Ubrzanje u istoriji antičkog sveta i danas
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Paolo Granata
Paolo Granata
Iako su govorili o ubrzavanju i brzini, antički mislioci nisu nikada došli dotle da artikulišu, dakle osmisle koncept ubrzavanja istorije. Možeš li nam objasniti zašto?
Diego Fusaro
Da, po mom mišljenju, upravo je u tome odlučujući momenat koji nas uverava u činjenicu da ubrzavanje i žurba nisu prirodne dimenzije ljudskog postojanja. Nisu, recimo to, dimenzije strukturisane na hajdegerijanski način u onu ontološko-vremensku strukturu ljudskog postojanja, nego su, naprotiv, istorijski nastale i u određenom trenutku izašle na put istorijskog razvoja čovečanstva. U stvari Grci, a kao svedočanstvo toga mogle bi se navesti i druge epohe ljudske istorije, nisu živeli u ubrzavanju, nisu živeli u žurbi kao tipičnoj dimenziji bića. Veliki je broj primera koji bi se mogli navesti u tom smislu, ali mi se, među mnogima, sviđa da navedem na primer Aristotela.
Aristotel je uvek insistirao na činjenici da je pravi čovek, pravi filozof, onaj koji se posvećuje bios theoretikos, odnosno kontemplativnom životu, u čemu je sličan Bogu. Pravi filozof je onaj koji upravo raspolože vremenom, ne da bi se bavio svetskim događajima nego da bi razmišljao o večitim istinama. Filozof upravo živi od Shole, tj. u slobodnom vremenu. Ovaj koncept su Latini preimenovali u otium. Istinski slobodni život je život onoga koji ima slobodnog vremena. To je temeljna činjenica koja izranja iz antičke tradicije. Oni koji nemaju slobodnog vremena za sebe nisu ništa drugo nego robovi. Istinski slobodni ljudi imaju vremena da se posvete višim aktivnostima kao što je filozofija, razmišljanje, znanje koje je samo sebi cilj.
Daleko od toga da je bila zainteresovana za sumorne proizvodne aktivnosti koje stvaraju vrednost, grčka filozofija je potpuno usresređena na ovaj koncept koji jednodušno dele svi grčki mislioci, a zatim i latinski, sa po nekm izuzetkom. Upravo je temeljna ideja da je slobodno vreme neophodni uslov slobodnog života. U “Moralnim epistolama” Seneke upućenim Luciliju nalazi se jedno vrlo lepo mesto na kom Seneka doslovce kaže svom prijatelju Luciliju <da nemamo ništa nego samo vreme koje nama pripada>. Vlasnici smo svog vremena. Ipak, današnjica izgleda da, na žalost, tužno izvrće ovaj sikaz <vreme je nešto što nam najmanje pripada>. Vreme je upravo tiranin a mi smo njegovi robovi. Odnos se obrnuo.
I pored činjenica da ljudi antičkih vremenia nisu živeli u žurbi, oni su po nekad cenili dimenziju brzine. Mislim na Tukidida koji mnogo hvali Atinjane zbog toga što su brzi, na neki način vole inovacije, brzi su u donošenju odluka i u delovanju. Mislim zatim na tipični Ahilov epitet, brza noga. Prema tome brzina je cenjena ali nije nikad prihvaćena kao apsolutna odrednica istorije, upravo zbog toga što ljudi antičkih vremena nisu poznavali koncept pojedinačnog i kolektivnog u istoriji, kako bi to rekao Koselleck. Nisu poznavali jednu jedinstvenu istoriju. Poznavali su, da kažemo, jednu prizmu bogatih i irazličitih istorija. Bilo je mnogo istorija koje nisu činile jednu jedinstvenu istoriju koja teče u jednom smeru iz prošlosti u budućnost.
A zatim, ljudi antičkih vremena nisu žurbu nikad doživljavali kao sužavanje istorije. Čovek je mogao da bira da li će da žuri. Na primer, Cezar u svojim istorijskim delima često ponavalja da je ubrzao marš kako bi učestvovao u bici. Ubrzavao je da bi se našao na određenom mestu, ali to su ljudske odluke, a nisu potrebe koje nameće neki objektivni ritam stvari. Upravo zbog toga, a to je jedna druga temeljna odrednica, što se za ljude antičkih vremena budućnost nikada nije osamostalila kao dimenzija očekivanja, uime koje je potrebno ubrzavati tok događaja, ubrzavati delovanje na način na koji će se prevazići sadašnjost. Za ljude antičkih vremena kao referentni hotizont je uvek ostajala prošlost, dok je za ljude današnjice, umesto toga, to postala budućnost. Od epohe prosvećenosti pa na ovamo odlučujući je istorijsko-društveni rečnik, koji je proučavao Koselleck, jer nam otkriva kako je sav istorijsko-društveni rečnik ljudi antičkih vremena bio, da tako kažemo, okrenut ka prošlosti. Koncepti demokratije, slobode, temeljni koncepti društveno-političkog rečnika bili su koncepti okrenuti unazad. Govoreći o tom konceptu pozivalo se na iskustva iz prošlosti koja su mogla da ostanu važeća i u sadašnjosti.
Dakle, od epohe prosvećenosti na ovamo, uči nas Koselleck, duštveno-politički rečnik doživljava promenu semantike, okrenute ka budućnosti. Svi koncepti politike i društva prihvataju promenu i budućnost kao horizont kome su okrenute njihove namere. Prema tome, koncepti više nisi okrenuti ka prošlosti nego postaju koncepti okrenuti ka budućnosti. Mislimo tu na koncept napretka koji je jedan tipičan primer, ili ospobođenja. Nema više koncepata koji se pozivanju na iskustva iz prošlosti, već su tu, naprotiv, koncepti koji najavljuju iskustva koja dolaze. U ime tih koncepata je neophodno ubrzati prošlost kako bi oni mogli da budu odmah ostvareni, prema ideji koju je isticala prosvećenost, a po kojoj je proces buđenja svesti, na neki način, započet vrlo kasno. Radi se o tome da se sa prosvećenošću nadoknađuje izgubljeno vreme. Volter to kaže na vrlo jasan način <stigli smo u svemu vrlo kasno, nadoknadimo izgubljeno vreme>, odnosno, metaforički, ubrzavamo put da bi, što je pre moguće, dostigli budućnost koja, ukratko, koincidira sa prosvešćenošću.
Sa italijanskog jezika preveo
Milorad Ivanović
26.04.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=GXq9IacLBfU
Dijalog:
Diego Fuzaro, filozof
Paolo Granata
Paolo Granata
Iako su govorili o ubrzavanju i brzini, antički mislioci nisu nikada došli dotle da artikulišu, dakle osmisle koncept ubrzavanja istorije. Možeš li nam objasniti zašto?
Diego Fusaro
Da, po mom mišljenju, upravo je u tome odlučujući momenat koji nas uverava u činjenicu da ubrzavanje i žurba nisu prirodne dimenzije ljudskog postojanja. Nisu, recimo to, dimenzije strukturisane na hajdegerijanski način u onu ontološko-vremensku strukturu ljudskog postojanja, nego su, naprotiv, istorijski nastale i u određenom trenutku izašle na put istorijskog razvoja čovečanstva. U stvari Grci, a kao svedočanstvo toga mogle bi se navesti i druge epohe ljudske istorije, nisu živeli u ubrzavanju, nisu živeli u žurbi kao tipičnoj dimenziji bića. Veliki je broj primera koji bi se mogli navesti u tom smislu, ali mi se, među mnogima, sviđa da navedem na primer Aristotela.
Aristotel je uvek insistirao na činjenici da je pravi čovek, pravi filozof, onaj koji se posvećuje bios theoretikos, odnosno kontemplativnom životu, u čemu je sličan Bogu. Pravi filozof je onaj koji upravo raspolože vremenom, ne da bi se bavio svetskim događajima nego da bi razmišljao o večitim istinama. Filozof upravo živi od Shole, tj. u slobodnom vremenu. Ovaj koncept su Latini preimenovali u otium. Istinski slobodni život je život onoga koji ima slobodnog vremena. To je temeljna činjenica koja izranja iz antičke tradicije. Oni koji nemaju slobodnog vremena za sebe nisu ništa drugo nego robovi. Istinski slobodni ljudi imaju vremena da se posvete višim aktivnostima kao što je filozofija, razmišljanje, znanje koje je samo sebi cilj.
Daleko od toga da je bila zainteresovana za sumorne proizvodne aktivnosti koje stvaraju vrednost, grčka filozofija je potpuno usresređena na ovaj koncept koji jednodušno dele svi grčki mislioci, a zatim i latinski, sa po nekm izuzetkom. Upravo je temeljna ideja da je slobodno vreme neophodni uslov slobodnog života. U “Moralnim epistolama” Seneke upućenim Luciliju nalazi se jedno vrlo lepo mesto na kom Seneka doslovce kaže svom prijatelju Luciliju <da nemamo ništa nego samo vreme koje nama pripada>. Vlasnici smo svog vremena. Ipak, današnjica izgleda da, na žalost, tužno izvrće ovaj sikaz <vreme je nešto što nam najmanje pripada>. Vreme je upravo tiranin a mi smo njegovi robovi. Odnos se obrnuo.
I pored činjenica da ljudi antičkih vremenia nisu živeli u žurbi, oni su po nekad cenili dimenziju brzine. Mislim na Tukidida koji mnogo hvali Atinjane zbog toga što su brzi, na neki način vole inovacije, brzi su u donošenju odluka i u delovanju. Mislim zatim na tipični Ahilov epitet, brza noga. Prema tome brzina je cenjena ali nije nikad prihvaćena kao apsolutna odrednica istorije, upravo zbog toga što ljudi antičkih vremena nisu poznavali koncept pojedinačnog i kolektivnog u istoriji, kako bi to rekao Koselleck. Nisu poznavali jednu jedinstvenu istoriju. Poznavali su, da kažemo, jednu prizmu bogatih i irazličitih istorija. Bilo je mnogo istorija koje nisu činile jednu jedinstvenu istoriju koja teče u jednom smeru iz prošlosti u budućnost.
A zatim, ljudi antičkih vremena nisu žurbu nikad doživljavali kao sužavanje istorije. Čovek je mogao da bira da li će da žuri. Na primer, Cezar u svojim istorijskim delima često ponavalja da je ubrzao marš kako bi učestvovao u bici. Ubrzavao je da bi se našao na određenom mestu, ali to su ljudske odluke, a nisu potrebe koje nameće neki objektivni ritam stvari. Upravo zbog toga, a to je jedna druga temeljna odrednica, što se za ljude antičkih vremena budućnost nikada nije osamostalila kao dimenzija očekivanja, uime koje je potrebno ubrzavati tok događaja, ubrzavati delovanje na način na koji će se prevazići sadašnjost. Za ljude antičkih vremena kao referentni hotizont je uvek ostajala prošlost, dok je za ljude današnjice, umesto toga, to postala budućnost. Od epohe prosvećenosti pa na ovamo odlučujući je istorijsko-društveni rečnik, koji je proučavao Koselleck, jer nam otkriva kako je sav istorijsko-društveni rečnik ljudi antičkih vremena bio, da tako kažemo, okrenut ka prošlosti. Koncepti demokratije, slobode, temeljni koncepti društveno-političkog rečnika bili su koncepti okrenuti unazad. Govoreći o tom konceptu pozivalo se na iskustva iz prošlosti koja su mogla da ostanu važeća i u sadašnjosti.
Dakle, od epohe prosvećenosti na ovamo, uči nas Koselleck, duštveno-politički rečnik doživljava promenu semantike, okrenute ka budućnosti. Svi koncepti politike i društva prihvataju promenu i budućnost kao horizont kome su okrenute njihove namere. Prema tome, koncepti više nisi okrenuti ka prošlosti nego postaju koncepti okrenuti ka budućnosti. Mislimo tu na koncept napretka koji je jedan tipičan primer, ili ospobođenja. Nema više koncepata koji se pozivanju na iskustva iz prošlosti, već su tu, naprotiv, koncepti koji najavljuju iskustva koja dolaze. U ime tih koncepata je neophodno ubrzati prošlost kako bi oni mogli da budu odmah ostvareni, prema ideji koju je isticala prosvećenost, a po kojoj je proces buđenja svesti, na neki način, započet vrlo kasno. Radi se o tome da se sa prosvećenošću nadoknađuje izgubljeno vreme. Volter to kaže na vrlo jasan način <stigli smo u svemu vrlo kasno, nadoknadimo izgubljeno vreme>, odnosno, metaforički, ubrzavamo put da bi, što je pre moguće, dostigli budućnost koja, ukratko, koincidira sa prosvešćenošću.
Sa italijanskog jezika preveo
Milorad Ivanović
26.04.2015.
Video zapis: https://www.youtube.com/watch?v=GXq9IacLBfU