Mi smo bez vremena. Ubrzanje, večna sadašnjost i odsutna budućnost
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Roberto Pieri
Paolo Granata
Roberto Pieri
Ovde smo sa Diegom Fuzarom, mladim filozofom iz Torina, da bi razgovarali o njegovoj najnovijoj knjizi “Biće bez vremena, ubrzavanje istorije i života”, čiji je izdavač, kao i njegove prethodne knjige “Dobro se vratio Markse”, Bontempi.
Želeo bih da otpočnem govoreći o naslovu, jednom zagonetnom naslovu: “Biće bez vremena”, jer kako kaže profesor Andrea Taljapietra u uvodu, na izvestan način ga opisuje igrajući na dvostruku upotrebu reči Essere (Biće/Biti), kao glagola i kao imenice. Hoćeš li nam, za početak, zato govoriti o naslovu knjige?
Diego Fuzaro
Da, naslov moje knjige “Biće bez vremena” očigledno ukazuje na naslov remek dela Matina Hajdegera “Biće i vreme”, jer ja verujem da su se hajdegerovska endiade bića i vremena, ironijom istorije, preobratila u uznemirujući oblik jednog večitog bića bez vremena, u tom smislu što je postmoderni čovek danas, hteo nehteo, prinuđen da živi u žurbi, odnosno da zapravo nikada nemamo dovoljno vremena da uradimo sve što bismo želeli ili morali. Živimo u jednoj konstantnoj i iscrpljujućoj situaciji vremenske hitnosti. Ritam sveta i ritam života su se na naki način međusobno razišli. Naš život uvek stiže mnogo kasnije u odnosu na ritam sveta koji stalno juri, juri na hiper ubrzani način. U stvari, naslov knjige igra baš na upotrebu imenice i glagola pojma essere (biće ili biti), jer upravo sa essere kao pojmom glagola biti, smo bez vremena, a istovremeno je i čovek kao biće, u smislu imenice, biće bez vremena.
Paolo Granata
Ali ti smatraš da su filozofija i žurba dve odrednice strukturalno suprotstavljene. Kako to?
Diego Fusaro
Zato što se filozofija, od antičkih vremena do danas, oduvek predstavlja kao, da upotrebim formulu koja se pripisuje Hegelu, “strpljenje koncepta”, tj. da je filozofija jedno mirno promišljanje o onome što se oko nas događa, koje mora da se ostvaruje meditacijom. U filozofiji se nikada ne može prenagljivati. Njoj je potrebno vreme. Ona podrazumeva jedan razvoj u vremenu, razmišljanje, upravo znači meditaciju.
A sada o toj žurbi i sa njom o našem savremenom svetu, jer o tome se radi. Naše vreme je vreme bez vremena, vreme žurbe u kom sve otiče bez da nam dozvoljava da mirno razmislimo o tome šta se oko nas događa, vreme koje je strukturalno antifilozofsko, jer kako filozofija može da promišlja o žurbi kada je sama ta žurba negacija vremena raspoloživog za razmišljanje?
Knjiga, sa svoje strane pokušava da parališe strelu vremena, da svojom strelicom prikuje vreme na koje smo danas naviknuti, da bi pokušala da filozofski promišlja o žurbi.
Roberto Pieri
Zašto proces ubrzavanja istorije počinje baš u osamnaestom veku?
Diego Fuzaro
Ja mislim da postoji neka vrsta praga epohe koji se nalazi između dve krajnosti 1750. i 1850. u kome u stvari istorija počinje da se ubrzava, na početku sa industrijskom revolucijom, a zatim u atmosferi Francuske sa francuskom revolucijom, počinje da se zaista empirijski doživljava ubrzavanje ritmova.
Industrijska revolucija pokazuje na očigledan način kako se industrijsko tehničke i naučne promene zgušnjavaju u sve tešnjim vremenskim periodima, a francuska revoliucija, sa svoje strane, otkriva kako u društveno političkom kontekstu ima sve više promena političkog i društvenog poretka u sve suženijim vremenskim periodima, a to se odražava na subjektivnom i egzistencijalnom planu pojedinaca koji proživljavaju ovo iznenadno ubrzavanje istorijskih ritmova u uslovima egzistencijalne žurbe.
Paolo Granata
Kakav je bio odnos književnosti u pogledu svesti o tome da je istorija počela da dobija sve ubrzanije i nezaustavljivije ritmove?
Diego Fusaro
Smatram da je književnost reagovala na vrlo interesantan način. Romani tog vremena, a posebno devetnaestog veka, su romani o ubrzanim životima. Zolin “Novac” upravo govori o jednom događaju koji se na određeni način tiče banke, u kome glavni junak biva pobeđen zbog činjenice da je njegov konkurent uspeo da ga pretekne za nekoliko minuta. U savremenom životu čak nekoliko minuta može da napravi razliku koja te upropasti. A onda je sigurno drugi odličan primer onaj iz “Puta oko svete za osamdeset dana”. Struktura romana je postavljena upravo na ideji o što većem ubrzavanju, još i većem u odnosu na postojeću generaciju, ritma egzistencije i dominacije svetom. Pored toga, Gete je govorio da živimo u vremenu ubrzavanja u kome se svakoj stvari onemogućava da sazri. Živi se sve, sve se doživljava na ubrzan način. Mogli bi se navoditi mnogi slučajevi, na primer Pinokio. Pinokio je sav izgrađen na ubrzanju i brzini. Pinokio u čitavom romanu neprekidno trči.
Roberto Pieri
Zašto je ubrzanje istorije danas kvalitativno drugačije u odnosu na prošla vremena? I kakvu ulogu igra internet u tom procesu ubrzavanja?
Diego Fuzaro
Smatram da je od ’89, sa padom berlinskog zida, jasno uočljiva promena režima privremenosti. Budućnost kao dimenzija poboljšavanja i planiranja se ugasila. Više ne živimo u ime budućnosti nego samo u ime sadašnjosti. Post-moderni ili post-metafizički čovek više ne živi u uverenju da će sutra biti bolje nego danas, već naprotiv, živi u uverenju da će sutra biti isto onakvo kao što je danas. To je posebno interesantno zbog činjence da ipak nastavljamo da živimo u ubrzavanju i žurbi, čak još i većoj od one naših prosvećenih predaka.
Mi živimo u dimenziji žurbe kao tipičnoj za naše postojanje. Ja to zovem “nihilizam žurbe” koji se pojavljuje u paradigmatčnom obliku u potrošačkom društvu. Potrošački mentalitet se upravo temelji na tome što stalno biva proizvođena nova roba. Svaka roba obećava zadovoljstvo potrošaču, ali u potaji neguje suprotan cilj: ti nesmeš nikad da budeš zaista zadovoljan, jer to moraš da očekuješ od robe koja dolazi sutra.
Internet je najuspeliji primer večite sadašnjosti. U internetu je manje istinski modernih koncepta dijalektičkog, progresivnog razvoji i napretka. Njih zamenjuje jedna globalna sinhronizovanost, lišena budućnosti u kojoj su svi istovremeno povezani, jer ti sa jednim klikom stižeš iz Rima u Tokijo, u realnom vremenu doživljavaš iskustvo sveta i zapravo nedostaje dimenzija dijalektičkog razvoja u koju je modernizam polagao nadu.
Paolo Granata
Šta može da učini filozofija, odnosno kakve su njene mogućnosti kada se nađe suočena sa onim što ti zoveš pustošenje budućnosti?
Diego Fusaro
Mislim da bi filozofija mogla da bude velika terapija u odnosu na tu nihilističku žurbu bez budućnosti. Naglašavam da živimo u vremenu u kom se sve ubrzava bez da se budućnost menja, čak i u pogledu logike dominacije tj., u tome postoji elemenat moći, jer je u interesu sistema onakvog kakav je da nema vremena za razmišljanje već se deluje bez da se zna šta je to što se radi.
Filozofija je, međutim ovo: za sve traži razlog, zaustavlja se da razmišlja, zaustavlja strelu vremena i razmišlja o onome što se događa, traži razlog onoga što se događa. Filozofija mora da nam pomogne da ne prihvatamo bez razmišljanja ono što nam vreme u kom živimo nameće, već to mora da podvrgne kritici i da projektuje jednu bolju budućnost. To je ono što smatram da filozofija danas mora da radi i samo na taj način će moći da nas spase, a u suprotnom, bićemo osuđeni, bićemo za dugo vremena zakovani za tu nihilističku žurbu bez budućnosti.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
26.04.2015
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=XqR63iAtKqk
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Roberto Pieri
Paolo Granata
Roberto Pieri
Ovde smo sa Diegom Fuzarom, mladim filozofom iz Torina, da bi razgovarali o njegovoj najnovijoj knjizi “Biće bez vremena, ubrzavanje istorije i života”, čiji je izdavač, kao i njegove prethodne knjige “Dobro se vratio Markse”, Bontempi.
Želeo bih da otpočnem govoreći o naslovu, jednom zagonetnom naslovu: “Biće bez vremena”, jer kako kaže profesor Andrea Taljapietra u uvodu, na izvestan način ga opisuje igrajući na dvostruku upotrebu reči Essere (Biće/Biti), kao glagola i kao imenice. Hoćeš li nam, za početak, zato govoriti o naslovu knjige?
Diego Fuzaro
Da, naslov moje knjige “Biće bez vremena” očigledno ukazuje na naslov remek dela Matina Hajdegera “Biće i vreme”, jer ja verujem da su se hajdegerovska endiade bića i vremena, ironijom istorije, preobratila u uznemirujući oblik jednog večitog bića bez vremena, u tom smislu što je postmoderni čovek danas, hteo nehteo, prinuđen da živi u žurbi, odnosno da zapravo nikada nemamo dovoljno vremena da uradimo sve što bismo želeli ili morali. Živimo u jednoj konstantnoj i iscrpljujućoj situaciji vremenske hitnosti. Ritam sveta i ritam života su se na naki način međusobno razišli. Naš život uvek stiže mnogo kasnije u odnosu na ritam sveta koji stalno juri, juri na hiper ubrzani način. U stvari, naslov knjige igra baš na upotrebu imenice i glagola pojma essere (biće ili biti), jer upravo sa essere kao pojmom glagola biti, smo bez vremena, a istovremeno je i čovek kao biće, u smislu imenice, biće bez vremena.
Paolo Granata
Ali ti smatraš da su filozofija i žurba dve odrednice strukturalno suprotstavljene. Kako to?
Diego Fusaro
Zato što se filozofija, od antičkih vremena do danas, oduvek predstavlja kao, da upotrebim formulu koja se pripisuje Hegelu, “strpljenje koncepta”, tj. da je filozofija jedno mirno promišljanje o onome što se oko nas događa, koje mora da se ostvaruje meditacijom. U filozofiji se nikada ne može prenagljivati. Njoj je potrebno vreme. Ona podrazumeva jedan razvoj u vremenu, razmišljanje, upravo znači meditaciju.
A sada o toj žurbi i sa njom o našem savremenom svetu, jer o tome se radi. Naše vreme je vreme bez vremena, vreme žurbe u kom sve otiče bez da nam dozvoljava da mirno razmislimo o tome šta se oko nas događa, vreme koje je strukturalno antifilozofsko, jer kako filozofija može da promišlja o žurbi kada je sama ta žurba negacija vremena raspoloživog za razmišljanje?
Knjiga, sa svoje strane pokušava da parališe strelu vremena, da svojom strelicom prikuje vreme na koje smo danas naviknuti, da bi pokušala da filozofski promišlja o žurbi.
Roberto Pieri
Zašto proces ubrzavanja istorije počinje baš u osamnaestom veku?
Diego Fuzaro
Ja mislim da postoji neka vrsta praga epohe koji se nalazi između dve krajnosti 1750. i 1850. u kome u stvari istorija počinje da se ubrzava, na početku sa industrijskom revolucijom, a zatim u atmosferi Francuske sa francuskom revolucijom, počinje da se zaista empirijski doživljava ubrzavanje ritmova.
Industrijska revolucija pokazuje na očigledan način kako se industrijsko tehničke i naučne promene zgušnjavaju u sve tešnjim vremenskim periodima, a francuska revoliucija, sa svoje strane, otkriva kako u društveno političkom kontekstu ima sve više promena političkog i društvenog poretka u sve suženijim vremenskim periodima, a to se odražava na subjektivnom i egzistencijalnom planu pojedinaca koji proživljavaju ovo iznenadno ubrzavanje istorijskih ritmova u uslovima egzistencijalne žurbe.
Paolo Granata
Kakav je bio odnos književnosti u pogledu svesti o tome da je istorija počela da dobija sve ubrzanije i nezaustavljivije ritmove?
Diego Fusaro
Smatram da je književnost reagovala na vrlo interesantan način. Romani tog vremena, a posebno devetnaestog veka, su romani o ubrzanim životima. Zolin “Novac” upravo govori o jednom događaju koji se na određeni način tiče banke, u kome glavni junak biva pobeđen zbog činjenice da je njegov konkurent uspeo da ga pretekne za nekoliko minuta. U savremenom životu čak nekoliko minuta može da napravi razliku koja te upropasti. A onda je sigurno drugi odličan primer onaj iz “Puta oko svete za osamdeset dana”. Struktura romana je postavljena upravo na ideji o što većem ubrzavanju, još i većem u odnosu na postojeću generaciju, ritma egzistencije i dominacije svetom. Pored toga, Gete je govorio da živimo u vremenu ubrzavanja u kome se svakoj stvari onemogućava da sazri. Živi se sve, sve se doživljava na ubrzan način. Mogli bi se navoditi mnogi slučajevi, na primer Pinokio. Pinokio je sav izgrađen na ubrzanju i brzini. Pinokio u čitavom romanu neprekidno trči.
Roberto Pieri
Zašto je ubrzanje istorije danas kvalitativno drugačije u odnosu na prošla vremena? I kakvu ulogu igra internet u tom procesu ubrzavanja?
Diego Fuzaro
Smatram da je od ’89, sa padom berlinskog zida, jasno uočljiva promena režima privremenosti. Budućnost kao dimenzija poboljšavanja i planiranja se ugasila. Više ne živimo u ime budućnosti nego samo u ime sadašnjosti. Post-moderni ili post-metafizički čovek više ne živi u uverenju da će sutra biti bolje nego danas, već naprotiv, živi u uverenju da će sutra biti isto onakvo kao što je danas. To je posebno interesantno zbog činjence da ipak nastavljamo da živimo u ubrzavanju i žurbi, čak još i većoj od one naših prosvećenih predaka.
Mi živimo u dimenziji žurbe kao tipičnoj za naše postojanje. Ja to zovem “nihilizam žurbe” koji se pojavljuje u paradigmatčnom obliku u potrošačkom društvu. Potrošački mentalitet se upravo temelji na tome što stalno biva proizvođena nova roba. Svaka roba obećava zadovoljstvo potrošaču, ali u potaji neguje suprotan cilj: ti nesmeš nikad da budeš zaista zadovoljan, jer to moraš da očekuješ od robe koja dolazi sutra.
Internet je najuspeliji primer večite sadašnjosti. U internetu je manje istinski modernih koncepta dijalektičkog, progresivnog razvoji i napretka. Njih zamenjuje jedna globalna sinhronizovanost, lišena budućnosti u kojoj su svi istovremeno povezani, jer ti sa jednim klikom stižeš iz Rima u Tokijo, u realnom vremenu doživljavaš iskustvo sveta i zapravo nedostaje dimenzija dijalektičkog razvoja u koju je modernizam polagao nadu.
Paolo Granata
Šta može da učini filozofija, odnosno kakve su njene mogućnosti kada se nađe suočena sa onim što ti zoveš pustošenje budućnosti?
Diego Fusaro
Mislim da bi filozofija mogla da bude velika terapija u odnosu na tu nihilističku žurbu bez budućnosti. Naglašavam da živimo u vremenu u kom se sve ubrzava bez da se budućnost menja, čak i u pogledu logike dominacije tj., u tome postoji elemenat moći, jer je u interesu sistema onakvog kakav je da nema vremena za razmišljanje već se deluje bez da se zna šta je to što se radi.
Filozofija je, međutim ovo: za sve traži razlog, zaustavlja se da razmišlja, zaustavlja strelu vremena i razmišlja o onome što se događa, traži razlog onoga što se događa. Filozofija mora da nam pomogne da ne prihvatamo bez razmišljanja ono što nam vreme u kom živimo nameće, već to mora da podvrgne kritici i da projektuje jednu bolju budućnost. To je ono što smatram da filozofija danas mora da radi i samo na taj način će moći da nas spase, a u suprotnom, bićemo osuđeni, bićemo za dugo vremena zakovani za tu nihilističku žurbu bez budućnosti.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
26.04.2015
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=XqR63iAtKqk