Vesti o sudbinama Ciprasove Grčke koje ovih dana aortično sustižu jedna drugu, ne mogu nas ostaviti indiferentnim. To je priča koja nas se direktno tiče i ne samo zato što smo, uopšteno, “svi u Evropi”, kao što se kaže u umirujućem i normalizujućem tonu. Tiče nas se vrlo blisko jer je Grčka živa slika – i nemojmo to prikrivati, zastrašujuća – naše zemlje, ukoliko ostanemo unutar tržišta Trojke smerno nazvanog Evropska unija.
Događaji u Grčkoj i predlog o referendumu nam pokazuje da se evrokratski sistem ruši. Naravno, čine sve da spreče izlazak Grčke iz Evrozone: ne toliko iz ekonomskih razloga (jer Grčka je u suštini sitnica u odnosu na druge ekonomski mnogo važnije zemlje), koliko pre iz simboličkih razloga. Ako bi Grčka izašla, predstavljala bi primer za druge narode bespomoćne Evrope. Šta više, bio bi to dokaz da je retorika o neopozivosti evra i Evropske unije samo ideologija koja proglašava nepromenjivost postojećeg sa jedinim ciljem da ga takvim učini.
Prema tome, Grčka bi mogla da bude prva zemlja koja bi napustila jedinu valutu. Ako dobro razmislimo bila bi to očigledna protivurečnost, iz dva razloga: a) zamislite jednu Evropu....... bez Grčke? To jest bez svoje kolevke, bez civilizacije iz koje je Evropa istorijski potekla! B)demokratija je rođena u Grčkoj, pre više od dve hiljade godina a sada umire u Grčkoj, kao posledica saučesništva diktature tržišta i Trojke, ali i novog ekonomskog rata koji je Nemačka - ovoga puta sa evrom a ne više sa tenkovima – objavila polovini Evrope.
Valja podsetiti na ono što je već samo po sebi dobro poznato (kod Voltera, trebalo bi ponavljati sve dok se ne shvati): Evropska unija označava privremenu pobedu neoliberalizma i vladajućih uklasnoj borbi (danas perobraženoj u uništenje klase, pri čemu potlačeni trpe u tišini), kao što uostalom jasno proizilazi iz onih koje se s pravom mogu smatrati trima glavnim ekonomsko-političkim tendencijama: a) snižavanje duga putem drastičnih privatizacija i stalnog rezanja javne potrošnje; b) borba za konkurentnost u odnosu na inostranstvo, u globalističkom i tržišnom smislu, sa dodatnim smanjivanjem cene rada i zarada, kako bi se moglo izdržati u konkurenciji sa drugima, zemljama u razvoju; c) neprekidno pribegavanje “finansijskim merama” (Renci je stručnjak u tome) “strukturnim prilagođavanjima” i “reformama”, koje se primenjuju preko leđa stanovništva koje je u agoniji, a uvek u korist “finans-kapitalizma” (Lućano Galino).
Heroj Manolios Glezos popeo se 1941. na Partenon, strgao je zastavu sa svastikom i zamenio je zastavom Grčke. Nedavno je devedesetogodišnji Manolios izašao na demonstracije u Atini da protestvuje protiv birokratskog finans-nacizma: policija ga je izudarala pendrecima i u lice ispalila suzavac. To je pravo lice Evropske unije, koja je u Evropi Kanta i Husserl-a kao što je Hitlerova Nemačka mogla biti kao Nemačka Getea i Šilera. Ko to opravdava je jedna budala, ili još gore, jedan zločinac. Grčka je naša budućnost ako ostanemo u ropstvu evrokratije.
“Razbićemo Grčkoj bubrege”, uzviknuo je svojevremeno Benito Mussolini. Nepredvidljivom i podrugljivom ironijom istorije on to nije mogao da učini: ali je u tome u potpuosti uspelo finansijsko tržište koje se danas smerno zove Evropa. Dobro je s vremena na vreme baciti pogled na Grčku, na “tragedije u etičnom” (Hegel) koja se tamo događaju zahvaljujući Trojki, vojnoj hunti ekonomskog tipa. I dobro je to činiti jer Grčka predstavlja istinu Evrope, budućnost koja čeka, pre li kasnije u zavisnosti od slučaja, nesrećne zemlje koje su potpisale svoju smrtnu presudu ušavši u diktaturu jedinstvene valute i u uniju koja, zaboravi evropske vrednosti, ima kao jedine referentne vrednosti rast profita i “fical compact”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
03.07.2015.
Diego Fusaro, Author at Il Fatto Quotidiano
Događaji u Grčkoj i predlog o referendumu nam pokazuje da se evrokratski sistem ruši. Naravno, čine sve da spreče izlazak Grčke iz Evrozone: ne toliko iz ekonomskih razloga (jer Grčka je u suštini sitnica u odnosu na druge ekonomski mnogo važnije zemlje), koliko pre iz simboličkih razloga. Ako bi Grčka izašla, predstavljala bi primer za druge narode bespomoćne Evrope. Šta više, bio bi to dokaz da je retorika o neopozivosti evra i Evropske unije samo ideologija koja proglašava nepromenjivost postojećeg sa jedinim ciljem da ga takvim učini.
Prema tome, Grčka bi mogla da bude prva zemlja koja bi napustila jedinu valutu. Ako dobro razmislimo bila bi to očigledna protivurečnost, iz dva razloga: a) zamislite jednu Evropu....... bez Grčke? To jest bez svoje kolevke, bez civilizacije iz koje je Evropa istorijski potekla! B)demokratija je rođena u Grčkoj, pre više od dve hiljade godina a sada umire u Grčkoj, kao posledica saučesništva diktature tržišta i Trojke, ali i novog ekonomskog rata koji je Nemačka - ovoga puta sa evrom a ne više sa tenkovima – objavila polovini Evrope.
Valja podsetiti na ono što je već samo po sebi dobro poznato (kod Voltera, trebalo bi ponavljati sve dok se ne shvati): Evropska unija označava privremenu pobedu neoliberalizma i vladajućih uklasnoj borbi (danas perobraženoj u uništenje klase, pri čemu potlačeni trpe u tišini), kao što uostalom jasno proizilazi iz onih koje se s pravom mogu smatrati trima glavnim ekonomsko-političkim tendencijama: a) snižavanje duga putem drastičnih privatizacija i stalnog rezanja javne potrošnje; b) borba za konkurentnost u odnosu na inostranstvo, u globalističkom i tržišnom smislu, sa dodatnim smanjivanjem cene rada i zarada, kako bi se moglo izdržati u konkurenciji sa drugima, zemljama u razvoju; c) neprekidno pribegavanje “finansijskim merama” (Renci je stručnjak u tome) “strukturnim prilagođavanjima” i “reformama”, koje se primenjuju preko leđa stanovništva koje je u agoniji, a uvek u korist “finans-kapitalizma” (Lućano Galino).
Heroj Manolios Glezos popeo se 1941. na Partenon, strgao je zastavu sa svastikom i zamenio je zastavom Grčke. Nedavno je devedesetogodišnji Manolios izašao na demonstracije u Atini da protestvuje protiv birokratskog finans-nacizma: policija ga je izudarala pendrecima i u lice ispalila suzavac. To je pravo lice Evropske unije, koja je u Evropi Kanta i Husserl-a kao što je Hitlerova Nemačka mogla biti kao Nemačka Getea i Šilera. Ko to opravdava je jedna budala, ili još gore, jedan zločinac. Grčka je naša budućnost ako ostanemo u ropstvu evrokratije.
“Razbićemo Grčkoj bubrege”, uzviknuo je svojevremeno Benito Mussolini. Nepredvidljivom i podrugljivom ironijom istorije on to nije mogao da učini: ali je u tome u potpuosti uspelo finansijsko tržište koje se danas smerno zove Evropa. Dobro je s vremena na vreme baciti pogled na Grčku, na “tragedije u etičnom” (Hegel) koja se tamo događaju zahvaljujući Trojki, vojnoj hunti ekonomskog tipa. I dobro je to činiti jer Grčka predstavlja istinu Evrope, budućnost koja čeka, pre li kasnije u zavisnosti od slučaja, nesrećne zemlje koje su potpisale svoju smrtnu presudu ušavši u diktaturu jedinstvene valute i u uniju koja, zaboravi evropske vrednosti, ima kao jedine referentne vrednosti rast profita i “fical compact”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
03.07.2015.
Diego Fusaro, Author at Il Fatto Quotidiano