Televizija, ili vlast u dnevnoj sobi
Diego Fuzaro
Mnogi autori, filozofi i kritičari su televiziju podvrgli kritičkoj i demistifikujućoj pažnji kao medija putem kog se proizvode otuđenje svesti, postvarenja umova, i kroz koji vlast sprovodi svoju moć. A opet, budući da televizija nije prestala da prinudno sprovodi svoju nadmoć, otupljujući svest i čineći je nesposobnom da shvati otuđenje u čijoj neizvesnosti se savremeni svet nalazi, verujem da je još uvek moguće, danas, u 2014. kritički razmotriti neka pitanja u vezi sa televizijom.
Pre svega, prva stvar koju valja istaći je ono što je još Pazolini znao, kao i ono što su već znali autore Frankfurtske škole, naime, da televizija nije neutralan medij čija dobrota ili zloća zavisi od toga kako biva korišćena. Televizija je instrument koji suštinski zavisi od procene, suštinski pristrasan, suštinski nedemokratski, budući da u svojoj osnovi ima činjenicu da tu govori jedan ili u svakom slučaju malo njih, a onih koji slušaju ima više. Televizija je instrument koji je savršeno u skladu s društvom mase u kom svi žele i misle o istim stvarima i u kom jedna osoba, ili malo njih, odlučuju u ime svih drugih koji su kao ogromno amorfno stado poslednjih ljudi koje je opisano u Ničeovoj Zaratrustri, koje pasivno sledi naredbe drugih.
Ali onda valja reći da televizija vrši, da tako kažemo, zamenu konkretne stvarnosti za, putem televizije posredovanu stvarnost. To jest istinski svet postaje bajka, Ničeovim rečima kazano, a na njegovo mesto dolazi medijska stvarnost koju do tančina regulišu industrija saglasnosti i fabrika istine koja je neodvojivi deo vlasti. Stvarnost nestaje i biva zamenjena jednim medijski nadziranim tokom slika koje ne čine ništa drugo nego da uvek iznova potvrđuju vladajući simbolički poredak.
Kao što je već govorio Žan Bodriar, na televiziji sve postaje donekle umirujuće, sve postaje predstava, čak i bombardovanje jedne države, kao što i masovno uništavanje postaje predstava kojoj se prisustvuje komotno iz fotelje u kući, bez uzrujavanja, to jest, televizija ima omamljujući efekat na svest, proizvodi pripitomljavanje i poništava kritičku misao, a zatim televizija, mora se i to reći, kao što sam i ranije kazao, vrši izraženu funkciju vlasti.
Nemojmo zaboraviti da nisu samo sredstva za proizvodnju već i sredstva za prenos, možemo reći mediji, privilegija vladajuće klase koja ih naravno koristi da bi uvek iznova, u simboličkom poretku, potvrđivala svoju nadmoć. S ovog stanovišta, kako je inteligentno govorio Bodriar, TV je zapravo vladajuća sila u dnevnoj sobi sopstvene kuće. Ona garantuje jednobraznost potčinjenih u odnosu na vlast koja drži pod stalnim nadzorom njihovu svest a istovremeno stvara izolaciju od društva.
Današnje društvo postoji kao društvo serijskih, rascepkanih atoma udaljenih od zajednice i prisiljenih da žive u obliku atomizovanosti i usamljenosti, što je Hegel veličanstveno kritikovao. Upravo TV vrši ovu vlast, svodi pojedinca na pasivnog atoma pred televizorom. Kao što sam rekao, ovaj aspekt je istakao Bodriar, ali on se nalazi i drugačije iskazano u jednom remek delu za kritičko razumevanje televizijskih medija kao što je "Društvo spektakla" Gi Debora u kom Debor pokazuje kako pravljenje spektakla čini momenat u kom roba postaje apsolutna.
To je, mogli bismo reći, predstava putem koje se na spektakularan način sprovodi vlast klase i u kojoj je zapravo stvarnost zamjenjena slikama kojima vešto upravljaju vladaoci, a putem televizije upravo se određuje onaj oblik pojedinca potpuno pasivizovanog, koji je u potpunosti usklađen prema vladajućem modelu, koji je homo videns.
Parafrazirajući Gi Debora, nad imperijom mediokratije sunce pasivnosti nikad ne zalazi, odnosno, pomoću tehnika manipulacije medijskog režima, pojedinac je prinuđen da bude pasivan, pasivni posmatrač ispred spektakla, što je upravo ono što stvara fatalizam, razočaranje, mirenje sa sudbinom i udaljavanje od kritike stvarnosti. Pojedinac postaje u stvari sve udaljeniji od stvarnosti koja je medijski posredovana. Sa ovog stanovišta TV veličanstveno vrši vlas nad svešću. TV navodi na ljubav prema tlačiteljima i na mržnju prema ugnjetavanima, navodi na to da se postane nesvesni ljubitelj sopstvenog ropstva, da se dožvljava kao normalno sve što se događa.
“Nemojte smatrati normalnim sve ono što vam se svakodnevno događa” govorio je Bertold Breht. E pa TV radi upravo to, sve što se događa ona pravi normalnim i čini, kako bih rekao, očiglednim, trivijalnim i nečim što se podrazumeva kao takvo. Nezamislivo čini verovatnim, mogli bismo takođe reći, zamjenjuje realnu stvarnost medijskom stvarnošću i na taj način izaziva slepo prihvatanje shvatanja postojećeg koja doživljava kao po sebi dobra i pozitivna.
Kada je stvarnost medijski predstavljena ona izaziva otupelost svesti. Stvarnost biva zamenjena jednim tokom kojim upravlja vlast. Stvarnost koju posreduje televizija je savršeno mesto u kom se ostvaruje lažno postojanje, o čemu je pisao Hajdeger, u kom su prazne priče, znatiželja i dvosmislenost i u kojoj biće umesto da bude otkriveno biva sakriveno. Sa ovog stanovišta možemo reći da je u vršenju vlasti od strane vladajućih, medijski posredovana stvarnost jedan odlučujući momenat, a nikako nešto drugorazredno. Prema tome, u današnjoj klasnoj borbi kojom nesumnjivo upravljaju oni koji vladaju, upravo su sredstva za proizvodnju, kao i sredstva za širenje informacija čvrsto u njihovim rukama. Sa tog stanovišta televizija je mesto na kom se najbolje iskazuje vlast vladajućih. Zbog toga je kritika medijske imperije suštinska za razvijanje kritike onoga što preostaje, a to je kritika kapitalizma u svim njegovim određenjima.
Sa italijanskog jezika preveo
Milorad Ivanović
10.07.2015.
Diego Fuzaro
Mnogi autori, filozofi i kritičari su televiziju podvrgli kritičkoj i demistifikujućoj pažnji kao medija putem kog se proizvode otuđenje svesti, postvarenja umova, i kroz koji vlast sprovodi svoju moć. A opet, budući da televizija nije prestala da prinudno sprovodi svoju nadmoć, otupljujući svest i čineći je nesposobnom da shvati otuđenje u čijoj neizvesnosti se savremeni svet nalazi, verujem da je još uvek moguće, danas, u 2014. kritički razmotriti neka pitanja u vezi sa televizijom.
Pre svega, prva stvar koju valja istaći je ono što je još Pazolini znao, kao i ono što su već znali autore Frankfurtske škole, naime, da televizija nije neutralan medij čija dobrota ili zloća zavisi od toga kako biva korišćena. Televizija je instrument koji suštinski zavisi od procene, suštinski pristrasan, suštinski nedemokratski, budući da u svojoj osnovi ima činjenicu da tu govori jedan ili u svakom slučaju malo njih, a onih koji slušaju ima više. Televizija je instrument koji je savršeno u skladu s društvom mase u kom svi žele i misle o istim stvarima i u kom jedna osoba, ili malo njih, odlučuju u ime svih drugih koji su kao ogromno amorfno stado poslednjih ljudi koje je opisano u Ničeovoj Zaratrustri, koje pasivno sledi naredbe drugih.
Ali onda valja reći da televizija vrši, da tako kažemo, zamenu konkretne stvarnosti za, putem televizije posredovanu stvarnost. To jest istinski svet postaje bajka, Ničeovim rečima kazano, a na njegovo mesto dolazi medijska stvarnost koju do tančina regulišu industrija saglasnosti i fabrika istine koja je neodvojivi deo vlasti. Stvarnost nestaje i biva zamenjena jednim medijski nadziranim tokom slika koje ne čine ništa drugo nego da uvek iznova potvrđuju vladajući simbolički poredak.
Kao što je već govorio Žan Bodriar, na televiziji sve postaje donekle umirujuće, sve postaje predstava, čak i bombardovanje jedne države, kao što i masovno uništavanje postaje predstava kojoj se prisustvuje komotno iz fotelje u kući, bez uzrujavanja, to jest, televizija ima omamljujući efekat na svest, proizvodi pripitomljavanje i poništava kritičku misao, a zatim televizija, mora se i to reći, kao što sam i ranije kazao, vrši izraženu funkciju vlasti.
Nemojmo zaboraviti da nisu samo sredstva za proizvodnju već i sredstva za prenos, možemo reći mediji, privilegija vladajuće klase koja ih naravno koristi da bi uvek iznova, u simboličkom poretku, potvrđivala svoju nadmoć. S ovog stanovišta, kako je inteligentno govorio Bodriar, TV je zapravo vladajuća sila u dnevnoj sobi sopstvene kuće. Ona garantuje jednobraznost potčinjenih u odnosu na vlast koja drži pod stalnim nadzorom njihovu svest a istovremeno stvara izolaciju od društva.
Današnje društvo postoji kao društvo serijskih, rascepkanih atoma udaljenih od zajednice i prisiljenih da žive u obliku atomizovanosti i usamljenosti, što je Hegel veličanstveno kritikovao. Upravo TV vrši ovu vlast, svodi pojedinca na pasivnog atoma pred televizorom. Kao što sam rekao, ovaj aspekt je istakao Bodriar, ali on se nalazi i drugačije iskazano u jednom remek delu za kritičko razumevanje televizijskih medija kao što je "Društvo spektakla" Gi Debora u kom Debor pokazuje kako pravljenje spektakla čini momenat u kom roba postaje apsolutna.
To je, mogli bismo reći, predstava putem koje se na spektakularan način sprovodi vlast klase i u kojoj je zapravo stvarnost zamjenjena slikama kojima vešto upravljaju vladaoci, a putem televizije upravo se određuje onaj oblik pojedinca potpuno pasivizovanog, koji je u potpunosti usklađen prema vladajućem modelu, koji je homo videns.
Parafrazirajući Gi Debora, nad imperijom mediokratije sunce pasivnosti nikad ne zalazi, odnosno, pomoću tehnika manipulacije medijskog režima, pojedinac je prinuđen da bude pasivan, pasivni posmatrač ispred spektakla, što je upravo ono što stvara fatalizam, razočaranje, mirenje sa sudbinom i udaljavanje od kritike stvarnosti. Pojedinac postaje u stvari sve udaljeniji od stvarnosti koja je medijski posredovana. Sa ovog stanovišta TV veličanstveno vrši vlas nad svešću. TV navodi na ljubav prema tlačiteljima i na mržnju prema ugnjetavanima, navodi na to da se postane nesvesni ljubitelj sopstvenog ropstva, da se dožvljava kao normalno sve što se događa.
“Nemojte smatrati normalnim sve ono što vam se svakodnevno događa” govorio je Bertold Breht. E pa TV radi upravo to, sve što se događa ona pravi normalnim i čini, kako bih rekao, očiglednim, trivijalnim i nečim što se podrazumeva kao takvo. Nezamislivo čini verovatnim, mogli bismo takođe reći, zamjenjuje realnu stvarnost medijskom stvarnošću i na taj način izaziva slepo prihvatanje shvatanja postojećeg koja doživljava kao po sebi dobra i pozitivna.
Kada je stvarnost medijski predstavljena ona izaziva otupelost svesti. Stvarnost biva zamenjena jednim tokom kojim upravlja vlast. Stvarnost koju posreduje televizija je savršeno mesto u kom se ostvaruje lažno postojanje, o čemu je pisao Hajdeger, u kom su prazne priče, znatiželja i dvosmislenost i u kojoj biće umesto da bude otkriveno biva sakriveno. Sa ovog stanovišta možemo reći da je u vršenju vlasti od strane vladajućih, medijski posredovana stvarnost jedan odlučujući momenat, a nikako nešto drugorazredno. Prema tome, u današnjoj klasnoj borbi kojom nesumnjivo upravljaju oni koji vladaju, upravo su sredstva za proizvodnju, kao i sredstva za širenje informacija čvrsto u njihovim rukama. Sa tog stanovišta televizija je mesto na kom se najbolje iskazuje vlast vladajućih. Zbog toga je kritika medijske imperije suštinska za razvijanje kritike onoga što preostaje, a to je kritika kapitalizma u svim njegovim određenjima.
Sa italijanskog jezika preveo
Milorad Ivanović
10.07.2015.