Protagora i čovek mera svih stvari
Antropos metron panton crematon: „Čovek je mera svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu". To je vrlo poznata izreka antičkog sofiste Protagore iz Abdere (jedan je od sačuvanih fragmenata njegovog dela), koja je jedan od izvornih iskaza grčke filozofije, pogrešno nazvanih presokratovskim; izreka koja je različito tumačena u istoriji zapadne misli, a među presokratovcima je uživala ogromnu “istoriju efekata”.
O njoj su iznošena brojna, međusobno različita ili čak suprotna tumačenja. Bez preterivanja bi se moglo smatrati da su uglavnom iznošena dva međusobno suprotstavljena tumačenja Protagorine izreke koja se uzajamno isključuju. Pojednostavljeno posmatrajući, prvo je relativističko tumačenje, a drugo ću, opet pojednostavljujući, označiti kao humanističko.
Pođimo od prvog tumačenja koje se ustalilo u istoriji misli, kom je, između ostalih, filozofsko dostojanstvo dodelio Platon u svojoj raspravi, monografski posvećenoj Protagori, sofisti iz Abdere, kojoj je baš dao naslov “Protagora”. U njemu se zamišlja jedna rasplamsala filozofska rasprava između Sokrata (pristalice filozofske istine do koje se dolazi putem razgovora i sofiste Protagore koji smatra da nema jedne istine i da nije moguće napraviti razliku između istinitog i neistinitog upravo zbog činjenice da je “antropos metron panton crematon”, to jest zato što je “čovek mera svih stvari”.
Koji je čovek u pitanju, prema Platonovom a i tumačenju drugih mislilaca koji su različito razumevali Protagorinu izreku kao “izraz relativizma”? Prema ovom tumačenju antropos o kome govori Protagora bio bi emprijski čovek pojedinac. Prema Sokratu, Protagori, Gorgiji, Demokritu, empirijski pojedinac kao takav bio bi mera istine i neistine, a tome ide u prilog primer koji je posebno objasnio Platon u raspravi o Protagori: činjenica da meni med izgleda sladak znači da je med sladak, a naprotiv, činjenica da tebi med izgleda gorak znači da je za tebe med gorak, zbog čega nedostaje apsolutni objektivni kriterijum o tome šta je istinito a šta neistina, pa prema tome svaki pojedinac postaje “metron panton crematon”(mera svih stvari), u toj formi apsolutnog relativizma prema kojoj ne postoji univerzalno važeća istina, već je svaki pojedinac nosilac sopstvene istine koja odgovara njegovoj subjektivnoj percepciji. Iz čitave jedne serije aporija, protivurečnosti koje Platon koristi u raspravi o Protagori, među kojima želim da ukažem na onu Sokratovu (u razgovoru iz Platonovih usta) , to jest aporija po kojoj ako je sve istina (kao u slučaju meda koji je sladak za jednog a gorak za drugog), onda sve postaje istinito, ali ako je tako, onda je istinita i tvrdnja koja smatra da je ta ista tvrdnja laž ili da je u svakom slučaju nešto neistinito. Ako je sve tačno, onda je istinito i to da postoje netačne tvrdnje pa prema tome i sama Protagorina tvrdnja postaje netačna.
Drugo tumačenje, ostavljajući na stranu sve druge aporije o kojima raspravlja Platon u tumačenju Protagorine izreke, koje sam, radi pojednostavljivanja, označio kao “humanističko” je ono koje je dijametralno suprotno, jer reč “antropos”tumači ne kao empirijskog pojedinca koji je mera svih stvari, čime se otvara put apsolutnom relativizmu, nego kao “univerzalnog čoveka”, čoveka sa velikim Č, ljudski rod kao takav. U skladu sa ovim tumačenjem “metron panton crematon” (mera svih stvari) bio bi ne empirijski pojedinac nego čovečanstvo, to jest upravo bi Čovek bio mera svih stvari, osnažujući na taj način kriterijum istine, čovek univerzalno shvaćen kao “ljudski rod”.
Među autorima koji su podržavali ovakvo viđenje želim da pomenem Martina Hajdegera, koji u tekstu o “Evropskom nihilizmu” Protagoru tumači upravo na ovaj način, kao začetnika te tendencije koja ima sa Zapadom istu suštinu, a to je zanemarivanje bića koje se poistovećuje sa metafizikom kao istorijom nihilizma koji se ostvaruje u metafizici koja postaje planetarna tehnika, čiji je Protagora daleki preteča sa svojom tezom da je “istinito ono što čovečanstvo odredi da je takvo”, pa prema tome istinito zavisi od čoveka i više nije privilegija bića, već zavisi od čoveka kao subjekta.
U Protagorinoj izreci koja je prouzrokovala ova dva različita tumačenja (ono subjektivističko relativističko i ono univerzalističko humanističko) važna je činjenica da se pojavljuje reč “metron” koja ima tako značajnu ulogu u grčkoj misli, koincidirajući u stvari sa rečju koja je obeležila ono što će ostati temelj grčke metafizike, metron, odnosno prava mera, granica. Ta grčka metafizika je u svojoj celini metafizika prave mere i granice, dakle, na pravoj udaljenosti od sirena neograničenosti koje bi izazvale raspad zajednice. Metron je upravo reč koja se pojavljuje u Protagorinoj izreci, čovek je mera svih stvari.
Mera je osnovni kriterijum; čitava grčka kultura je zasnovana na ovoj simboličkoj izražajnoj i odlučujućoj funkciji, a to je prava mera, u skladu sa raznovrsnim određenjima koja se prostiru od “aritmos” (“broj” pitagorejaca) do Aristotelove sredine, kao i komedije, tragedije i umetnosti.
Zanimljiva je činjenica da Protagora opisujući jedinstvo između “antropos” i “metron” (između čoveka i prave mere), budući da je čovek i sam po svojoj prirodi konačan, u skladu sa merom (“brotoi”, to jest smrtan), ne kaže uopšteno “stvari” već “metron panton crematon”, to jest sve stvari koje se podrazumevaju, sa jednim vrlo specifičnim značenjem: “ta cremata” za Grke nije samo u apstraktnom smislu, u metafizičkom značenju, bića, stvarnosti i stvari, nego i istovremeno tačnije i na društveno političkom i dnevnom nivou to su i stvari u svojini, bogatstva, sadržaji. Prema tome, Protagorina izreka se kreće na dvostrukom planu koji je ujedno notološko metafizički, s jedne strane i socijalno politički, s druge. Ta dva plana nikada ne mogu da budu razdvojena jer je kod Grka uvek prisutno preplitanje ontologije i politike, metafizike i društva. Prema tome, čovek je ontološki mera svih stvari jer sve zavisi od čovekovog vrednovanja stvari. Ontološki sve je relativno u odnosu na ljudsko koje saznaje i deluje u okruženju u kom se nalazi; na političkom planu, mora da postoji mera bogatstva, to jest bogatstvo bi moralo da bude u funkciji čoveka, dakle one “konačnosti” koja je povezana sa čovekom kao konačnim bićem, koje konačnost ima kao svoje suštinsko obeležje.
Prema tome, pravičan grad je onaj u kom bogatstva, koja su daleko od toga da bi bila usmerena bekstvu prema neograničenosti (sebično i grabljivo sticanje svega više i više, beskonačno zlo, bogaćenje koje razara), moraju biti po meri, moraju da budu primerena čoveku i njegovim potrebama, da dovedu do socijalne srazmere po kojoj ni bogatstvo ni siromaštvo neće prouzrokovati polarizaciju društva, budući da će uvek preovladavati kriterijum “metrona” (prave mere, “peras”, granice), bez prekoračivanja IKADA te prave mere.
U nastavku izreke Protagora kaže “...svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu", to jest da čovek kao mera svih stvari vredi ne samo unutar hic et nunc (baš ovog društva u kome živimo), u sadašnjem vremenu u kom ja Protagora tvrdim ove stvari, nego važi i za one kojih još nema, za realnosti koje još ne postoje i koje će tek doći, za društva koja se još nisu ostvarila. Ova Protagorina izreka je univerzalno važeća, koja pretenduje da važi i ovde u sadašnjosti, ali i sutra, prekosutra i u budućnosti, budući da je uvek važeća, a u svakom slučaju zato što je istinita.
Eto kako u ovom drugom tumačenju koje se odnosi na Protagorinu izreku imamo pogled koji nije samo apstraktno metafizički nego je ujedno neizbežno i socio politički.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
04.02.2016.
Antropos metron panton crematon: „Čovek je mera svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu". To je vrlo poznata izreka antičkog sofiste Protagore iz Abdere (jedan je od sačuvanih fragmenata njegovog dela), koja je jedan od izvornih iskaza grčke filozofije, pogrešno nazvanih presokratovskim; izreka koja je različito tumačena u istoriji zapadne misli, a među presokratovcima je uživala ogromnu “istoriju efekata”.
O njoj su iznošena brojna, međusobno različita ili čak suprotna tumačenja. Bez preterivanja bi se moglo smatrati da su uglavnom iznošena dva međusobno suprotstavljena tumačenja Protagorine izreke koja se uzajamno isključuju. Pojednostavljeno posmatrajući, prvo je relativističko tumačenje, a drugo ću, opet pojednostavljujući, označiti kao humanističko.
Pođimo od prvog tumačenja koje se ustalilo u istoriji misli, kom je, između ostalih, filozofsko dostojanstvo dodelio Platon u svojoj raspravi, monografski posvećenoj Protagori, sofisti iz Abdere, kojoj je baš dao naslov “Protagora”. U njemu se zamišlja jedna rasplamsala filozofska rasprava između Sokrata (pristalice filozofske istine do koje se dolazi putem razgovora i sofiste Protagore koji smatra da nema jedne istine i da nije moguće napraviti razliku između istinitog i neistinitog upravo zbog činjenice da je “antropos metron panton crematon”, to jest zato što je “čovek mera svih stvari”.
Koji je čovek u pitanju, prema Platonovom a i tumačenju drugih mislilaca koji su različito razumevali Protagorinu izreku kao “izraz relativizma”? Prema ovom tumačenju antropos o kome govori Protagora bio bi emprijski čovek pojedinac. Prema Sokratu, Protagori, Gorgiji, Demokritu, empirijski pojedinac kao takav bio bi mera istine i neistine, a tome ide u prilog primer koji je posebno objasnio Platon u raspravi o Protagori: činjenica da meni med izgleda sladak znači da je med sladak, a naprotiv, činjenica da tebi med izgleda gorak znači da je za tebe med gorak, zbog čega nedostaje apsolutni objektivni kriterijum o tome šta je istinito a šta neistina, pa prema tome svaki pojedinac postaje “metron panton crematon”(mera svih stvari), u toj formi apsolutnog relativizma prema kojoj ne postoji univerzalno važeća istina, već je svaki pojedinac nosilac sopstvene istine koja odgovara njegovoj subjektivnoj percepciji. Iz čitave jedne serije aporija, protivurečnosti koje Platon koristi u raspravi o Protagori, među kojima želim da ukažem na onu Sokratovu (u razgovoru iz Platonovih usta) , to jest aporija po kojoj ako je sve istina (kao u slučaju meda koji je sladak za jednog a gorak za drugog), onda sve postaje istinito, ali ako je tako, onda je istinita i tvrdnja koja smatra da je ta ista tvrdnja laž ili da je u svakom slučaju nešto neistinito. Ako je sve tačno, onda je istinito i to da postoje netačne tvrdnje pa prema tome i sama Protagorina tvrdnja postaje netačna.
Drugo tumačenje, ostavljajući na stranu sve druge aporije o kojima raspravlja Platon u tumačenju Protagorine izreke, koje sam, radi pojednostavljivanja, označio kao “humanističko” je ono koje je dijametralno suprotno, jer reč “antropos”tumači ne kao empirijskog pojedinca koji je mera svih stvari, čime se otvara put apsolutnom relativizmu, nego kao “univerzalnog čoveka”, čoveka sa velikim Č, ljudski rod kao takav. U skladu sa ovim tumačenjem “metron panton crematon” (mera svih stvari) bio bi ne empirijski pojedinac nego čovečanstvo, to jest upravo bi Čovek bio mera svih stvari, osnažujući na taj način kriterijum istine, čovek univerzalno shvaćen kao “ljudski rod”.
Među autorima koji su podržavali ovakvo viđenje želim da pomenem Martina Hajdegera, koji u tekstu o “Evropskom nihilizmu” Protagoru tumači upravo na ovaj način, kao začetnika te tendencije koja ima sa Zapadom istu suštinu, a to je zanemarivanje bića koje se poistovećuje sa metafizikom kao istorijom nihilizma koji se ostvaruje u metafizici koja postaje planetarna tehnika, čiji je Protagora daleki preteča sa svojom tezom da je “istinito ono što čovečanstvo odredi da je takvo”, pa prema tome istinito zavisi od čoveka i više nije privilegija bića, već zavisi od čoveka kao subjekta.
U Protagorinoj izreci koja je prouzrokovala ova dva različita tumačenja (ono subjektivističko relativističko i ono univerzalističko humanističko) važna je činjenica da se pojavljuje reč “metron” koja ima tako značajnu ulogu u grčkoj misli, koincidirajući u stvari sa rečju koja je obeležila ono što će ostati temelj grčke metafizike, metron, odnosno prava mera, granica. Ta grčka metafizika je u svojoj celini metafizika prave mere i granice, dakle, na pravoj udaljenosti od sirena neograničenosti koje bi izazvale raspad zajednice. Metron je upravo reč koja se pojavljuje u Protagorinoj izreci, čovek je mera svih stvari.
Mera je osnovni kriterijum; čitava grčka kultura je zasnovana na ovoj simboličkoj izražajnoj i odlučujućoj funkciji, a to je prava mera, u skladu sa raznovrsnim određenjima koja se prostiru od “aritmos” (“broj” pitagorejaca) do Aristotelove sredine, kao i komedije, tragedije i umetnosti.
Zanimljiva je činjenica da Protagora opisujući jedinstvo između “antropos” i “metron” (između čoveka i prave mere), budući da je čovek i sam po svojoj prirodi konačan, u skladu sa merom (“brotoi”, to jest smrtan), ne kaže uopšteno “stvari” već “metron panton crematon”, to jest sve stvari koje se podrazumevaju, sa jednim vrlo specifičnim značenjem: “ta cremata” za Grke nije samo u apstraktnom smislu, u metafizičkom značenju, bića, stvarnosti i stvari, nego i istovremeno tačnije i na društveno političkom i dnevnom nivou to su i stvari u svojini, bogatstva, sadržaji. Prema tome, Protagorina izreka se kreće na dvostrukom planu koji je ujedno notološko metafizički, s jedne strane i socijalno politički, s druge. Ta dva plana nikada ne mogu da budu razdvojena jer je kod Grka uvek prisutno preplitanje ontologije i politike, metafizike i društva. Prema tome, čovek je ontološki mera svih stvari jer sve zavisi od čovekovog vrednovanja stvari. Ontološki sve je relativno u odnosu na ljudsko koje saznaje i deluje u okruženju u kom se nalazi; na političkom planu, mora da postoji mera bogatstva, to jest bogatstvo bi moralo da bude u funkciji čoveka, dakle one “konačnosti” koja je povezana sa čovekom kao konačnim bićem, koje konačnost ima kao svoje suštinsko obeležje.
Prema tome, pravičan grad je onaj u kom bogatstva, koja su daleko od toga da bi bila usmerena bekstvu prema neograničenosti (sebično i grabljivo sticanje svega više i više, beskonačno zlo, bogaćenje koje razara), moraju biti po meri, moraju da budu primerena čoveku i njegovim potrebama, da dovedu do socijalne srazmere po kojoj ni bogatstvo ni siromaštvo neće prouzrokovati polarizaciju društva, budući da će uvek preovladavati kriterijum “metrona” (prave mere, “peras”, granice), bez prekoračivanja IKADA te prave mere.
U nastavku izreke Protagora kaže “...svih stvari, onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu", to jest da čovek kao mera svih stvari vredi ne samo unutar hic et nunc (baš ovog društva u kome živimo), u sadašnjem vremenu u kom ja Protagora tvrdim ove stvari, nego važi i za one kojih još nema, za realnosti koje još ne postoje i koje će tek doći, za društva koja se još nisu ostvarila. Ova Protagorina izreka je univerzalno važeća, koja pretenduje da važi i ovde u sadašnjosti, ali i sutra, prekosutra i u budućnosti, budući da je uvek važeća, a u svakom slučaju zato što je istinita.
Eto kako u ovom drugom tumačenju koje se odnosi na Protagorinu izreku imamo pogled koji nije samo apstraktno metafizički nego je ujedno neizbežno i socio politički.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
04.02.2016.