Kant, Hegel, Marks i ubrzanje istorije
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Roberto Pieri
Roberto Pieri
Kant, Hegel i Marks, šta ta trojica važnih nemačkih filozofa imaju sa filozofijom istorije i sa njenim procesom ubrzavanja?
Diego Fuzaro
Da, time sam se bavio u tekstu. Jedno poglavlje knjige čiji je naslov “Vreme beži, filozofija žurbe” je posvećeno filozofijama žurbe. Budući da se nisu samo Kant Hegel i Marks bavili temom ubrzavanja mogao sam da proučavam veliki broj drugih koji su filozofski razmatrali ubrzavanje. Da, jedan deo knjige je mogao biti posvećen i Fihteu, jedan deo Volteru, ukratko, veliki broj autora bogate kaleidoskopske galaksije savremene filozofije se bavio ovom temom, ali ja smatram da su Kant, Hegel i Marks naročito značajni sa stanovišta ubrzavanja istorije, jer sva trojica se bave temom, ali sa gledištima različitih namera. Ubrzavanje istorije posmatraju kao odlučujuće, kao nešto što postaje odlučujuće i što ostavlja posledice na živote ljudi.
Kant razmatra temu ubrzavanja istorije, pre svega u obliku jednog predznaka budućnosti, tj. kod Kanta ubrzavanje istorije postaje kategorički imerativ celokupnog čovečanstva. Naime, ideja da će se, kada jednom čovečanstvo postane svesno svojih ciljeva, sopstvenog procesa prosvetljenja, raditi upavo o tome da će taj proces postati sve brži i brži, u ideji da nam još uvek nedostaje mnogo toga da bi smo postali moralni. Tako doslovno kaže Kant . Osnovna ideja koju razvija Kant je upravo ta, da je činjneica, kao što je već i Volter tvrdio, da se čovečanstvo nekako vrlo kasno probudilo iz svoje hiljadugodišnje obamrlosti i sada je potrebno da se ubrza tempo, da se ubrza ritam jer je razum nekako preovladao, razum se stavio na čelo hoda istorije i može da ubrza put. Ovo postaje kategorički imperativ čovečanstva.
Kant na neki način vidi Francusku revoluciju kao važan događaj svog vremena, prognostički znak na osnovu kog bi trebalo upravo predviđati budućnost. Znamo da je Kant bio uvek vrlo umeren optimsta, uvek je vrlo nerado predviđao budućnosti. Hod Istorije kod Kanta nikada nije razmatran kao pravolinijski proces, recimo proces sa zagarantovanim ishodom. Kod Kanta uvek postoji rizik zastoja, pa čak i nazadovanja, ali sa Francuskom revolucijom Kant na određeni način postaje svestan da je napredak čovečanstva izvestan. Francuska revolucija pokazuje čak i najnepristrasnijem posmatraču, čak i posmatraču koji nema aktivnu ulogu u toj igri ljudskih događaja da je u na delu pokret napretka i Kant veruje da to još može da dokaže najstrožom teorijom koja postoji. On kaže da je na neki način izvesno da je napredak započeo da se brže odvija, i da se može očekivati da će napredak biti sve brži.
Kod Hegela je ovo ubrzavanje istorije još jasnije iskazano. Hegel to vrlo dobro tematizuje u jednom od mnogih mesta, u svojim “Predavanjima o istoriji filozofije”. To sam i citirao u epigrafu u knjizi i zato jer na interesantan način podseća na korice knjige u vezi sa onim što kaže Hegel, a Hegel kaže “skoro da se čini da je u ovim vremenima Duh. koji je u svom razvoju od onda napredovao tempom puža, čak i nazadovao i udaljio se od sebe samog čizmama od sedam milja”. Duh kod Hegela upravo napreduje harmonično u odnosu na svoju brzinu, zaista izgleda da napreduje tempom puža, kaže Hegel, bez ubrzanja, bez naglih promena, osim što onda, sa modernizacijom, posebno sa Francuskom revolucijom, Duh ubrzava svoj hod, i gle, Duh iznenada menja brzinu. Još u " Fenomenologiji duha" Hegel, 1807. dakle, neposredno posle promena koje je pokrenula Francuska revolucija, razmatra svoje istorijsko vreme i osim toga, razumevanje svog istorijskog vremena kroz razmišljanje, postaje cilj koji Hegel programski dodeljuje filozofiji.
U predgovoru "Fenomenologije duha" Hegel upravo razmatra činjenicu da živimo u jednom prelaznom periodu sazrevanja, u periodu u kom se sve menja tako brzo da filozofiji postaje veoma teško da mislima obuhvati svoje vreme, odnosno da odgovori zahtevu sopstvenog programskog cilja. Sve se nekako ubrzalo, a osim toga Hegel Francusku revoluciju definiše u figurativnom smislu kao kukurikanje petla novih vremena, kao iznenadni prelaz iz tame u svetlost, jedan munjeviti prelaz. I dalje, u napred navedenoj "Fenomenologiji duha" Hegel definiše ovu epohu kao epohu prelaza i sazrevanja, upoređujući je sa rođenjem deteta, jer rođenje podrazumeva prethodno da dolazi do postepenog razvoja, a da zatim, na kraju, u napetom vremenu dete dolazi na svet.
Tako nastaje neverovatno ubrzavanje ritma, a to, rekoh, predstavlja ozbiljan problem za filozofiju, jer je Hegel taj koji upravo kritikuje Šelinga i njegovu napred pominjanu formulu pucnja iz pištolja, tj. Šeling je jedan od onih koji je tražio da se do filozofskog cilja dolazi odmah, da se izbegava put meditacije, korišćenje vremena, što je filozofiji potrebno. Uprkos toga što ga je Hegel kritikovao, Šeling je, paradoksalno, bio u savršenom skladu sa svojim vremenom, vremenom koje ide kao pucanj iz pištolja. Hegel pokušava na neki način da reaguje na sve ovo, smatrajući da je za filozofiju neophodno da smireno promišlja o tome šta se dešava.
Interesantno je između ostalog napomenuti nešto o Hegelu, naime činjenicu da on, s jedne strane, ubrzavanje istorije razmatra kao proces koji teče, a sa druge strane onda kaže da Duh ipak stalno nastavlja sa svojom određenom sporošću, u smislu da se čini da se sve ubrzava sve više a da je onda Duhu, da bi se otvorio, potrebno svakako puno vremena. Dakle, kako da kažemo, postoji protivurečnost između onoga što stvarno jeste i obrnuto, onoga šta izgleda na površini.
Onome koji ne zna da očima razuma siđe u dubine stvarnosti, u dubine realnog, po Hegelu je upravo potrebno napred pomenuto “ strpljene koncepta”.
Kad je u pitanju Marks radi se, na kraju, tako da kažem, o skoro patološkom slučaju ubrzavanja, jer s jedne strane Marks shvata empirijsku dimenziju ubrzanja, mislimo na " Manifest Komunističke partije" koji se otvara kao neverovatna freska, jedna slika, jedna velika pohvala buržoazije jer je ona bila u stanju da sve ubrza, povezala je ceo svet, svuda je pronalazila mogućnosti razvoja i širenja trgovine, a na taj način je sinhronizovala asinhrono, sinhronizovala je zemaljsku kuglu, učinila je dela još slavnija od egipatskih piramida ili rimskih vodovoda. Buržoazija je upravo stvorila svet sličan sopstvenom liku, jedan Heraclitov svet u kome sve neprekidno teče i u kome ne postoji više ništa što stoji. Upravo jedan opis ubrzanja kao empirijske činjenice. Ali kod Marksa ubrzanje takođe postaje koncept nade, koncept kojim se još više ubrzava tok istorije kako bi se prevazišla buržoaska faza, naime, prevazići kapitalizam izuzetno ubrzanim tempom, jer u stvari, možemo reći, ovo jasno stoji u prvoj knjizi “Kapitala”, moraju se nekako skratiti porođajni bolovi. Ovo je još od raniije Hegelova metafora kojoj se vraća i Marks, moraju se ubrzati porođajni bolovi, kako bi prelaz u komunizam bio vrlo brz. Prema tome, ubrzavanje kod Marksa postaje koncept očekivanja koji je istovremeno i koncept nade.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.04.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=aQuOT1tS7w8
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Roberto Pieri
Roberto Pieri
Kant, Hegel i Marks, šta ta trojica važnih nemačkih filozofa imaju sa filozofijom istorije i sa njenim procesom ubrzavanja?
Diego Fuzaro
Da, time sam se bavio u tekstu. Jedno poglavlje knjige čiji je naslov “Vreme beži, filozofija žurbe” je posvećeno filozofijama žurbe. Budući da se nisu samo Kant Hegel i Marks bavili temom ubrzavanja mogao sam da proučavam veliki broj drugih koji su filozofski razmatrali ubrzavanje. Da, jedan deo knjige je mogao biti posvećen i Fihteu, jedan deo Volteru, ukratko, veliki broj autora bogate kaleidoskopske galaksije savremene filozofije se bavio ovom temom, ali ja smatram da su Kant, Hegel i Marks naročito značajni sa stanovišta ubrzavanja istorije, jer sva trojica se bave temom, ali sa gledištima različitih namera. Ubrzavanje istorije posmatraju kao odlučujuće, kao nešto što postaje odlučujuće i što ostavlja posledice na živote ljudi.
Kant razmatra temu ubrzavanja istorije, pre svega u obliku jednog predznaka budućnosti, tj. kod Kanta ubrzavanje istorije postaje kategorički imerativ celokupnog čovečanstva. Naime, ideja da će se, kada jednom čovečanstvo postane svesno svojih ciljeva, sopstvenog procesa prosvetljenja, raditi upavo o tome da će taj proces postati sve brži i brži, u ideji da nam još uvek nedostaje mnogo toga da bi smo postali moralni. Tako doslovno kaže Kant . Osnovna ideja koju razvija Kant je upravo ta, da je činjneica, kao što je već i Volter tvrdio, da se čovečanstvo nekako vrlo kasno probudilo iz svoje hiljadugodišnje obamrlosti i sada je potrebno da se ubrza tempo, da se ubrza ritam jer je razum nekako preovladao, razum se stavio na čelo hoda istorije i može da ubrza put. Ovo postaje kategorički imperativ čovečanstva.
Kant na neki način vidi Francusku revoluciju kao važan događaj svog vremena, prognostički znak na osnovu kog bi trebalo upravo predviđati budućnost. Znamo da je Kant bio uvek vrlo umeren optimsta, uvek je vrlo nerado predviđao budućnosti. Hod Istorije kod Kanta nikada nije razmatran kao pravolinijski proces, recimo proces sa zagarantovanim ishodom. Kod Kanta uvek postoji rizik zastoja, pa čak i nazadovanja, ali sa Francuskom revolucijom Kant na određeni način postaje svestan da je napredak čovečanstva izvestan. Francuska revolucija pokazuje čak i najnepristrasnijem posmatraču, čak i posmatraču koji nema aktivnu ulogu u toj igri ljudskih događaja da je u na delu pokret napretka i Kant veruje da to još može da dokaže najstrožom teorijom koja postoji. On kaže da je na neki način izvesno da je napredak započeo da se brže odvija, i da se može očekivati da će napredak biti sve brži.
Kod Hegela je ovo ubrzavanje istorije još jasnije iskazano. Hegel to vrlo dobro tematizuje u jednom od mnogih mesta, u svojim “Predavanjima o istoriji filozofije”. To sam i citirao u epigrafu u knjizi i zato jer na interesantan način podseća na korice knjige u vezi sa onim što kaže Hegel, a Hegel kaže “skoro da se čini da je u ovim vremenima Duh. koji je u svom razvoju od onda napredovao tempom puža, čak i nazadovao i udaljio se od sebe samog čizmama od sedam milja”. Duh kod Hegela upravo napreduje harmonično u odnosu na svoju brzinu, zaista izgleda da napreduje tempom puža, kaže Hegel, bez ubrzanja, bez naglih promena, osim što onda, sa modernizacijom, posebno sa Francuskom revolucijom, Duh ubrzava svoj hod, i gle, Duh iznenada menja brzinu. Još u " Fenomenologiji duha" Hegel, 1807. dakle, neposredno posle promena koje je pokrenula Francuska revolucija, razmatra svoje istorijsko vreme i osim toga, razumevanje svog istorijskog vremena kroz razmišljanje, postaje cilj koji Hegel programski dodeljuje filozofiji.
U predgovoru "Fenomenologije duha" Hegel upravo razmatra činjenicu da živimo u jednom prelaznom periodu sazrevanja, u periodu u kom se sve menja tako brzo da filozofiji postaje veoma teško da mislima obuhvati svoje vreme, odnosno da odgovori zahtevu sopstvenog programskog cilja. Sve se nekako ubrzalo, a osim toga Hegel Francusku revoluciju definiše u figurativnom smislu kao kukurikanje petla novih vremena, kao iznenadni prelaz iz tame u svetlost, jedan munjeviti prelaz. I dalje, u napred navedenoj "Fenomenologiji duha" Hegel definiše ovu epohu kao epohu prelaza i sazrevanja, upoređujući je sa rođenjem deteta, jer rođenje podrazumeva prethodno da dolazi do postepenog razvoja, a da zatim, na kraju, u napetom vremenu dete dolazi na svet.
Tako nastaje neverovatno ubrzavanje ritma, a to, rekoh, predstavlja ozbiljan problem za filozofiju, jer je Hegel taj koji upravo kritikuje Šelinga i njegovu napred pominjanu formulu pucnja iz pištolja, tj. Šeling je jedan od onih koji je tražio da se do filozofskog cilja dolazi odmah, da se izbegava put meditacije, korišćenje vremena, što je filozofiji potrebno. Uprkos toga što ga je Hegel kritikovao, Šeling je, paradoksalno, bio u savršenom skladu sa svojim vremenom, vremenom koje ide kao pucanj iz pištolja. Hegel pokušava na neki način da reaguje na sve ovo, smatrajući da je za filozofiju neophodno da smireno promišlja o tome šta se dešava.
Interesantno je između ostalog napomenuti nešto o Hegelu, naime činjenicu da on, s jedne strane, ubrzavanje istorije razmatra kao proces koji teče, a sa druge strane onda kaže da Duh ipak stalno nastavlja sa svojom određenom sporošću, u smislu da se čini da se sve ubrzava sve više a da je onda Duhu, da bi se otvorio, potrebno svakako puno vremena. Dakle, kako da kažemo, postoji protivurečnost između onoga što stvarno jeste i obrnuto, onoga šta izgleda na površini.
Onome koji ne zna da očima razuma siđe u dubine stvarnosti, u dubine realnog, po Hegelu je upravo potrebno napred pomenuto “ strpljene koncepta”.
Kad je u pitanju Marks radi se, na kraju, tako da kažem, o skoro patološkom slučaju ubrzavanja, jer s jedne strane Marks shvata empirijsku dimenziju ubrzanja, mislimo na " Manifest Komunističke partije" koji se otvara kao neverovatna freska, jedna slika, jedna velika pohvala buržoazije jer je ona bila u stanju da sve ubrza, povezala je ceo svet, svuda je pronalazila mogućnosti razvoja i širenja trgovine, a na taj način je sinhronizovala asinhrono, sinhronizovala je zemaljsku kuglu, učinila je dela još slavnija od egipatskih piramida ili rimskih vodovoda. Buržoazija je upravo stvorila svet sličan sopstvenom liku, jedan Heraclitov svet u kome sve neprekidno teče i u kome ne postoji više ništa što stoji. Upravo jedan opis ubrzanja kao empirijske činjenice. Ali kod Marksa ubrzanje takođe postaje koncept nade, koncept kojim se još više ubrzava tok istorije kako bi se prevazišla buržoaska faza, naime, prevazići kapitalizam izuzetno ubrzanim tempom, jer u stvari, možemo reći, ovo jasno stoji u prvoj knjizi “Kapitala”, moraju se nekako skratiti porođajni bolovi. Ovo je još od raniije Hegelova metafora kojoj se vraća i Marks, moraju se ubrzati porođajni bolovi, kako bi prelaz u komunizam bio vrlo brz. Prema tome, ubrzavanje kod Marksa postaje koncept očekivanja koji je istovremeno i koncept nade.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
29.04.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=aQuOT1tS7w8