Kritika društvenih mreža
Veoma je u modi mišljenje po kom bi “social networks” trebalo da budu shvaćene kao nešto što je po svojoj suštini oslobađajuće, jer omogućavaju širenje komunikacije, potpomažu vlast “globalne zajednice” (ili globalnog sela, kako je govorio Mek Luan), dakle, globalne komunikacije koja u realnom vremenu ostvaruje kontakte u čitavom svetu. Mislim da ovo prilično površno viđenje mora da bude dovedeno u pitanje sa jednog kritičkog i demistifikujućeg stanovišta, pre svega polazeći od pretpostavke koja je sama po sebi očigledna: putem tih društvenih mreža (facebook, twitter, instagram i čitavog bogatog opsega današnjih društvenih mreža) čovek je samo prividno u kontaktu sa drugima u zajednici, budući da je uistinu, kada je u kontaktu sa celim svetom preko društvenih mreža, u stvari uvek sam u svojoj sobi pred svojm terminalom. Proizvodi se ona, kako ju je Kostanco Preve nazvao, “samoća povezana internetom”, pri čemu se, s jedne strane stvara prividno uverenje o tome da ste povezani pa time i u zajednici, a s druge strane se stvara jedan oblik potpune izolovanosti, koja se nikad u istoriji nije ostvarila. Prema tome, naše društvo bi se moglo označiti kao društvo samoća povezanih putem interneta, pri čemu se ima iluzija da je čovek povezan sa celim svetom, dok je u stvari sam, teoretski povezan sa čitavim svetom, ali praktično nedruštven, u potpunosti odražavajući samu suštinu današnjeg društva, izgrađenog u ne društvenom obliku, utemeljenom na pretpostavci apsolutnog pojedinca koga vladajuća retorika uveličava do samovladajućeg atoma, dok je u stvarnosti sveden na beznačajno biće kojim manipulišu logika reklame i potrošnje, svedenog na običan društveni atom zavisan od potrošnje.
Consumo, ergo sum je obeležje današnjih samoća povezanih putem interneta. Te društvene mreže od društvenog imaju zaista malo. Time se, međutim, ne želi kazati da se svet tehnike i društvene mreže odbace kao da su one apsolutno zlo. Hajdeger nas je već upozoravao na to: tehniku ne treba odbacivati kao da je đavolska, ali potrebno je shvatiti suštinu, ozbiljno razmisliti o tome kakva je suština tih tehničkih uređaja društvenih mreža. Oni naravno mogu imati kreativnu i pozitivnu funkciju, pod uslovom da ne zamene realne zajednice, one u kojim osobe opšte uživo, uzajamo se suočavaju, uspostavljaju oblike stvarne zajednice, jedan društveni lanac u potpunosti ostvaren u realnom svetu.
Tamo gde društvene mreže zamenjuju stvarne zajednice, tu se onda, u svom najpotpunijem obliku, ostvaruje fenomen otuđenja (i apsolutne individualizacije), karakterističan za današnje doba sveopšte privatizacije društvenog sveta: ne ostaje više ništa od stvarne zajednice koju sačinjavaju pojedinci u međusobnim i društvenim odnosima u prostoru i vremenu, a preostaje samo jedna mreža koju čine atomi koji su programski međusobno podeljeni. Ova situacija određuje našu epohu kao vreme prekinute društvene veze, robinzonskog pojedinca predstavljenog kao da je on jedina postojeća stvarnost. Da kažemo govorom Tačerove - društvo koje ne postoji.
U ovakvom ambijentu bi trebalo kritički razmišljati o suštini ovih društvenih mreža, ali nezaboravljajući činjenicu da su one, prividno društvene, meke, privlačne i udobne, u stvari priznanje jedne “biopolitičke”vlasti unutar naših života. Na kraju krajeva, koja bi diktatura, crvena ili crna, ikada uspela da evidentira sve svoje podanike? Uvek bi ostao neki disident spreman da se bori kako ne bi dozvolio da ga sistem uokviri i registruje. Danas, međutim, zahvaljujući društvenim mrežama, imamo fenomen dobrovoljnih sluga koje se samoevidentiraju navodeći svoju veru, političko uverenje, svoje navike. Na taj način, s jedne strane, hrane reklamnu mega mašinu koja, zahvaljujući tim podacima, može bolje da reklamira svoje proizvode (sve se češće na društvenim mrežama može videti sve više reklama primerenih ličnosti, personalizovanih u skladu sa konkretnim ukusima), s druge strane, kanališu vesti, informacije prema pojedincima, stvarajući neku vrstu serijske automatizovane kartoteke svih građana globalnog sela. To se nikada ne bi uspelo u tako pedantnom i preciznom obliku ni u staljinističkoj Rusiji, ni u nacističkoj Nemačkoj. Samo u potpunosti realizovani kapitalizam je uspeo da to dovede do kraja.
Dakle, ne treba odbacivati ove nove tehnologije i društvene mreže, nego jednostavno shvatiti njihovu suštinu i imati u glavi da stvarna zajednica nikada ne može da bude zamenjena onom prividnom, ili u krajnjoj liniji, naći podršku u onoj virtuelnoj, kao momentu priveremene komunikacije u očekivanju realnih susreta u konkretnoj i istinskoj zajednici.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
05.02.2016.
Veoma je u modi mišljenje po kom bi “social networks” trebalo da budu shvaćene kao nešto što je po svojoj suštini oslobađajuće, jer omogućavaju širenje komunikacije, potpomažu vlast “globalne zajednice” (ili globalnog sela, kako je govorio Mek Luan), dakle, globalne komunikacije koja u realnom vremenu ostvaruje kontakte u čitavom svetu. Mislim da ovo prilično površno viđenje mora da bude dovedeno u pitanje sa jednog kritičkog i demistifikujućeg stanovišta, pre svega polazeći od pretpostavke koja je sama po sebi očigledna: putem tih društvenih mreža (facebook, twitter, instagram i čitavog bogatog opsega današnjih društvenih mreža) čovek je samo prividno u kontaktu sa drugima u zajednici, budući da je uistinu, kada je u kontaktu sa celim svetom preko društvenih mreža, u stvari uvek sam u svojoj sobi pred svojm terminalom. Proizvodi se ona, kako ju je Kostanco Preve nazvao, “samoća povezana internetom”, pri čemu se, s jedne strane stvara prividno uverenje o tome da ste povezani pa time i u zajednici, a s druge strane se stvara jedan oblik potpune izolovanosti, koja se nikad u istoriji nije ostvarila. Prema tome, naše društvo bi se moglo označiti kao društvo samoća povezanih putem interneta, pri čemu se ima iluzija da je čovek povezan sa celim svetom, dok je u stvari sam, teoretski povezan sa čitavim svetom, ali praktično nedruštven, u potpunosti odražavajući samu suštinu današnjeg društva, izgrađenog u ne društvenom obliku, utemeljenom na pretpostavci apsolutnog pojedinca koga vladajuća retorika uveličava do samovladajućeg atoma, dok je u stvarnosti sveden na beznačajno biće kojim manipulišu logika reklame i potrošnje, svedenog na običan društveni atom zavisan od potrošnje.
Consumo, ergo sum je obeležje današnjih samoća povezanih putem interneta. Te društvene mreže od društvenog imaju zaista malo. Time se, međutim, ne želi kazati da se svet tehnike i društvene mreže odbace kao da su one apsolutno zlo. Hajdeger nas je već upozoravao na to: tehniku ne treba odbacivati kao da je đavolska, ali potrebno je shvatiti suštinu, ozbiljno razmisliti o tome kakva je suština tih tehničkih uređaja društvenih mreža. Oni naravno mogu imati kreativnu i pozitivnu funkciju, pod uslovom da ne zamene realne zajednice, one u kojim osobe opšte uživo, uzajamo se suočavaju, uspostavljaju oblike stvarne zajednice, jedan društveni lanac u potpunosti ostvaren u realnom svetu.
Tamo gde društvene mreže zamenjuju stvarne zajednice, tu se onda, u svom najpotpunijem obliku, ostvaruje fenomen otuđenja (i apsolutne individualizacije), karakterističan za današnje doba sveopšte privatizacije društvenog sveta: ne ostaje više ništa od stvarne zajednice koju sačinjavaju pojedinci u međusobnim i društvenim odnosima u prostoru i vremenu, a preostaje samo jedna mreža koju čine atomi koji su programski međusobno podeljeni. Ova situacija određuje našu epohu kao vreme prekinute društvene veze, robinzonskog pojedinca predstavljenog kao da je on jedina postojeća stvarnost. Da kažemo govorom Tačerove - društvo koje ne postoji.
U ovakvom ambijentu bi trebalo kritički razmišljati o suštini ovih društvenih mreža, ali nezaboravljajući činjenicu da su one, prividno društvene, meke, privlačne i udobne, u stvari priznanje jedne “biopolitičke”vlasti unutar naših života. Na kraju krajeva, koja bi diktatura, crvena ili crna, ikada uspela da evidentira sve svoje podanike? Uvek bi ostao neki disident spreman da se bori kako ne bi dozvolio da ga sistem uokviri i registruje. Danas, međutim, zahvaljujući društvenim mrežama, imamo fenomen dobrovoljnih sluga koje se samoevidentiraju navodeći svoju veru, političko uverenje, svoje navike. Na taj način, s jedne strane, hrane reklamnu mega mašinu koja, zahvaljujući tim podacima, može bolje da reklamira svoje proizvode (sve se češće na društvenim mrežama može videti sve više reklama primerenih ličnosti, personalizovanih u skladu sa konkretnim ukusima), s druge strane, kanališu vesti, informacije prema pojedincima, stvarajući neku vrstu serijske automatizovane kartoteke svih građana globalnog sela. To se nikada ne bi uspelo u tako pedantnom i preciznom obliku ni u staljinističkoj Rusiji, ni u nacističkoj Nemačkoj. Samo u potpunosti realizovani kapitalizam je uspeo da to dovede do kraja.
Dakle, ne treba odbacivati ove nove tehnologije i društvene mreže, nego jednostavno shvatiti njihovu suštinu i imati u glavi da stvarna zajednica nikada ne može da bude zamenjena onom prividnom, ili u krajnjoj liniji, naći podršku u onoj virtuelnoj, kao momentu priveremene komunikacije u očekivanju realnih susreta u konkretnoj i istinskoj zajednici.
Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
05.02.2016.