Šezdeset osma, mitski osnov apsolutnog kapitalizma
Diego Fuzaro
Iako bi bilo vrlo teško uopšteno govoriti o šezdeset osmoj, pokušaćemo na ovom mestu da ipak nešto o tome kažemo. Na prvom mestu, teško je govoriti o šezdeset osmoj zbog činjenice da bi o šezdeset osmoj pre nego u jednini trebalo govoriti o šezdeset osmoj u množini, jer pariska šezdeset osma nije bila američka šezdeset osma kao što to nije bila ni italijanska šezdeset osma.
Ipak verujem da bi bilo moguće utvrditi smisao pokreta šezdeset osme posmatranog kao celina, a taj smisao ne bi trebalo da bude označen, kao što se to obično radi, kao pokret, na primer, antikapitalističkog tipa koji se bori za oslobođenje. To je opšte mesto kada je reč o šezdeset osmoj, a radi se o tome da se, umesto da se stvar izvrće, ponudi njeno sagledavanje na drugačiji način. U tom smislu, sagledavanje šezdeset osme koje ja nudim je ono koje šezdeset osmu vidi ne kao pokret za oslobađanje od kapitalizma, nego dijametralno suprotno, pokret osobađanja samog kapitalizma. Tačnije, u šezdeset osmoj možemo prepoznati mit na kom je zasnovan današnji, post buržoaski i post proleterski, apsolutni kapitalizam.
Uopšteno govoreći, ključ nerazumavenja šezdeset osme je u razlikovanju između buržoazije i kapitalizma koji nisu istovetni koncepti koji se preklapaju, naprotiv, trebalo bi ih opisati i razlikovati. Kapitalizam je u svojoj suštini, što je i na drugim mestima pokušavano da se razjasni, bezlični mehanizam neogranične proizvodnje vrednosti ili, kako je govorio Marks, neograničenog uvećavanja vrednosti. Buržoazija je, međutim, jedna dijalektička klasa, klasa koja se u kapitalizmu oseća spokojno jer je ona u tom svetu vladajuća, ali s druge strane, budući da je sledbenica prosvetiteljskih ideala univerzalnog oslobođenja, vidi da je u kapitalizmu do protivurečnosti dovedena njena ideja o univerzalnom oslobođenju, budući da kapitalizam, osim što podstiče oblike oslobođenja za sve, podstiče oblike kolonijalizma, podčinjavanja, najamnog ropstva, iskorišćavanja i tako dalje. Prema tome, nezadovoljna svest buržoazije sazreva kao svest delova buržoazije o potrebi prevazilaženja samog kapitalizma, iako je buržoazija u njemu dominantna, jer samo prevazilaženjem kapitalizma postaje moguće oslobođenje ljudskog roda. Time sa, na primer, objašnjava buržosaka i antikapitalistička ličnost Karla Marksa.
E sad, šezdeset osma je, uopšteno govoreći, godina u kojoj se kapitalizam oslobađa buržoazije i prelazi u jedan novi oblik koji možemo da nazovemo apsolutni, totalitarni kapitalizam ili još i post-buržosaki kapitalizam. Zašto kapitalizam u sopstvenoj dijalektičkoj logici razvoja mora da se otarasi buržoazije? Suštinski iz dva razloga. Pre svega zato što je buržoazija, kao što je već rečeno, stalno podložna jednoj eventualno nezadovoljnoj svesti, pa buržoazija uvek može da doprinese marksističkom snu o jednoj stvari, o univerzalnom oslobođenju. Na kraju krajeva, veliko vreme klasnih borbi u dijalektičkoj fazi kapitalizma dolazi uvek na raskrsnici između borbi proleterske klase za priznavanje rada, tada ropskog, i nezadovoljne svesti buržoazije koja, kao Marks ili Lenjin, prelazi u odbranu proleterske stvari, kao što bi mogli reći, algoritam koji prevodi pojedinačnu borbu proleterskog sluge u opšte oslobođanje ljudskog roda od kapitalizma. Upravo zbog toga što može da dovede do pojave nezadovoljne svesti, kapitalizam mora da odbaci buržoaziju.
I nije sučajno da danas, u kapitalizmu post-1968. više ne postoji nikakva vrsta nezadovoljne svesti; prešla je iz buržoaske nezadovoljne svesti u post modernu srećnu nesvesnost bankara i finansija, mnoštva iz socijalnih centara bez svoje teritorije, globalizovanih finasija i bankara bez državljanstva, što su dva lica iste medalje, jer su dijalektičko jedinstvo suprotnosti. Kao prvo, buržoazija, prema tome, mora počev od šezdeset osme da bude eliminisana kao nadkapitalistički pokret, jer je nosilac jedne nezadovoljne svesti. A kao drugo, buržoazija mora da bude odbačena, prevaziđena i istovremeno uklonjena jer je ona uvek nosilac celog jednog skupa vrednosti, ideala, religioznih, porodičnih i etičkih naslaga, onih koje je Hegel nazivao “Sittlichkeit”, buržoska etičnost, koje se na duži rok pokazuju kao neusklađene sa jednim savršeno ostvarenim kapitalizmom.
Savršeno ostvareni kapitalizam zapravo je onaj u kom neograničeno vlada roba, kako na nivou realnog tako i simboličkog i koji na svom putu ne dozvoljava nikakve vrste smetnji i prepreka, moralnih, etičkih, verskih itd. To znači da čitava buržosaka vrednosna sfera predstavlja, na duži rok, ograničenje apsolutizaciji samog kapitalizma i njegovoj sprezi sa oblikom robe. Jer apsolutni kapitalizam, “absolutum”, je onaj koji je oslobođen svakog vezivanja a buržosaka vrednosna sfera je pak uvek veza koja sprečava apsolutizaciju forme robe.
Bez da se predugo zadržavamo na ovoj temi, iako bi o njoj bilo ineresantno razmotriti brojna druga pitanja, u suštin šezdeset osma je godina ili niz godina, događaja, u kojima kapitalizam uklanja buržoaziju. Prema tome, šezdeset osma nije bila jedan veliki sukob protiv kapitala nego je bila jedan veliki sukob protiv buržoazije, protiv “kulture oca”, protiv kulture etike buržoaskog ograničenja, prevaziđene kao nepravične, nedostojne da bi se ka njoj težilo. Kapitalizam sam mora da ukloni sve te zahteve i to upravo čini u obliku neophodne lažne svesti učesnika koji su šezdeset osme mislili da je komunizam, i u to su zaista verovali, bio oslobođenje pojedinca od nasleđa buržoaske svesti, a u stvari društveni učesnici šezdeset osme nisu uviđali da su radili za pruskog cara, odnosno da njihova borba nije bila protiv kapitala nego protiv buržoazije, pa prema tome u korist post-buržoaskog kapitala, a to je onaj koji se danas u potpunosti realizovao u današnjem društvu totalne potrošnje. Na kraju krajeva, to potvrđuje i to da su se svi ideali i parole iz šezdeset osme, “ne postoji autoritet”, “zabranjeno je zabranjivati”, “uživajmo bezgranično”, u potpunosti ostvarili danas u društvu monoteizma tržišta, u kom roba ne poznaje nikakva ograničenja, nikakvu vlast koja bi mogla da zaustavi neograničeni razvoj, u kome se bezglavo individualističko uživanje uzdiže kao jedini rukovodeći princip naših života, u kojima je zabranjeno zabranjivati bilo šta, sve je moguće pod uslovom da svega ima sve više (sveto pravilo neograničene akumulacije), beskonačnog rasta, ali pod uslovom da se raspolaže novčanim ekvivalentom kojim bi se to sebi moglo priuštiti.
Šezdeset osma je u suštini bila ovo: jedan proces oslobađanja samog kapitalizma koji se oslobodio svoje dijalektičke buržoaske faze i prešao u jednu svoju apsolutnu i totalitarnu fazu, post-buržoasku i post-proletersku. Kada je reč o ovome, vrlo je interesantna činjenica da je Pazolini vrlo precizno prepoznao ovu dijalektiku razvoja šezdeset osme, kao što je, na kraju karajeva, to utvrdio i Lakan koji je uočio da šezdeset osma pripada onoj logici “isparavanja oca” na šta se na početku reaguje sa totalitarizmima, sa ponovnim uvođenjem jednog snažnog i autoritarnog “očevog imaga” a onda, šezdeset osma označava, možemo reći, potpuno ubistvo oca. Prema tome, sa ovog stanovišta, šezdeset osma se može priakzati kao proces koji predstavlja začetak post-buržosakog kapitalizma u kome se emancipacija paradoksalno odvija istovremeno sa oslobađanjem individualnih navika pri čemu se potpuno zaboravlja na socijalna pitanja, na borbu protiv kapitala i na marksistički san o nečemu.
Počev od šezdeset osme, u stvari, više nema lika revolucionara koji se bori za prevazilaženje kapitalizma kao kraljevstva grešnosti. Umesto njega nalazimo disidenta. Disident je onaj koji se više ne bori protiv kapitalizma već unutar kapitalizma protiv buržoaskog kulturnog nasleđa. Od šezdeset osme pa nadalje počinje nizbrdica levice, a to je ona nizbrdica koja dovodi do tragikomične situacije, koja bi bila smešna da nije za plakanje, u kojoj pravo na džoint, na slobodan seks, na osporavanje religije postaje mnogo važnije od borbe za oslobođenje podjarmlejnih naroda od kolonijalizma, od socijalnih prava i prevazilaženja kapitalističkog životinjskog kraljevstva duha. To je situacija u kojoj se nalazmo, u kojoj, ne slučajno, od šezdeset osme Marks izlazi sa scene, i sa njim sve izraženije sa scene odlazi dijalektika, a ne njegovo mesto dolazi, kao obeležje levice, Niče. Prelaz sa Marksove filozofije revolucije na Ničeovu filozofiju čekića, nije neutralan i beznačajan, jer ako Marks simbolizuje borbu za sveopšte oslobođenje od kapitala, Niče biva odabran kao prorok sa sumporom o emancipaciji pojedinca unutar kapitalizma. Niče koji počinje da biva tumačen kao Niče levice šezdesetih i sedamdesetih godina, uparavo je post-buržoaski i post-proleterski Niče, Niče koji je sa one strane buržoazije i proletarijata, to je Niče koga je post-buržoaska i post-proleterska levica odabrala, pa u tom smislu Niče postaje prorok oslobođenja pojedinca unutar kapitalizma. Više se ne vodi borba za oslobođenje od kapitalizma, već za oslobođenje od običaja unutar samog kapitalizma u onom što je nazvano “opšta samoposluga” - možeš sve ono što želiš, dosta sa ograničenjima buržoaske kulture, neograničeno uživanje - što je, ne tako tajnoviti san savršeno ostvarenog kapitalizma.
Da ima vremena, jedno posebno poglavlje bi valjalo napisati o generaciji koja je stvorila šezdeset osmu, a koja je danas generacija koju čine najviše pokajnici, to jest ličnosti koje su šezdeset osme uzrujano agitovali za komunizam, a u stvari boreći se protiv buržoazije, pa prema tome za apsolutni kapitalizam, a koji su se danas potpuno vratili poniznom prihvatanju zakona kapitala i takođe uzrujano podržavaju etička bombardovanja država koje se još nisu priklonile kapitalističkom svetu, koji se uzbuđueno zalažu za prevazilaženje svakog još postojećeg buržoaskog ograničenja. Možemo reći da se proletersko klasno jedinstvo šezdesetih godina, kao da smo unutar Hegelove fenomenologije duha, dijalektički preokrenulo u jedan lažni univerzalizam planetarnog imperijalističkog bombardovanja. To je scenario u kom se nalazimo, a generacija šezdeset osme koja danas čvrsto drži položaje na vlasti, truje izvore sa kojih je pila, pretvara sopstveni generacijski neuspeh u metafizički neuspeh svakog procesa promene sveta. Na taj način neprekdno drži pod hipotekom budućnost mladih generacija, ko zna za koliko još vremena. Zbog toga je apsolutno potrebno ideološki reagovati na tumačenja koja u šezdeset osmoj vide jedan revolucionarni pokret oslobođanja.
Ponavljam, a to sam pisao i na dugim mestima, šezdeset osma je pokret koji je modernizovao kapitalizam, prelaz kapitalizma iz dijalektičke faze konflikata u kojoj su buržoazija i proletarijat, to jest marksistički, misleće čovečanstvo i čovečanstvo koje pati, mogli da izazovu borbu protiv kapitala, protiv kapitalizma; od šezdeset osme pa nadalje, međutim, sama levica se bori protiv buržoazije a time u korist post-buržoaskog i post-proleterskog kapitalizma. Vodeće ličnosti levice danas u najvećem broju predstavljaju njene tragične primere.
Preveo sa italijanskog jezika
Milorad Ivanović
19.07.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=N0pUjED3YHM