Jednoumlje i neslaganje sa neslaganjem
Diego Fuzaro
Izgleda da je danas jedino dozvoljeno neslaganje, šta više podržava se, neslaganje sa neslaganjem, odnosno biti protiv mišljenja koje nije u skladu sa vladajućim mišljenjem: kao u Platonovoj pećini, gde se robovi bore u odbranu svojih lanaca i spremni su da nasrnu na svakoga ko želi da pokaže put bekstva iz pećine, koga jednoumlje odmah progoni kao fašistu, homofoba, staljiniistu, itd.
Politički korektno jednoumlje je na sve strane vladajuće: ono ućutkuje, kleveće i osuđuje svakoga ko se usudi da misli drugačije. U politici, kleveće kao fašistu svakoga ko se nije uz njega svrstao. U domenu običaja, demonizuje kao homofoba svakoga ko se usudi da skrene sa trase koju je jedino važeće mišljenje unapred odredilo. Na ovaj način je svako neuskađeno mišljenjeje unapred onemogućeno, jer se unapred izjednačava sa fašističkim pendrekom ili sa progonom seksualnog opredeljenja.
Antifašizam i borba protiv homofobije, na taj način postaju kategorije progonjenja sa kojima se ućutkuje, kleveće i diskriminiše svako ko se ne pridržava pravovernosti, to jest onog zatvorenog kruga koji nameće jedino moguće mišljenje kao takvo, idealne “nadgradnja” – rekao bi Marks – da bi se svetim učinili realni odnosi snaga i ekonomska “struktura” fanatizma planetarnog tržišta. Moglo bi se reći – a to je Pazolini lucidno shvatio – da postoji fašistička upotreba kategorije antifašizma, kada se ona – šta više u očiglednom otsustvu fašizma – upotrebljava da bi se ućutkao svako ko je drugačijeg mišljenja.
Politički korektno jednoumlje koje je direktan izraz transnacionalne oligarhije koja vlada planetom, nije ni na desnici, ni na levici, ni u centru. Budući da je kao takvo “totalno”, ono zauzima svaki prostor, pa prema tome, u ekonomiji je kao desnica (“novčana desnica” koja sve privatizuje), u politici je centar (ekstremizam centra sa dodatnim uklanjanjem neusklađenih ekstremnih krila) a levica je u kulturi (slabljenje nasleđa buržoaske kulture, mit o napretku i kapitalističkoj modernizaciji, kult rasta i svi oblici antiburžoaskog i ultrakapitalističkog, itd.)
Tajna današnjeg tržišnog društva leži u prtihvatanju pravila funkcionisanja sistema koja se ne nameću silom, kao kod tradicionalniog modus operandi totalitarnih formacija, već obezbeđujući to da ga sami građani žele, nesposobni da uoče njegov obavezujući karakter i organizovanom manipulacijom navedeni da ga shvataju kao ispunjenje jedine moguće slobode, u skladu sa Orvelovom parolom sloboda je ropstvo.
Vlast koja je u svojim tradicionalnim formama upravljala telima, nemogavši nikada u potpunosti da nadzire nedokučivu sferu duše, danas je, međutim, ovladala glavama svojih potčinjenih. Libertarijanska parola: foris ut moris, intus ut libet (misli šta hoćeš ali reci ono što se od tebe očekuje - prim.prev.) – simbol jedne kritičke i svesti koja se protivi prilagođvanju, ipak prinuđene da poštuje forme logike vlasti – danas se preokrenula u novu izreku: foris ut libet, intus ut mores (reci šta hoćeš, a misli ono što se od tebe očekuje – prim.prev): može se činiti sve što se želi, bez ikakvih ograničenja, osim onih ekonomske prirode, budući da je ono što se želi na opšteprožimajući način nadzirano i manipulisano od strane vlasti.
Potrošačko društvo putem strategija manipulacije a zatim i stalnim i upornim delovanjem sveštenika politički korektnog (medijski cirkus, akademsk kler, takozvani “intelektualci”, itd.) nameće pravovernost sa kojom neslaganje nije dozvoljeno, a kažnjava se progonjenjem, ne otrovom ili lomačom, nego omalovažavanjem, ućutkivanjem i klevetanjem (napred navedene kategorije homofobije, fašizma, staljinzma itd.). Na taj način, sama kritička rasprava o osnovnim pitanjima unapred se onemogućava time što se sagovornik identifikuje sa jednim opasnim fašistom ili krvoločnim progoniteljem seksualnih opredeljenja drugih.
Prvi revolucionarni gest, govorila je Roza Luksemburg, sastoji se u tome da se stvari nazivaju svojim imenom. A to je ono što vlast ima za cilj da učini nemogućim korišćenjem jednog “novogovora” čija je svrha da nametne pravovernost i onemogući pravo i samu mogućnost da se drugačije razmišlja. Ko god je pročitao Orvelovu “1984” zna dobro kako su njegove reči, koje se odnose na totalitarizme dvadesetog veka, upravo danas u potpunosti ostvarene u labavom i fleksibilnom totalitarizmu potrošačkog društva: “ Zar ne shvataš Vinstone da je glavni cilj kome teži novogovor da smanji opseg mišljenja? Na kraju ćemo uspeti to da zlomisao postane doslovno nemoguća, jer neće biti reči kojima bi se mogla izraziti. Svake godine sve manje reči, sve veće sužavanje svesti”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
12.08.2015.
Diego Fuzaro
Izgleda da je danas jedino dozvoljeno neslaganje, šta više podržava se, neslaganje sa neslaganjem, odnosno biti protiv mišljenja koje nije u skladu sa vladajućim mišljenjem: kao u Platonovoj pećini, gde se robovi bore u odbranu svojih lanaca i spremni su da nasrnu na svakoga ko želi da pokaže put bekstva iz pećine, koga jednoumlje odmah progoni kao fašistu, homofoba, staljiniistu, itd.
Politički korektno jednoumlje je na sve strane vladajuće: ono ućutkuje, kleveće i osuđuje svakoga ko se usudi da misli drugačije. U politici, kleveće kao fašistu svakoga ko se nije uz njega svrstao. U domenu običaja, demonizuje kao homofoba svakoga ko se usudi da skrene sa trase koju je jedino važeće mišljenje unapred odredilo. Na ovaj način je svako neuskađeno mišljenjeje unapred onemogućeno, jer se unapred izjednačava sa fašističkim pendrekom ili sa progonom seksualnog opredeljenja.
Antifašizam i borba protiv homofobije, na taj način postaju kategorije progonjenja sa kojima se ućutkuje, kleveće i diskriminiše svako ko se ne pridržava pravovernosti, to jest onog zatvorenog kruga koji nameće jedino moguće mišljenje kao takvo, idealne “nadgradnja” – rekao bi Marks – da bi se svetim učinili realni odnosi snaga i ekonomska “struktura” fanatizma planetarnog tržišta. Moglo bi se reći – a to je Pazolini lucidno shvatio – da postoji fašistička upotreba kategorije antifašizma, kada se ona – šta više u očiglednom otsustvu fašizma – upotrebljava da bi se ućutkao svako ko je drugačijeg mišljenja.
Politički korektno jednoumlje koje je direktan izraz transnacionalne oligarhije koja vlada planetom, nije ni na desnici, ni na levici, ni u centru. Budući da je kao takvo “totalno”, ono zauzima svaki prostor, pa prema tome, u ekonomiji je kao desnica (“novčana desnica” koja sve privatizuje), u politici je centar (ekstremizam centra sa dodatnim uklanjanjem neusklađenih ekstremnih krila) a levica je u kulturi (slabljenje nasleđa buržoaske kulture, mit o napretku i kapitalističkoj modernizaciji, kult rasta i svi oblici antiburžoaskog i ultrakapitalističkog, itd.)
Tajna današnjeg tržišnog društva leži u prtihvatanju pravila funkcionisanja sistema koja se ne nameću silom, kao kod tradicionalniog modus operandi totalitarnih formacija, već obezbeđujući to da ga sami građani žele, nesposobni da uoče njegov obavezujući karakter i organizovanom manipulacijom navedeni da ga shvataju kao ispunjenje jedine moguće slobode, u skladu sa Orvelovom parolom sloboda je ropstvo.
Vlast koja je u svojim tradicionalnim formama upravljala telima, nemogavši nikada u potpunosti da nadzire nedokučivu sferu duše, danas je, međutim, ovladala glavama svojih potčinjenih. Libertarijanska parola: foris ut moris, intus ut libet (misli šta hoćeš ali reci ono što se od tebe očekuje - prim.prev.) – simbol jedne kritičke i svesti koja se protivi prilagođvanju, ipak prinuđene da poštuje forme logike vlasti – danas se preokrenula u novu izreku: foris ut libet, intus ut mores (reci šta hoćeš, a misli ono što se od tebe očekuje – prim.prev): može se činiti sve što se želi, bez ikakvih ograničenja, osim onih ekonomske prirode, budući da je ono što se želi na opšteprožimajući način nadzirano i manipulisano od strane vlasti.
Potrošačko društvo putem strategija manipulacije a zatim i stalnim i upornim delovanjem sveštenika politički korektnog (medijski cirkus, akademsk kler, takozvani “intelektualci”, itd.) nameće pravovernost sa kojom neslaganje nije dozvoljeno, a kažnjava se progonjenjem, ne otrovom ili lomačom, nego omalovažavanjem, ućutkivanjem i klevetanjem (napred navedene kategorije homofobije, fašizma, staljinzma itd.). Na taj način, sama kritička rasprava o osnovnim pitanjima unapred se onemogućava time što se sagovornik identifikuje sa jednim opasnim fašistom ili krvoločnim progoniteljem seksualnih opredeljenja drugih.
Prvi revolucionarni gest, govorila je Roza Luksemburg, sastoji se u tome da se stvari nazivaju svojim imenom. A to je ono što vlast ima za cilj da učini nemogućim korišćenjem jednog “novogovora” čija je svrha da nametne pravovernost i onemogući pravo i samu mogućnost da se drugačije razmišlja. Ko god je pročitao Orvelovu “1984” zna dobro kako su njegove reči, koje se odnose na totalitarizme dvadesetog veka, upravo danas u potpunosti ostvarene u labavom i fleksibilnom totalitarizmu potrošačkog društva: “ Zar ne shvataš Vinstone da je glavni cilj kome teži novogovor da smanji opseg mišljenja? Na kraju ćemo uspeti to da zlomisao postane doslovno nemoguća, jer neće biti reči kojima bi se mogla izraziti. Svake godine sve manje reči, sve veće sužavanje svesti”.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
12.08.2015.