašavani da nisu moderni, da ih vladajući pravac odbacuje kao prevaziđene autore. Prema tome, smešna je sama po sebi ideja o “ne biti u modi” i o “prevaziđenosti”, ako razmisliš, na primer, o onom “navodno”, o onom što navodno kaže dirigovano mišljenje, u hajdegerovskoj formi “kaže se”. Ta istina lažnog publiciteta, ta istina koja se širi bez da se zna ko je taj ko je zapravo širi, možeš misliti onda šta se kaže o Marksu, kao o prevaziđenom autoru, kao autoru koji je zastareo, kao autoru od koga se ne može ponovo započinjati i od koga se treba oprostiti kao da se radi o starom gvožđu koje treba smestiti u muzej kao da je više neupotrebljivo.
Prema tome, ovaj pravac mišljenja očigledno ima visok ideološki naboj i obmanjujući je iz dva razloga: prvo, jer u stvari duh našeg vremena mora da podstiče samo ideje koje ga podržavaju i stoga mora da proglašava zastarelim sve one ideje koje mu se kreativno i inteligentno protive (Marks je mrtav, Hajdeger je prevaziđen, filozofija i metafizika su stvar prošlosti i tako dalje), a s druge strane, moralo bi se razmisliti o činjenici da se kategorija prevaziđenosti upotrebljava u kontekstu filozofije i kulture.
Dakle, reći da su Marks i Platon prevaziđeni, a da su Norberto Bobbio, i John Rawls u modi i da su aktuelni, po svemu je obmanjujuće iz jednostavnog razloga što ono što nauka danas naziva pragovima nepovratnosti zapravo važi samo u okviru nauke. Govoreći vrlo uprošćeno, posle Kopernika očigledno se ne može vratiti Ptolomeju, a ko je rekao da se posle Johna Rawlsa ne možemo vratiti Karlu Marksu ili da se posle Norberta Bobbia i Hannah Arendt-a ne možemo vratiti Đovaniju Đentileu ili Karlu Marksu? Očigledna je logika visokog ideološkog stepena čiji je još jednom cilj da promoviše autore organski povezane sa vladajućim poretkom, ali i da ukloni one koji su u stanju da joj suprotstave alternativnu viziju sveta. Onda ne iznenađuje da sa ovog stanovišta tiranija “politički korektnog” i industrija kulture svesti promoviše uvek i samo one autore koji potvrđuju duh vremena, što je razlog zbog koga će, kao što je poznato, naše vreme i dalje slaviti John-a Rawls-a, Norberta Bobbia, Hannah Arendt-a, Carl Popper-a, to jest, sve one autore koji, doduše na različite načine, ne čine ništa drugo nego ponavljaju da je društvo u kom živimo, iako bi ga valjalo usavršavati, i dalje najbolje i jedino moguće, pri čemu, obrnuto, bivaju osporavani svi oni drugi autori koji se, doduše na različite načine, zalažu za poglede na svet koji predstavljaju alternativu današnjem društvu.
Sve je žalosnije uočljivo vladajuće mišljenje koje se sve više reprodukuje, kako u štampi tako i u akademskim krugovima, a koje obezvređuje sve one mislioce koji se ne svrstavaju uz jedino globalno mišljenje, a to je da, jedinom globalnom mišljenju odgovaraju samo autori unutar liberalne ili neoliberalne paradigme, zbog čega Carl Smith mora da bude obezvređen s obzirom da je nacista Đovani Đentile mora da bude obezvređen budući da je fašista, Lukač budući da je staljinista, Hajdeger sa svoje strane kao nacista, a i sam Marks biva osumnjičen da je, recimo, preteča gulaga, ako se pogleda "Društvo gubi svoje neprijatelje" Carl-a Popper-a u kom se, jedan za drugim, Platon, Hegel i Marks, tumače kao veliki nosioci pripreme totalitarizma dvadesetog veka. A kada se jednom uklone svi ti opasni autori onda poredak vladajućeg mišljenja, jedinog mišljenja, promoviše uvek i samo liberalne autore tako da Carl Smith ne odgovara, Hajdeger ne odgovara, Marks ne odgovara, ali nasuprot tome odgovaraju Hannah Arendt, Popper, Rawls, to jest, igrom slučaja, svi autori u okviru liberalne paradigme.
Verujem da je prvi akt ka potvrđivanju onoga što zajedno sa Gramšijem i Sorelom možemo nazvati duhom cepanja, a što je onda i veliki akt kritike, reći NE vlasti, vladajućem poretku, kao i poretku vladajućeg mišljenja. Danas je to razlog više da se ponovo vrate neaktuelni autori, da se plodno afirmiše ponovo aktuelna zastarela filozofija, koja bi se usprotivila vladajućem duhu i koja bi tragala za pogledima koji nisu prilagođeni poretku postojećeg. Ako se budemo bavili samo autorima i strujama unutar vladajućeg poretka, nikada nećemo moći da gledamo van vladajućeg poretka i stalno ćemo mu ostati potčinjeni, ne samo na materijalnom planu nego i onom filozofsko-simboličkom.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
19.05 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=gnCe8kUQa1M
Diego Fuzaro, filozof
Danas se više nego ikad može reći, na Ničeov način, da je zanimljivo uvek i samo ono što je zastarelo. Koristimo izraz zastarelo, zastarelost u smislu koji mu je dao sam Niče, autor zastarelih razmišljanja.
Šta bi se u ovom slučaju trebalo smatrati zastarelim? Vrlo uopšteno govoreći, zastarelo je ono što nije u skladu s našom istorijskom sadašnjošću, ono što je nadilazi, ono što nije, možemo reći, sinhronizovano sa sadašnjim vremenom.
Sa ove tačke gledišta, potrebno je objasniti zašto je zanimljivo ono što je ničeanski danas zastarelo. U sadašnjoj epohi “noći sveta”, kako bi rekao Hajdeger, u kojoj pobedonosni kapital razgrađuje svako opiranje, nameće logiku oblika robe kao jedinu moguću logiku koja potpuno ovladava i stvarnim i simboličkim, u kojoj se sama kultura u potpunosti svrstala na stranu vlasti, a i to je činjenica bez presedana o kojoj bi se moralo pažljivo razmisliti.
Zanimljivo je ono što je zastarelo, to jest ono što u stvari ne pripada ovoj logici, ono što je drugačije u odnosu na ovu logiku. Mogli bismo vrlo uopšteno reći da je duh našeg vremena takav da daje prostora, podstiče i veliča uvek i samo ono što njega potvrđuje, uvek i samo ono što njega jača, uvek i samo ono što govori o nečemu što on želi da čuje. Sa ovog stanovišta bi se moglo mnogo razmišljati o fenomenu onoga što je moderno, naravno u intelektualnim krugovima u smislu da su autori, pravci, ideje koje su danas u modi ono što glavni kulturni tok organizovne manipulacije neprestano veliča i nudi, oni koji, da se razumemo, zauzimaju naslovne strane dnevnih novina i koji stalno zauzimaju televizijske ekrane industrije kulture. Naime, svi ti oblici koje neprestano veliča glavni pravac, koji do tančina nadziru grupacije prepune kapitala, su ono što stalno potvrđuje stanje stvari. To je veličanstvena serenada stanju stvari, mogli bismo reći, varirajući na temu sa stranica o industriji kulture Adorna i Horkheimera, o dijalektici prosvećenosti, da danas kultura u celini peva jednoglasno jednu jedinu veliku uspavanku “društvo je takvo kakvo treba da bude i kakvo će uvek biti", na koji način se onemogućava svaka kritika, onemogućava se svaka strast za osmišljavanjem koje dovodi u pitanje vladajući poredak fanatizma ekonomije koji sve svodi na oblik robe, koji sve svodi na kvantifikaciju, na zanesenost brojevima itd. U tom smislu, ponavljam, mode uvek slede cikluse kapitalističke proizvodnje, u smislu da ističu uvek i samo one autore iz onih pravaca koji opsesivno učvršćuju vladajući poredak.
Ako je ovo stanje stvari onda su, bar sa moje tačke gledišta, zanimljivi uvek i samo oni autori i oni pravci koji su zastareli, koji se ne mire sa poretkom stvari i stoga ne mogu da budu u modi, moraju stalno da bivaju proglašavani da nisu moderni, da ih vladajući pravac odbacuje kao prevaziđene autore. Prema tome, smešna je sama po sebi ideja o “ne biti u modi” i o “prevaziđenosti”, ako razmisliš, na primer, o onom “navodno”, o onom što navodno kaže dirigovano mišljenje, u hajdegerovskoj formi “kaže se”. Ta istina lažnog publiciteta, ta istina koja se širi bez da se zna ko je taj ko je zapravo širi, možeš misliti onda šta se kaže o Marksu, kao o prevaziđenom autoru, kao autoru koji je zastareo, kao autoru od koga se ne može ponovo započinjati i od koga se treba oprostiti kao da se radi o starom gvožđu koje treba smestiti u muzej kao da je više neupotrebljivo.
Prema tome, ovaj pravac mišljenja očigledno ima visok ideološki naboj i obmanjujući je iz dva razloga: prvo, jer u stvari duh našeg vremena mora da podstiče samo ideje koje ga podržavaju i stoga mora da proglašava zastarelim sve one ideje koje mu se kreativno i inteligentno protive (Marks je mrtav, Hajdeger je prevaziđen, filozofija i metafizika su stvar prošlosti i tako dalje), a s druge strane, moralo bi se razmisliti o činjenici da se kategorija prevaziđenosti upotrebljava u kontekstu filozofije i kulture.
Dakle, reći da su Marks i Platon prevaziđeni, a da su Norberto Bobbio, i John Rawls u modi i da su aktuelni, po svemu je obmanjujuće iz jednostavnog razloga što ono što nauka danas naziva pragovima nepovratnosti zapravo važi samo u okviru nauke. Govoreći vrlo uprošćeno, posle Kopernika očigledno se ne može vratiti Ptolomeju, a ko je rekao da se posle Johna Rawlsa ne možemo vratiti Karlu Marksu ili da se posle Norberta Bobbia i Hannah Arendt-a ne možemo vratiti Đovaniju Đentileu ili Karlu Marksu? Očigledna je logika visokog ideološkog stepena čiji je još jednom cilj da promoviše autore organski povezane sa vladajućim poretkom, ali i da ukloni one koji su u stanju da joj suprotstave alternativnu viziju sveta. Onda ne iznenađuje da sa ovog stanovišta tiranija “politički korektnog” i industrija kulture svesti promoviše uvek i samo one autore koji potvrđuju duh vremena, što je razlog zbog koga će, kao što je poznato, naše vreme i dalje slaviti John-a Rawls-a, Norberta Bobbia, Hannah Arendt-a, Carl Popper-a, to jest, sve one autore koji, doduše na različite načine, ne čine ništa drugo nego ponavljaju da je društvo u kom živimo, iako bi ga valjalo usavršavati, i dalje najbolje i jedino moguće, pri čemu, obrnuto, bivaju osporavani svi oni drugi autori koji se, doduše na različite načine, zalažu za poglede na svet koji predstavljaju alternativu današnjem društvu.
Sve je žalosnije uočljivo vladajuće mišljenje koje se sve više reprodukuje, kako u štampi tako i u akademskim krugovima, a koje obezvređuje sve one mislioce koji se ne svrstavaju uz jedino globalno mišljenje, a to je da, jedinom globalnom mišljenju odgovaraju samo autori unutar liberalne ili neoliberalne paradigme, zbog čega Carl Smith mora da bude obezvređen s obzirom da je nacista Đovani Đentile mora da bude obezvređen budući da je fašista, Lukač budući da je staljinista, Hajdeger sa svoje strane kao nacista, a i sam Marks biva osumnjičen da je, recimo, preteča gulaga, ako se pogleda "Društvo gubi svoje neprijatelje" Carl-a Popper-a u kom se, jedan za drugim, Platon, Hegel i Marks, tumače kao veliki nosioci pripreme totalitarizma dvadesetog veka. A kada se jednom uklone svi ti opasni autori onda poredak vladajućeg mišljenja, jedinog mišljenja, promoviše uvek i samo liberalne autore tako da Carl Smith ne odgovara, Hajdeger ne odgovara, Marks ne odgovara, ali nasuprot tome odgovaraju Hannah Arendt, Popper, Rawls, to jest, igrom slučaja, svi autori u okviru liberalne paradigme.
Verujem da je prvi akt ka potvrđivanju onoga što zajedno sa Gramšijem i Sorelom možemo nazvati duhom cepanja, a što je onda i veliki akt kritike, reći NE vlasti, vladajućem poretku, kao i poretku vladajućeg mišljenja. Danas je to razlog više da se ponovo vrate neaktuelni autori, da se plodno afirmiše ponovo aktuelna zastarela filozofija, koja bi se usprotivila vladajućem duhu i koja bi tragala za pogledima koji nisu prilagođeni poretku postojećeg. Ako se budemo bavili samo autorima i strujama unutar vladajućeg poretka, nikada nećemo moći da gledamo van vladajućeg poretka i stalno ćemo mu ostati potčinjeni, ne samo na materijalnom planu nego i onom filozofsko-simboličkom.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
19.05 2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=gnCe8kUQa1M