Srećna nesvesnost postmodernizma
Diego Fuzaro
Prelaz iz modernizma u postmodernizam u kome danas živimo, kao što smo na drugim mestia objasnili, može se opisati i kao prelaz iz nezadovoljne svesti u današnju, postmodernističku srećnu nesvesnost. Pod ovim izrazom se podrazumeva sledeće: modernizam se, kroz neke njegove najistaknutije ličnosti, filozofski govoreći, kao što su Hegel, Fihte i Marks, karakterisao kao nosilac nezadovoljne svesti, koristeći ovde izraz iz Hegelove “Fenomenologije duha”, pri čemu pod nezadovoljnom svešću, prenetu u okruženje kapitalističkih odnosa, treba shvatiti dijalektički suprotnu svest jedne klase, one buržoaske, koja s jedne strane teži da brani kapitalizam kao sistem u kom je ona dominantna, a s jedne druge strane, međutim, nastoji da ga kritikuje i da projektuje puteve izlaska iz kapitalizma, budući da u njemu otkriva očiglednu protivurečnost koja sputava univerzalno oslobođenje. Tako na primer, Marks, buržuj i antikapitalista, stavlja se na stranu proletarijata a ne buržoazije jer u antikapiltalističkim borbama proletarijata vidi da je to konkretan put prevazilaženja samog kapitalizma i podsticaj ka sveopštem oslobađanju.
Moglo bi se na sličan način reći da se kod Hegela, u njegovoj filozofiji prava, “Osnovnim crtama filozofije prava”, ali i u mnogim drugim tekstovima Hegelovog dela, nalazi jedna slična izražajnost u kojoj sazreva jedna vrsta preobražaja u sistemu velikih dostignuća buržoaskog sveta (građansko društvo, država, ideja o socijalnoj državi, koju Hegel zove policija, korporacije) i u celini zauzimanje jasnog stava protiv kapitalizma, to jest protiv osamostaljivanja ekonomskog u odnosu na političko. Nije slučajno što u “Osnovnim crtama filozofije prava” nalazimo neprekidno naglašavanu prevlast političkog nad ekonomskim, što Hegel prevodi u obliku primata suverene države nad ekonomskim mehanizmima, koje uređuje snaga politike.
Nezadovoljna svest ukazuje na činjenicu da je buržoazija dovedena do toga da kritikuje kapitalizam, da svesno doživljava protivurečnosti i da nudi modele obuzdavanja kapitalizma od stane buržoazije (vidi Hegela ili samog Fihtea iako se oni razlikuju), ili da se direktno zalažu za revolucionarno prevazilaženje samog kapitalizma, prema rešenju Karla Marksa.
Od šezdeset osme do danas, iz razloga koje bi bilo predugačko ovde navoditi, ali koje smo obradili u našoj knjizi o filozofiji i kapitalizmu “Minima Mercatalia”, napušta se, pre svega na levici, simbol nezadovoljne svesti i ležerno se prelazi na srećnu nesvesnost. Ovim izrazom ukazujemo na onaj, danas apsolutno preovlađujući, način života u svetu koji prihvata, sa pogledom, možemo reći, poniznim i srećnim, sve ono što se događa u svetu potpuno ostvarenog kapitalizma, svet u kome sve postaje roba a ekonomija se apsolutizuje i ostamostaljuje u odnosu na politiku, a to se, sa srećnom nesvesnošću, doživljava kao da je nešto vredno prihvatanja, jer je opravdano i dobro ili jednostavno zato što se ne pružaju alternativne mogućnosti.
Danas preovlađujuća srećna nesvesnost se dominantno ispoljava pre svega kroz postmodernističku misao koja teoretski razrađuje nihilizam kao uslov oslobođenja, kao priliku za slobodu pojedinaca unutar čeličnog kaveza kapitalizma, a onda, svoj prirodni izraz nalazi u onoj levici koja je od šezdeset osme do danas prestala da se poziva na simbol nezadovoljne svesti, to jest na antikapitalističke mislioce kao što su Marks i Gramši i ležerno je prešla pasivnom i euforičnom prihvatanju (u svakom slučaju sramnom i nedostojanstvenom) onoga što kapitalizam nudi svojim bednim podanicima, a što se doživljava kao neumitna sudbina. Otuda je levica, od šezdeset osme do danas, idealno mesto za reprodukovanje kapitalizma na planu kulture, budući da ona brani i one iste vrednosti borbe protiv buržoazije i svoje vrednosti (ideja porodice, države, etika ograničavanja) koje sam kapitalizam u svojoj evolutivnoj dijalektici podriva i razgrađuje, pa otuda je paradoks da levica sa svojom srećnom nesvesnošću besmisleno prihvata sve što svet prepun kapitala svakodnevno predlaže u skladu sa logikom opredmećivanja, logikom oblika robe, a s druge strane nastavlja da se bori protiv buržoazije, faktički pomažući razvoj samog kapitalizma koji, od šezdeset osme do danas, postaje, po sopstvenoj prirodi, jedan antiburžoaski i postburžoaski kapitalizam, to jest kapitalizam, ponavljam, koji, da bi mogao da nametne, kao vrhovni princip, pretvaranje svega u robu, na nivou kako realnog tako simboličkog, mora da neutrališe buržoaziju koja predstavlja mesto jedne vrednosne sfere koja se ne svodi samo na pretvaranje svega u robu, a s druge strane je uvek mesto mogućeg sazrevanja opozicione, ka sukobu orijentisane svesti.
Upravo nezadovoljna svest dovodi do pojave mislilaca kakvi su Hegel i Marks, antikapitalistički buržuji. Upravo u tragikomičnom, kobnom, izopačenom prelazu od buržoaske nezadovoljne svesti do današnje postburžoaske srećne nesvesnosti nalazi se jedna od velikih drama naše sadašnjosti u kojoj kapitalizam sa svojom prozaičnom, opredmećujućom i iznad svega svuda dominantnom logikom vlada bez da nailazi na bilo kakav elemenat opozicionog osporavanja i bivajući doživljavan kao da je sudbina, ili kao da pretvaranje svega u robu mora da bude prihvaćeno sa srećnom nesvesnošću.
Još je Karl Marks u “Grundrisse” proročki pisao da “moderni kapitalistički svet ne može a da ne ostavi ljude nezadovoljnim, a tamo gde on izgleda zadovoljan sobom, on je obavezno vulgaran” .
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
21.07.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=JQhwgC2NNtE
Diego Fuzaro
Prelaz iz modernizma u postmodernizam u kome danas živimo, kao što smo na drugim mestia objasnili, može se opisati i kao prelaz iz nezadovoljne svesti u današnju, postmodernističku srećnu nesvesnost. Pod ovim izrazom se podrazumeva sledeće: modernizam se, kroz neke njegove najistaknutije ličnosti, filozofski govoreći, kao što su Hegel, Fihte i Marks, karakterisao kao nosilac nezadovoljne svesti, koristeći ovde izraz iz Hegelove “Fenomenologije duha”, pri čemu pod nezadovoljnom svešću, prenetu u okruženje kapitalističkih odnosa, treba shvatiti dijalektički suprotnu svest jedne klase, one buržoaske, koja s jedne strane teži da brani kapitalizam kao sistem u kom je ona dominantna, a s jedne druge strane, međutim, nastoji da ga kritikuje i da projektuje puteve izlaska iz kapitalizma, budući da u njemu otkriva očiglednu protivurečnost koja sputava univerzalno oslobođenje. Tako na primer, Marks, buržuj i antikapitalista, stavlja se na stranu proletarijata a ne buržoazije jer u antikapiltalističkim borbama proletarijata vidi da je to konkretan put prevazilaženja samog kapitalizma i podsticaj ka sveopštem oslobađanju.
Moglo bi se na sličan način reći da se kod Hegela, u njegovoj filozofiji prava, “Osnovnim crtama filozofije prava”, ali i u mnogim drugim tekstovima Hegelovog dela, nalazi jedna slična izražajnost u kojoj sazreva jedna vrsta preobražaja u sistemu velikih dostignuća buržoaskog sveta (građansko društvo, država, ideja o socijalnoj državi, koju Hegel zove policija, korporacije) i u celini zauzimanje jasnog stava protiv kapitalizma, to jest protiv osamostaljivanja ekonomskog u odnosu na političko. Nije slučajno što u “Osnovnim crtama filozofije prava” nalazimo neprekidno naglašavanu prevlast političkog nad ekonomskim, što Hegel prevodi u obliku primata suverene države nad ekonomskim mehanizmima, koje uređuje snaga politike.
Nezadovoljna svest ukazuje na činjenicu da je buržoazija dovedena do toga da kritikuje kapitalizam, da svesno doživljava protivurečnosti i da nudi modele obuzdavanja kapitalizma od stane buržoazije (vidi Hegela ili samog Fihtea iako se oni razlikuju), ili da se direktno zalažu za revolucionarno prevazilaženje samog kapitalizma, prema rešenju Karla Marksa.
Od šezdeset osme do danas, iz razloga koje bi bilo predugačko ovde navoditi, ali koje smo obradili u našoj knjizi o filozofiji i kapitalizmu “Minima Mercatalia”, napušta se, pre svega na levici, simbol nezadovoljne svesti i ležerno se prelazi na srećnu nesvesnost. Ovim izrazom ukazujemo na onaj, danas apsolutno preovlađujući, način života u svetu koji prihvata, sa pogledom, možemo reći, poniznim i srećnim, sve ono što se događa u svetu potpuno ostvarenog kapitalizma, svet u kome sve postaje roba a ekonomija se apsolutizuje i ostamostaljuje u odnosu na politiku, a to se, sa srećnom nesvesnošću, doživljava kao da je nešto vredno prihvatanja, jer je opravdano i dobro ili jednostavno zato što se ne pružaju alternativne mogućnosti.
Danas preovlađujuća srećna nesvesnost se dominantno ispoljava pre svega kroz postmodernističku misao koja teoretski razrađuje nihilizam kao uslov oslobođenja, kao priliku za slobodu pojedinaca unutar čeličnog kaveza kapitalizma, a onda, svoj prirodni izraz nalazi u onoj levici koja je od šezdeset osme do danas prestala da se poziva na simbol nezadovoljne svesti, to jest na antikapitalističke mislioce kao što su Marks i Gramši i ležerno je prešla pasivnom i euforičnom prihvatanju (u svakom slučaju sramnom i nedostojanstvenom) onoga što kapitalizam nudi svojim bednim podanicima, a što se doživljava kao neumitna sudbina. Otuda je levica, od šezdeset osme do danas, idealno mesto za reprodukovanje kapitalizma na planu kulture, budući da ona brani i one iste vrednosti borbe protiv buržoazije i svoje vrednosti (ideja porodice, države, etika ograničavanja) koje sam kapitalizam u svojoj evolutivnoj dijalektici podriva i razgrađuje, pa otuda je paradoks da levica sa svojom srećnom nesvesnošću besmisleno prihvata sve što svet prepun kapitala svakodnevno predlaže u skladu sa logikom opredmećivanja, logikom oblika robe, a s druge strane nastavlja da se bori protiv buržoazije, faktički pomažući razvoj samog kapitalizma koji, od šezdeset osme do danas, postaje, po sopstvenoj prirodi, jedan antiburžoaski i postburžoaski kapitalizam, to jest kapitalizam, ponavljam, koji, da bi mogao da nametne, kao vrhovni princip, pretvaranje svega u robu, na nivou kako realnog tako simboličkog, mora da neutrališe buržoaziju koja predstavlja mesto jedne vrednosne sfere koja se ne svodi samo na pretvaranje svega u robu, a s druge strane je uvek mesto mogućeg sazrevanja opozicione, ka sukobu orijentisane svesti.
Upravo nezadovoljna svest dovodi do pojave mislilaca kakvi su Hegel i Marks, antikapitalistički buržuji. Upravo u tragikomičnom, kobnom, izopačenom prelazu od buržoaske nezadovoljne svesti do današnje postburžoaske srećne nesvesnosti nalazi se jedna od velikih drama naše sadašnjosti u kojoj kapitalizam sa svojom prozaičnom, opredmećujućom i iznad svega svuda dominantnom logikom vlada bez da nailazi na bilo kakav elemenat opozicionog osporavanja i bivajući doživljavan kao da je sudbina, ili kao da pretvaranje svega u robu mora da bude prihvaćeno sa srećnom nesvesnošću.
Još je Karl Marks u “Grundrisse” proročki pisao da “moderni kapitalistički svet ne može a da ne ostavi ljude nezadovoljnim, a tamo gde on izgleda zadovoljan sobom, on je obavezno vulgaran” .
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
21.07.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=JQhwgC2NNtE